četrtek, 31. januar 2019


       

 Turističko društvo »Cladospolis« Velika Kladuša



Općina Velika Kladuša nalazi se na krajnjem sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, uz bosansko-hrvatsku državnu granicu. Najstariji sačuvani pisani dokument u kojem je inače kao »Cladosa« spomenuto naselje Velika Kladuša, nastao je 1280. godine, ali su temelji tog naselja sasvim sigurno antički. Javna je tajna da područje današnje općine Velika Kladuša raspolaže sa znatnim turističkim potencijalom, koji bi trebalo puno bolje odnosno kvalitetnije predstaviti i iskoristiti, kako bi turizam mogao postati mnogo važnija gospodarska grana. Dovoljno je istaći samo prostrane šumske ekosisteme bogate čistim zrakom, pećine, rijeke, močvare i ruševine srednjovjekovnih gradova, koji bi zajedno stvorili uslove za različite vidove sportsko-rekreativnog, zdravstvenog, edukativno-znanstvenog, ekološkog, lovnog i ribolovnog turizma.

Prvi korak u razvoju i unaprijeđenju turističke ponude svakako bi trebalo biti osnivanje turističkog društva odnosno udruženja u kojem bi svoj angažman našlo više visokoobrazovanih, poštenih i vrijednih ljudi različitih profila. Za naziv društva moglo bi se uzeti čak i naziv fiktivne antičke rimske naseobine »Cladospolis«, te na taj način ponovo dati do znanja stanovnicima Velike Kladuše, da su arheološka istraživanja krajem 19. stoljeća pokazala, kako se u naselju (mnogo prije nego što je znameniti mitski osnivač naselja Kladar došao na svijet!) za gradnju koristila opeka sa znakom znamenite 14. rimske legije.

Možda će se ovdje zapisane ideje nekad i ostvariti. Za njih nikad nije kasno.





sobota, 19. januar 2019



 

Srednjovjekovne crkve Svetog Martina iz Toursa na području općine Velika Kladuša


Prije nešto više od četiri godine, dok sam sakupljao materijal za grb velikokladuške mjesne zajednice Glinica počeo sam ozbiljnije istraživati prošlost Glinice i okolnih sela, te cijele Cazinske Krajine. Poseban dojam na mene su ostavili podaci o zemljišnim posjedima, koje su na području općine Velika Kladuša imali cistercitski samostan i crkva Blažene Djevice Marije u Topuskom. Cisterciti su došli u Topusko 1205. godine, i to iz francuske opatije Clairvaux. Jedna njihova »granđa« bila je po svoj prilici i na području plemena Budimerić (danas brežuljak Budrimić u selu Glinica), gdje je 1501. godine dokumentirana crkva Svetog Luke, te župnik Filip (»Philipus sancti Luce de Bwdemerych«).(1) Ako izuzmemo karolinško razdoblje onda je sasvim moguće, da je sa cistercitima u Topusko i njegovu okolinu došao i kult »romanskog sveca« Svetog Martina. Naime, i na području današnje Slovenije kult Svetog Martina širili su cisterciti iz samostana u Stični, koji je osnovan 1135. godine. Dovoljno je upozoriti samo na crkvicu Svetog Martina u selu Zgornja Draga pri Stični, inače direktno povezanoj sa građevinarom Mihaelom (»Mihael homo Latinus arte vero cementarius...«), koji je zajedno sa cistericitima u Stičnu došao iz francuske opatije Morimond. Mihael je zbog svojih zasluga na samostanskom posjedu dobio zemlju, sagradio crkvicu Svetog Martina i oženio Slovenku Matildu, koja je bila podložnica grofova Višnjegorskih.(2)  Zanimljivo je, da je romansko porijeklo graditelja i patrona toliko urezano u sjećanje domaćih ljudi da oni i danas kuću najbližu crkvici Svetog Martina nazivaju »Pri Lahu«.
U velikom dijelu kršćanske Evrope nedavno je obilježena 1700 obljetnica rođenja antičkog rimskog vojnika i biskupa francuskog grada Toursa Svetog Martina, kojeg je Evropska Unija proglasila za službenog zaštitnika Evrope. Sveti Martin je rođen oko 316 godine u naselju Savarija (danas Szombathely) na području današnje Mađarske, a kao sin visokog oficira dobio je ime po antičkom rimskom bogu Marsu.(3) Poznat je po svojim brojnim putovanjima i selidbama. Odrastao je u naselju Ticinum (danas Pavia) na području današnje Italije. Već u ranoj mladosti upoznao je kršćansku vjeru: kršten je 339. godine. Biskup grada Toursa postao je 370. godine. Bio je prvi kršćanski svetac, koji nije umro kao mučenik, a danas je jedan od rijetkih svetaca koje poštuju i rimokatolička, i pravoslavna i egipatska koptska crkva. Još za života dobio je životopis, koji je inače djelo njegovog učenika Sulpicija Severa. Sveti Martin je utemeljitelj prvih redovničkih zajednica u kršćanskoj Evropi. Za njega su tvrdili, da je bio »vojnik na silu«, »biskup po dužnosti« i »monah po izboru«. Umro je u francuskom mjestu Candes 8. novembra 397. godine, a pokopan je tri dana kasnije 11. novembra 397. godine. Među brojnim legendama o njemu najpoznatija je svakako ona po kojoj je mačem prepolovio svoj vojnički plašt, te jedan dio plašta dao siromahu, koji se tresao od hladnoće dok je stajao pred vratima francuskog grada Amiensa. Zanimljivo je, da je na području srednjovjekovne Francuske Svetom Martinu posvećeno oko četiri hiljade crkava. Njegov kult je zabilježen i u brojnim drugim evropskim zemljama, a jedino na likovnim djelima iz Srednje Evrope predstavljen je sa guskom, koja je po legendi izdala njegovo skrovište, gdje se zatekao onda kad je predložen za biskupa Toursa. Osim kao zaštitnika Francuske častili su ga i kao zaštitnika siromaha, vojnika, vinogradara, vinara, gostioničara, alkoholičara, konja, gusaka, oboljelih od kožnih bolesti i slično. Spomendan mu se slavi na dan smrti - 11. novembra. U Istri i sjevernim dijelovima današnje Hrvatske po njemu je jedanaesti mjesec u godini dobio naziv Martinšćak.(4)
EL GRECO (1540-1614): Sveti Martin i prosjak, 1599. godine

Čak tri srednjovjekovne župne crkve Svetog Martina dokumentirane su na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine odnosno na području današnje općine Velika Kladuša: one se inače nalaze na dva popisa župa zagrebačke biskupije iz 1334. i 1501. godine.(5) I baš na tom dijelu nekadašnjeg mađarskog kraljevstva, na tromeđi kninske, krbavske i zagrebačke biskupije, te međi gorskog i goričkog arhiđakonata, bilo je jako uporište svećenika glagoljaša, koji su se u bogoslužju koristili pismom glagoljicom i staroslavenskim jezikom. Nakon što je odatle u drugoj polovini šesnaestog stoljeća (dobrovoljno ili prisilno) raseljeno većinsko rimokatoličko stanovništvo, Turci Osmanlije su ga zaposjeli, a spomenute crkve su na žalost zanemarene, te u tolikoj mjeri porušene, da ih već stoljećima u cjelosti prekrivaju vegetacija i zemlja. Na temelju srednjovjekovne izvorne građe i manjih arheoloških istraživanja, povjesničari i arheolozi su objavili nekoliko vrijednih podataka o njima. Dosad nisu bila otkrivena likovna djela, koja bi nam omogućila raspravu o izgledu i bar približnom datiranju tih crkava.

               Župna crkva Svetog Martina u naselju Velika Kladuša
Što zapisati o župnoj crkvi Svetog Martina, sagrađenoj u blizini srednjovjekovne tvrđave Velika Kladuša? Među prvim istraživačima, koji su o njoj raspravljali bio je hrvatski povjesničar Radoslav Lopašić (1830-1893). Naime, u knjizi s naslovom »Bihać i Bihaćka Krajina«, objavljenoj u Zagrebu 1890. godine, on je zapisao i ove rečenice: »Sa Kladuškog grada je liep vidik na mjesto, gdje je nekoć stajala katolička crkva i župa. Crkva se nalazila od grada sjevero iztočno u polju tik Kladušnice. Sada se crkvi jedva znadu osnovni zidovi na polju Mehe Milkovića. Crkva, posvećena svetomu Martinu, bila je sudeć po osnovih dosta velika, oltarom okrenuta prama iztoku a nasuprot crkvenim vratima stajao je popov stan, gradjen od cigle i kamena, kako to svjedoče ostatci gradje. Zidine crkvene bile su čitave još prije kakovih trideset godina; crkvene škropionice, izdubene u kamenu, nestalo je istom prije koje godine. Sadašnji Kladuški muhamedovci dobro znadu, da je to bila crkva i kuća za popa katoličke vjere«.(6)
Tri godine kasnije u članku objavljenom u sarajevskom Glasniku zemaljskog muzeja, velikokladušku crkvu spomenuo je češki arheolog Václav Radimský (1832-1895): »Na sjeveroistoku od lijepe razvaline grada u Velikoj Kladuši nahode se na lijevoj obali potoka Kladušnice i možda 80 m istočno od kuće Miličevićeve temeljni zidovi veoma duguljaste gradnje, nazvane Crkvina, o kojima Lopašić (Lopašić: Bihać i bihaćka krajina. Zagreb 1890., str. 177 ff.) misli, da su to razvaline neke crkve sv. Martina ili nekakva župnog stana. Ne sumnjam ni najmanje, da ne bi bila u važnom gradu Kladuši ili uz taj grad u srednje doba kršćanska crkva pomenutog sveca, koja je i ispravama zajamčena, ama produženi oblik rastegnutih temelja ne odgovara ni crkvi ni privatnom stanu. Osim toga nalazi se u razvalinama i u njihovoj okolici mnogo razasutih rimskih opeka, koje nas na to upućuju, da je na tom mjestu stajala rimska zgrada. Kad se je god. 1891. mjernik g. Hugo Jedlička u Kladuši zadržavao poradi neke gradnje, nagje zbilja megju ostancima opeka na Crkvini rimsku opeku sa pečatom XIV. legije gemine, koju nam prikazuje slika 27. i koju pomenuti gospodin zemaljskom muzeju pokloni. Ovaj nahogjaj dokazuje dakle, da je na Crkvini kod Velike Kladuše bilo rimsko i to vojničko zdanje. Ujedno možemo iz ovoga nahogjaja razabrati, da je bar neki odjel XIV. legije imao svoju postaju u predjelu, o kojem baš govorimo. Slični pečati XIV. legije na opeci nahode se često u okolici Leibnitza (Flavium Solvense) u Štajerskoj. Rimske opeke nalaze se u ostalom često i na oranicama tik istočnog podnožja brijega sa razvalinom u Velikoj Kladuši i g. Jedlička posla meni takogjer odavle čitavu dužu stranicu vanredno duboko nažlijebljene rimske ogrijevne cijevi«.(7) 
Deset godina kasnije crkvu Svetog Martina spomenuo je i znameniti hrvatski polihistor Ćiro Truhelka (1865-1942): »Grad Kladuša bijaše i sijelo župe, a u njem župna crkva sv. Martina, koja se već god. 1334. spominje«.(8)

Za velikokladušku crkvu dosta se zanimao bosanski rimokatolički svećenik i povjesničar Nikola Bilogrivić (1893-1947). Njegova inače posthumno objavljena doktorska disertacija je u stvari jedan od zadnjih ozbiljnih pokušaja zabilježenih u dvadesetom stoljeću, da se naše znanje o crkvi Svetog Martina  obogati s novim podacima.(9) O tome na svojevrstan način svjedoči i zapis objavljen u arheološkom leksikonu Bosne i Hercegovine pod kojim se je potpisao hrvatski arheolog Ivo Bojanovski (1915-1993): »Rimska naseobina i srednjovjekovna crkva. Uz lijevu obalu Kladušnice otkopani su temelji duguljaste zgrade i građevinski materijal. Po Lopašiću crkva sv. Martina de Cladusa 1334, a po Radimskom rimska vojna zgrada. Nalazi: zidovi od opeke, ulomci rimskog crijepa i opeka u većim količinama a naročito pod kućom Gračo. Ulomak opeke sa žigom  L(egio) XIIII g(emina) (od poč. 2 st. u sastavu vojske Pann. Sup., Siscia). Osim navedenog nalaze se: kosti, rake s kamenom pločom, 1961. navodno i zlatni prsten. Po tradiciji bila je to grčka crkva«.(10)

Zaista je velika šteta što nijedan istraživač ozbiljnije nije istraživao narodno predanje o »grčkoj« crkvi. Možda bi ga ono odvelo sve do pitanja, koje se odnosi na mjesto gdje je sagrađena crkva Svetog Martina? Kako bilo da bilo, sjećanje na tu crkvu nikad nije zamrlo, a i danas je vrlo živo, što se sasvim lijepo vidi iz toponomastičke građe dostupne i u katastru općine Velika Kladuša. Naime, na području katastarskih općina Velika Kladuša-Nepeke i Velika Kladuša–Velika Kladuša, u neposrednoj blizini starog grada Velika Kladuša i rijeke Kladušnice, nalazi se šezdesetak katastarskih čestica s nazivom »Martinuša«: k.č. 26, k.č. 27, k.č. 28/1, k.č. 29, k.č. 30, k.č. 31, k.č. 32, k.č. 33/1, k.č. 33/2, k.č. 34/1, k.č. 34/2, k.č. 34/3, k.č. 35, k.č. 36/1, k.č. 36/2, k.č. 41, k.č. 43, k.č. 45/1, k.č. 45/2, k.č. 45/3, k.č. 45/4, k.č. 46, k.č. 47/1, k.č. 47/2, k.č. 47/3, k.č. 47/4, k.č. 47/5, k.č. 47/6, k.č. 47/9, k.č. 52/1, k.č. 52/3, k.č. 53, k.č. 54/2, k.č. 54/3, k.č. 54/4, k.č. 54/5, k.č. 54/6, k.č. 54/7, k.č. 54/8, k.č. 54/9, k.č. 54/10, k.č. 54/11, k.č. 54/12, k.č. 54/13, k.č. 54/14, k.č. 54/15, k.č. 54/16, k.č. 54/17, k.č. 54/18, k.č. 54/19, k.č. 54/20, k.č. 54/22, k.č. 3162/1, k.č. 3162/2, k.č. 3160, k.č. 3164/1, k.č. 3164/2, k.č. 3164/3.(11) Zanimljivo je, da neke od ovdje navedenih katastarskih čestica graniče s katastarskim česticama, koje imaju naziv »Vinograd«:  k.č. 55, k.č. 56/1, k.č. 56/2, k.č. 56/3, k.č. 56/4, k.č. 56/5.(12) Možda bi nam o svemu tome više mogli ponuditi podaci iz druge zemljišne knjige, gruntovnice?
VELIKA KLADUŠA: žutim crticama označeno je područje na kojem su k.č. s nazivima 
Martinuša i Vinograd

Što zapisati o velikokladuškim svećenicima i o drugim ljudima, koji su svoje duhovne potrebe zadovoljavali u župnoj crkvi Svetog Martina? U Velikoj Kladuši u 14. stoljeću kao župnici spomenuti su »glagoljaš Kvirin« (lat. »Quirinus glagola«), i Stjepan, a 1501. godine uz župnika Pavla nalazi se i kapelan Martin.(13) Sačuvan je i jedan dokument iz 1348. godine u kojem se navodi uzimanje crkvene desetine. Župnik crkve Svetog Martina i općinski sudac imali su važnu ulogu na velikokladuškom podgrađu odnosno varoši, gdje se je odvijala svakodnevica srednjeg i nižeg sloja stanovništva. Njihove usluge koristio je i građanin Martin Sudčić.(14) Od 30. oktobra 1280. godine, kad se prvi put spominje u pisanim izvorima pa do sredine 14. stoljeća Velika Kladuša je bila posjed plemića iz rodbine Babonić-Blagajski, a sve do pred kraj 15. stoljeća njeni gospodari su ugledni knezovi Kladuški, koji su se uspjeli rodbinski povezati sa sinom bosanskog vojvode Hrvoja Vukčića, Balšom Hercegovićem, te bosanskim plemićem Tvrtkom Borovinićem. Po imenu je poznato više knezova Kladuških (Ivaniš, Dijanuš, Juraj, Pavao i drugi): početkom 16. stoljeća njima se je trag izgubio u okolini Zagreba, a Velika Kladuša je u cjelosti postala posjed slunjskih Frankopana.
Velikokladušku tvrđavu i crkvu vidjeli su mnogi znameniti ljudi. Zanimljivo je, da su pored crkve Svetog Martina prošli i članovi delegacije kralja Ferdinanda I. Habsburškog (1531-1564), kad su 27. augusta 1530. godine putovali u Carigrad, te prilikom povratka iz Carigrada 4. februara 1531. godine.(15) Važan historijski događaj zabilježen je i 24. augusta 1532. godine: naime, u prisustvu senjskog biskupa Franje Jožefića održan je sabor hrvatskog plemstva, a zborovanje je vjerovatno otvoreno u crkvi Svetog Martina.(16) Čak i iz tih podataka moguće je naslutiti, da je Velika Kladuša sagrađena na izuzetno važnom strateškom položaju sa povoljnim prirodno-geografskim osobinama. Da je to zaista tako potvrđuje uostalom i dugotrajni kontinuitet naseljenosti stanovništva, te različiti artefakti iz prahistorije, antike i srednjeg vijeka. Možda je na ruševinama crkve Svetog Martina pronađena i znamenita zlatna naušnica? Ona je postala jedan od simbola naselja Velika Kladuša.(17)

               Župna crkva Svetog Martina u Kreščićima kod Podzvizda
U sačuvanim popisima crkava zagrebačke biskupije iz 1334. i 1501. godine nalazi se i župna crkva Svetog Martina, koja je sagrađena u neposrednoj blizini srednjovjekovne - od Velike Kladuše oko sedam kilometara udaljene - tvrđave Podzvizd. Pošto je bila ta crkva na baštini plemena Kreščića ona je u popisima spomenuta kao: »...ecclesia sancti Martini de Creschich« i kao »...sancti Martini de Kreschych«.(18) Uostalom, to se vidi i iz nekoliko rečenica koje su objavili Radoslav Lopašić i Ćiro Truhelka.(19) U vezi s tim ovdje je dovoljno citirati samo Nikolu Bilogrivića: »Krešćićka župna crkva Svetog Martina spominje se 1334. godine. Nema sumnje da je postojala i mnogo prije, jer vidjesmo da je groblje uz nju, kao mjesto plemenskog stola, bilo usko skopčano sa životom plemena. Ta crkva stajala je nedaleko od Podzvizda, na mjestu koje se i danas zove Crkvina«.(20)
Župna crkva Svetog Martina spomenuta je i u arheološkom leksikonu Bosne i Hercegovine, a dvije rečenice o njoj napisao je Ivo Bojanovski: »Srednjovjekovna crkva sv. Martina u Kreščićima pomenuta 1334. i 1501. Ostaci crkve nalaze se na samom brdu u blizini grada Podzvizda, zarasli u šikaru«.(21) I danas je na tom području šuma i šikara.
PODZVIZD: šumom i šikarom obrasle ruševine tvrđave Podzvizd i crkve Svetog Martina

U crkvi plemena Kreščić u 14. stoljeću kao župnici dokumentirani su Andrija i Petar, a u prvim desetljećima 16. stoljeća zabilježena su imena župnika Mihovila, te Andrije Japrica, koji je svojoj crkvi poklonio posjed Tunkovac. I kreščićki župnici bili su glagoljaši, te tijesni saveznici velikokladuških glagoljaša. Uz njihovu crkvu bilo je groblje plemena Kreščić, te mjesto gdje je stolovao općinski sudac. Članovi plemena imali su na svojem prostranom posjedu osim tvrđave Podzvizd i tvrđavu Vranograč, a plemenito porijeklo vezali su za srijemskog junaka Kresa, koji se spominje u jednoj falsificiranoj listini mađarskog kralja Bele IV. (1235-1270).(22) Slovenski etnolog Zmago Šmitek (1949-2018) je u jednom svojem članku upozorio, da je taj slavni predak i zaštitnik plemena Kreščić u stvari božanstvo i mitološki junak Kresnik, kojeg su na prostoru Istočnih Alpa častili Stari Slaveni: »Zanimiva in pomembna pa je tudi povezava vurberškega Kresnika s sremskim junakom Kresom. Zgodba o njem je zapisana v darovnici ogrskega kralja Bele IV. iz leta 1260, ki ni pristna, temveč falzifikat s konca 15. ali začetka 16. stoletja. Darovnica potrjuje, da pleme Kreščići, ki je prebivalo v istoimenskem mestu blizu današnjega Topuskega v Bosni, izvira od svojega praočeta in zaščitnika Kresa in da mu pripadajo določeni privilegiji kot nagrada za junaška dela v času tatarskega navala na Ogrsko in Hrvaško. Kres naj bi s pobratimoma (bratoma po orožju) Kupišem in Rakom in z 38 brati in sorodniki planil na tatarsko vojsko in osvobodil ujetega ogrskega kralja. Pri tem je s puščico oslepil tatarskega vojskovodjo in ga vrgel v morje, kjer se je utopil. Tatari so bili po vsem tem primorani zbežati. Na svoje poreklo po Kresu se je sklicevala družina Ljubić leta 1571, v njenem plemiškem grbu pa je bil upodobljen junak z napetim lokom v rokah. Nekateri drobci Kresove zgodbe so prišli celo v genealogijo madžarske rodbine de Zirma (Szirmay), kasnejših baronov in grofov, ki naj bi izvirali iz Srema (Sirmium). Čeprav je obveljalo, da je potrdilo kralja Bele ponaredek, je zgodovinar Vjekoslav Klaić domneval, da vendarle ni preprosto izmišljeno in da je v zgodbi o Kresu treba videti ljudsko izročilo o starih junakih, ki se je osvežilo v času turških vpadov. Še več: neka varianta te zgodbe je očitno vplivala na srbske pesmi o kosovski bitki, kjer Miloš Obilić z dvema pobratimoma ubije sultana Murata v turškem taboru. Pri primerjavi z vurberškim Kresnikom se izkaže, da tako Kres kot Kresnik vržeta premaganega nasprotnika v vodo (Kres v globino morja, Kresnik v globok vodnjak ali v Dravo). Kres oslepi Tatara s puščico, ki lahko ponazarja blisk, znak Kresnika (strelica – strela!). Imena Kresovih pobratimov se vežejo na toponime (Kupiša na sremske Kupšinovce in Rak na samostan Rakovac) tako kot morebiti velja za Kresnikovega brata Trota v primeru Trotkove. In naposled nam izročilo o Kresu daje vpogled v nastajanje plemiških grbov z mitološkimi motivi. Slovenska pričevanja o Kresniku izvirajo iz obredne in mitološke tradicije«.(23) U ovdje citiranom članku Zmago Šmitek je spomenuo porodicu Ljubić, koja je bila dio plemena Kreščić. Među najznamenitije članove te porodice odnosno cijelog plemena Kreščić moguće je ubrojiti učenog i klasično obrazovanog svećenika Ivana Ljubića, koji je stekao naslov magistra slobodnih vještina, filozofije i bogoslovije, a kralj Ferdinand  I. Habsburški ga je imenovao za kanonika u obje crkve, koje su tad postojale u šlezijskom gradu Vroclavu (danas u Poljskoj). I baš Ivan Ljubić (»Johannes Lywbych canonicus ambarum ecclesiarum Wratislaviensium, ac artium et philosophiae magister suo et generationis Krysthych nominibus«) je u jednoj pravdi zastupao sebe i svoje pleme na dvoru cara Maksimilijana II. Habsburškog (1564-1576) u Beču 16.9. 1571. godine.(24)
Nema sumnje da su bili brojni članovi plemena Kreščić kršteni u župnoj crkvi Svetog Martina. Među njima vjerovatno i pedesetogodišnji Martinus Bylych, te Stanizlauus Bosnyachych, koji su (zajedno sa brojnim drugim članovima plemena Kreščić) spomenuti u jednoj listini nastaloj u Zagrebu 4. oktobra 1520. godine.(25) Što su članovima plemena Kreščić značili razni običaji povezani sa spomendanom Svetog Martina lijepo se vidi iz jedne listine, koja je nastala u Zagrebu 1. maja 1523. godine. Naime, predstavnici tog plemena Bernard i Ivan Tumpić posudili su hiljadu forinti čistoga zlata od Petra Keglevića (1478-1554), te se pri tom obavezali da će dug vratiti u dva dijela: jednu polovinu na Martinje iste godine, a drugu polovinu na Martinje 1524. godine. Sve dok taj dug ne budu vratili Bernard i Ivan Tumpić daju Petru Kegleviću u zalog polovinu tvrđava Podzvizd, Vranograč i Čavica, a zajedno s njima i sve posjede, sela, kmetska selišta i prihode.(26) Osim toga, plemići i kmetovi plemena Kreščić davali su starješini plemena naknadu u novcu i u naturi na dan Svetog Martina. I o tome je pisao Radoslav Lopašić.(27)
Područje gdje se je naselilo pleme Kreščić imalo je dugotrajni kontinuitet naseljenosti, ali na žalost, s tim se nitko ozbiljnije nije bavio. Možda bi se u okvir kreščićkog posjeda dalo postaviti srednjovjekovno Martinčića selo kod Čaglice i toponim »Martusza« u blizini tvrđave Vranograč, koji se inače nalazi na jednoj geografskoj karti iz 18. stoljeća? Na ovom mjestu namjeravamo upozoriti još samo na činjenicu da je tvrđava Podzvizd dobila ime po istoimenom brežuljku, a ne obratno. Sličnih primjera ima još nekoliko na istočnoj obali Jadranskog mora.(28) U svakom slučaju brežuljci Podzvizd i Stražbenica još kriju mnoge tajne.

                    Župna crkva Svetog Martina u selu Stabandža

U sačuvanim popisima crkava zagrebačke biskupije iz 1334. i 1501. godine nalazi se i župna crkva Svetog Martina u selu Stabandža, koje je od naselja Velika Kladuša udaljeno trideset kilometara. O toj crkvi su raspravljali Radoslav Lopašić i Nikola Bilogrivić.(29)

U arheološkom leksikonu Bosne i Hercegovine o njoj je pisala bosanska arheologinja Branka Raunig (1935-2008): »Kasnosrednjovjekovna crkva. Na kosi iznad potoka Crkvine, postoje tragovi temelja na prostoru 12 X 9m. Vjerovatno crkva sv. Martina u Stabandži koja se pominje 1334. i 1501«.(30) Ovdje je potrebno istaknuti i činjenicu, da se na području katastarske općine Velika Kladuša-Stabandža nalazi devet katastarskih čestica koje graniče jedna s drugom, te imaju nazive »Crkvina«, »Crkvina Glavica« i »Brdo više groblja«: k.č. 73, k.č. 77, k.č. 127/1, k.č. 127/2, k.č. 127/3, k.č. 127/4, k.č. 132, k.č. 140, k.č. 1850. Radi se o području koje je obraslo šumom i šikarom.


STABANDŽA: šumom i šikarom obrasle katastarske čestice s nazivima Crkvina, Crkvina Glavica i Brdo više groblja (posebno je označena samo jedna od tih k.č.)

Selo Stabandža je kao »Stebencha« zapisano među posjedima, koje je 1211. godine mađarski kralj Andrija II. (1205-1235) darovao cistercitskom samostanu Blažene Djevice Marije u Topuskom.(31) Pleme koje je stanovalo na tom vrlo prostranom posjedu imalo je velike povlastice i to zato što je neki Gostue vjerno služio opata Teobalda i cistercitsku crkvu u Topuskom. Sasvim je moguće da je iz tog vremena i crkva Svetog Martina. U blizini crkve imao je sjedište općinski sudac. Zanimljivo je, da je bila crkva Svetog Martina i u susjednom selu Kostajnica (današnja Varoška Rijeka u općini Bužim).(32)

Ovaj zapis vezan za martinsku hagiotopografiju na području općine Velika Kladuša želimo zaključiti s vrijednim člankom o crkvama Svetog Martina na području gorskog arhiđakonata, koji je prije tri godine objavio hrvatski povjesničar Trpimir Vedriš.(33) I u njegovom članku su navedene crkve Svetog Martina u Kreščićima i u Stabandži. Već u uvodnom dijelu članka stoji da je na području današnje Hrvatske većina crkava posvećenih Svetom Martinu grupirana u dvije (međusobno potpuno odvojene) skupine: prva je na priobalnom području od Istre do Pelješca, a druga je uglavnom na području sjeverozapadne Hrvatske. Nakon što je pokušao odgovoriti na pitanje tko i u kojim okolnostima je bio agent širenja kulta Svetog Martina, spomenuo je deset srednjovjekovnih crkava posvećenih Svetom Martinu, koje je na području današnje sjeverozapadne Bosne i Hercegovine locirao bosanski franjevac Andrija Zirdum (1937-2017). Na temelju rasprostiranja kulta sv. Martina na posmatranom području – koji se po njegovom mišljenju očito preklapa s područjem rimske pokrajine Savske Panonije, odnosno srednjovjekovne zagrebačke biskupije, upozorio je na nekoliko kulturno-povijesnih slojeva, koji bi mogli pružiti najširi analitički i interpretativni okvir za buduće istraživanje povijesne topografije i kulta Svetog Martina. Odmah zatim istakao je, da je prilikom karolinške ekspanzije u Panoniji oko 800. godine taj prostor u crkvenom smislu pao pod jurisdikciju akvilejskoga patrijarha, a da je u političkom smislu postao dio karolinške »tampon zone« na istočnom obodu Franačkoga carstva. Smatrao je da je bio taj prostor barem od druge polovice 11. stoljeća izložen direktnim utjecajima iz ugarskih crkvenih središta poput metropolije u Ostrogonu ili samostana sv. Martina u Pannonhalmi. Nakon što je postavio nekoliko zanimljivih pitanja, koja su u tijesnoj vezi sa širenjem kulta Svetog Martina na području zagrebačke biskupije, na kraju je ipak priznao da je na ta pitanja teško odgovoriti, ali da se nada da će već i njihovo postavljanje pomoći pri oblikovanju i usmjeravanju budućih istraživačkih projekata.



                                                   Bilješke

1. Josip BUTURAC, Popis župa zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine, Starine JAZU 59, Zagreb 1984, str. 48; Nikola BILOGRIVIĆ, Katolička crkva na području današnje banjalučke biskupije do invazije Turaka. Topološke i povijesne crtice, Sarajevo 1998, str. 138.
2. Marijan ZADNIKAR, Stična in zgodnja arhitektura cistercijanov, Ljubljana 1977; https://www.exodus.si/oddaje/zivljenje-in-lik-sv.-martina-ter-njegovo-cescenje-med-slovenci (stanje na dan 15.1. 2019. godine).

4. Antonija ZARADIJA KIŠ, Martinšćak, Martinšćina, Martinje: razvoj kulta Svetog Martina u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Narodna umjetnost 39/2, Zagreb 2002, str. 201, 202.
5. Franjo RAČKI, Popis župa zagrebačke biskupije 1334. godine i 1501., Starine JAZU 54, Zagreb, 1872; Josip BUTURAC, 1984, cit. n. 1, str. 46, 83.
6. Radoslav LOPAŠIĆ, Bihać i Bihaćka Krajina, Zagreb 1890, str. 182, 183.
7. Václav RADIMSKÝ, Arheološke crtice. Glasnik zemaljskog muzeja, Svezak 3., Sarajevo 1893. str. 479-497. O tome vidjeti još: Carl PATSCH, Dva odlomka rimske opeke, Glasnik zemaljskog muzeja V, svezak 4, Sarajevo 1893, str. 679-682.
8. http://www.infobiro.ba/article/636021 (stanje na dan 10.1. 2019. godine).
9. Nikola BILOGRIVIĆ,1998, cit. n. 1, str. 127-131.
10. Ivo BOJANOVSKI, Crkvina, Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine II., Sarajevo 1988, str. 17. O tome vidjeti još: Branka RAUNIG, Velika Kladuša – srednjovjekovni grad, Arheološki pregled 17., Beograd 1975, str. 145-148; Branka RAUNIG, Klisa, Vrnograč, Velika Kladuša – kasnosrednjovjekovna nekropola, Arheološki pregled 18., Beograd 1976, str. 138, 139; Branka RAUNIG, Velika Kladuša – srednjovjekovna cisterna, Arheološki pregled 23., Beograd 1982, str. 174-177; Irma ČREMOŠNIK, Rimska utvrđenja u Bosni i Hercegovini s osobitim osvrtom na utvrđenja kasne antike, Arheološki vestnik 41., Ljubljana 1990, str. 360.
11. Samo zadnjih šest katastarskih čestica na popisu nalazi se u katastarskoj općini Velika Kladuša-Velika Kladuša.
12. Sve te katastarske čestice nalaze se u katastarskoj općini Velika Kladuša-Nepeke.
13. Radoslav LOPAŠIĆ, 1890, cit. n. 6, str. 184.
14. Radoslav LOPAŠIĆ, 1890, cit. n. 6, str. 187.
15. Benedikt KURIPEČIČ, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530, (ed. Đorđe Pejanović), Sarajevo 1950.
16. Nikola BILOGRIVIĆ, 1998, cit. 1, str. 128.
17. Zdenko VINSKI, Nalaz iz Velike Kladuše i problem naušnica tipa okrenute piramide, Glasnik zemaljskog muzeja Nova serija, XI, Sarajevo 1956, str. 64-84.
18. Josip BUTURAC, 1984, cit. n. 1, str. 46. 
19. Radoslav LOPAŠIĆ, 1890, cit. 6, str. 249-262.; http://www.infobiro.ba/article/636033 (stanje na dan 5.1. 2019. godine).  
20. Nikola BILOGRIVIĆ, 1998, cit. n. 1, str. 136, 137. 
21. Ivo BOJANOVSKI, 1988, cit, n. 10, str. 17. 
22. Radoslav LOPAŠIĆ, 1890, cit. n. 6, str. 252, 253; Vjekoslav KLAIĆ, Hrvatsko pleme Kreščić ili Kriščić. Njegove povelje i njegove predaje, Vjesnik Kraljevskog državnog arkiva 1., Zagreb 1925, str. 88-91. 
23. Zmago ŠMITEK, Zmajsko seme: topografija slovenskega izročila o Kresniku,  Studia mythologica Slavica 12, Ljubljana 2009, str. 174. 
24. Radoslav LOPAŠIĆ, 1890, cit. n. 6, str. 258, 259. 
25. Vjekoslav KLAIĆ, 1925, cit. n. 22,  str. 52. 
26. Vjekoslav KLAIĆ, 1925, cit. n. 22, str. 53. 
27. Radoslav LOPAŠIĆ, 1890, cit. 6, str. 254. »Po obćinskoj odredbi davao je svaki plemić starješini dvie kvarte pšenice i toliko prosa; osim toga dva kuplenika vina i u novcu četrdeset markulina (sitnih novaca). Kmetovi su davali starješini svake godine o sv. Martinu kvartu zobi i devet markulina i tomu još kokoš i pogaču, što je ukupno vriedno bilo dva markulina«. 
28. Patricija VERAMENTA PAVIŠA, Tvrđava Koruna-Malostonska citadela, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji Vol. 32, No. 1., Split 1992, str. 391-424. 
29. Radoslav LOPAŠIĆ, 1890, cit. n. 6, str. 15; Nikola Bilogrivić, 1998, cit. n. 1, str. 143, 144. 
30. Branka RAUNIG, Crkvina, Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine II., Sarajevo 1988, str. 17. 
31. Ivan TKALČIĆ, Cistercitski samostan u Topuskom, Vjesnik arheološkog muzeja u Zagrebu, Vol. 2., No. 1, Zagreb 1897, str. 110-129; Josip ADAMČEK, Nemiri na posjedima Topuske opatije sredinom XVI stoljeća, Historijski zbornik 21/22, Zagreb 1969, str. 283-308; Mladen ANČIĆ, Cistercitska opatija u Topuskom do pretvaranja u Komendu, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 27., Zagreb 1994, str. 29-42; Mladen ANČIĆ, Vlastelinstvo hrvatskoga hercega u Gorskoj županiji, Povijesni prilozi 15, Zagreb 1997, str. 201-240. 
32. Nikola BILOGRIVIĆ, 1998, cit. n. 1, str. 142, 143. 
33.Trpimir VEDRIŠ, Sveti Martin ad fines: nekoliko opažanja o martinskoj hagiotopografiji u južnim područjima Gorskog arhiđakonata, Zbornik: Sur les chemins européens du patrimoine immatériel au XXIe siècle: saint Martin, symbole du partage (ed. Antonija Zaradija Kiš - Ines Sabotič) Zagreb, 2016, str. 285-310.






ponedeljek, 19. november 2018



                                            ARHITEKT JOŽE PLEČNIK V MESTU JAJCE


Ob Dnevu generala Rudolfa Maistra in petdeseti letnici smrti frančiškana Josipa Markušića


Letos spomladi se mi je oglasil kolega dr. Primož Lampič in me prosil naj mu pomagam pri iskanju oziroma zbiranju literature za en njegov članek. Potreboval je podatke o znameniti, sicer nedatirani dvonadstropni kripti v bosenskem mestu Jajce, popularno poimenovani Katakombe. Kolikor se da hitro sem se odzval, da bi mu ustregel. Bil je zadovoljen z gradivom, ki sem mu ga v nekaj dneh poslal, zato mi je obljubil, da se bo spet oglasil, ko bo njegov članek objavljen. To se je tudi zgodilo, saj sem v začetku meseca septembra dobil v roke njegov že omenjeni (v reviji »SLO časi, kraji, ljudje« objavljen) članek z naslovom: »Plečnikov načrt za Maistrovo grobnico: spregledana simbolika«. Ta članek sem še isti dan prebral.


Del dvonadstropne kripte v mestu Jajce VIR: http://www.agencija-jajce.ba/tr/vijestin/1240-1240-1008-o-katakombama-u-jajcu

Jože Plečnik VIR: https://www.dnevnik.si/1042758807


Rudolf Maister VIR: https://www.muzej-kamnik-on.net/en/locations/rudolf-maisters-birthplace/rudolf-maisters-life/

V njem osrednje mesto ima trditev, da novembra leta 1938 datirani drugi načrt arhitekta Jožeta Plečnika (1872-1957) za grobnico generala Rudolfa Maistra (1874-1934) malce spominja na Katakombe v mestu Jajce. To se zelo lepo vidi tudi v teh dveh njegovih stavkih: »Plečnik je moral poznati nenavadno bosansko zgradbo. Morda ga je pri njej zanimal drugačen princip nastanka podzemnega prostora, torej ne z obzidavanjem, pač pa z izklesavanjem, morda tudi dejstvo, da je njeno bistvo očem skrito«. Primož Lampič se je pri tem skliceval predvsem na dejstvo, da je več spomenika vkopanega kakor pa vidnega oziroma na nenavadno poglobitev grobnice v zemljo, kjer izstopa le zunanji del s sarkofagom, ki je komaj kaj dvignjen nad nivo tal. Po njegovem mnenju, je v tem primeru arhitekt Jože Plečnik uporabil strategijo umika iz vidnega polja, kakor jo poznamo na primer pri vkopanih ali v tla vsekanih koptskih cerkvah v severovzhodni Afriki in v Katakombah v Jajcu. Kot naročnik tega, v lehnjak vklesanega podzemnega sakralnega objekta v Jajcu, je bil doslej največkrat, sicer povsem neutemeljeno predstavljen bosenski plemič Hrvoje Vukčić, ki je umrl leta 1416. Zanimivo je, da zunanji del objekta sploh ni bil resno obravnavan v strokovni literaturi: gre za preprosto kamnito lopo (loggia, portik) v renesančnem slogu, ki zakriva stopnišče in vhod v podzemni del.

Primož Lampič je poudaril, da 2. aprila 1939 datirani Plečnikov načrt Maistrovega sarkofaga, spominja na antični rimski način pokopa. Dotaknil se je tudi vprašanja kaj je imel Plečnik v mislih, ko je predlagal drugi načrt za Maistrovo grobnico. V zvezi s tem je omenil kustosinjo v Plečnikovi hiši v Ljubljani Ano Porok, ki je prišla do sklepa, da je ta načrt risal Plečnikov tedanji študent Edvard Ravnikar (1907-1993). Trditev, da je Jože Plečnik moral poznati nenavadno zgradbo v Jajcu, je zagovarjal tudi s stavkoma: »Vsekakor pa je presenetljivo, da ime Hrvoje vsebuje napis, ki je za ponazoritev tipografije izpisan na podstavku Maistrovega sarkofaga na Plečnikovem načrtu. Malo verjetno je, da gre le za naključje«. Čeprav menim, da je ime Hrvoje na podstavku Maistrovega sarkofaga mogoče razložiti tudi kot ime generalovega starejšega sina (Hrvoj Maister 1905-1982), sem se po tehtnem premisleku odločil podpreti trditev Primoža Lampiča. 

Ali je dvonadstropna kripta v mestu Jajce res vplivala na nastanek Plečnikovega drugega načrta za Maistrovo grobnico? V zvezi s tem vprašanjem najprej želim izpostaviti Plečnikov načrt za cerkev Svetega Antona Padovanskega v Beogradu. Načrt so namreč naročili bosenski frančiškani, saj je bil Beograd del frančiškanske province Bosna Srebrna (lat. Bosna Argentina). Leta 1929, ko so začeli graditi Plečnikovo beograjsko cerkev, v frančiškanski provinci Bosni Srebrni, je imel zadnjo besedo provincial in eden najznamenitejših bosenskih frančiškanov, ki so živeli v dvajsetem stoletju Josip Markušić (1880-1968). Bil je velik poštenjak, ki se je zavzemal za uveljavljanje resničnih krščanskih moralnih, etičnih in socialnih načel. 29. novembra 1943 v mestu Jajce, kot delegat se je udeležil Drugega zasedanja AVNOJ-a. Sodi med najpomembnejše kroniste mesta Jajce, v tem mestu je tudi umrl 26. februarja 1968.


Josip Markušić VIR: http://www.agencija-jajce.ba/spomenici/kulturna-ba%C5%A1tina/nematerijalna-kulturna-ba%C5%A1tina/ugledni-jajcani/100-fra-josip-markusic

Josip Markušić in Jože Plečnik sta bila že v dvajsetih letih 20. stoletja tesna prijatelja. Imela sta enaki imeni in tudi rojena sta bila 23. januarja. Da je njuno zelo tesno prijateljstvo trajalo do smrti o tem na svojevrsten način priča okoli tristo ohranjenih, žal neobjavljenih pisem, iz katerih kar lije medsebojno spoštovanje, zaupanje in vera v onostranstvo. Svojemu prijatelju je Jože Plečnik pošiljal na vpogled celo številne umetniške zamisli in načrte. Doslej se je z njuno korespondenco resno ukvarjal le bosenski frančiškan Vitomir Slugić (1928-2006).

Že leta 1933, v enem pismu Plečniku, v katerem je omenil cerkev Svetega Antona Padovanskega v Beogradu, je Josip Markušić poudaril: »Žalimo samo to, što ova crkva nije u središtu naše provincije, jer ona jest naš ponos, ali je daleko od 'fratarskog naroda' Bosne, da ljepotama njene forme pridodamo naročite svoje čari i osjećaje. Žao mi je i za Vas, što nam bliže niste, da Vas prisvojimo«. Trinajst let pozneje v enem pismu Josipu Markušiću tudi Jože Plečnik ni skrival čustev: »Naj bo tako ali drugače, naju povezuje sladka, zlata vera, da smo vsi v Božjih rokah. Ne želim, da Vam prazniki minejo  brez spomina name. Najino prijateljstvo se je začelo zaradi Boga, naj po njem tudi živi, dokler mu je namenjeno. Zmeraj Vas nosim v srcu. Samo nebo Vas je poslalo v moje življenje. Menim, da sva enega duha in srca, zaradi tega ni treba izgubljati veliko besed«. Tudi iz vsebine teh nekaj stavkov, je mogoče razumeti, zakaj je Jože Plečnik ustvaril veličasten načrt za stolno cerkev Vrhbosne v Sarajevu, ki je bila zamišljena kot nova Hagia Sofija. Žal ta načrt nikoli ni bil realiziran, ista usoda pa je doletela tudi Plečnikov načrt za sarajevsko Marijino cerkev. Danes se v Bosni z Jožetom Plečnikom povezuje le majhen stolpič kapelice, ki stoji na pokopališču Stogić v naselju Vareš.

Koliko krat je Jože Plečnik obiskal deželo Bosno in mesto Jajce? Ali je z njegovimi obiski Bosne mogoče povezati kelihe, ki jih hranijo v bosenskem frančiškanskem samostanu v naselju Kraljeva Sutjeska? Tudi v kontekstu njegovega prijateljevanja z Josipom Markušićem je mogoče začeti debato o vezeh med Katakombami v Jajcu in drugim načrtom za Maistrovo grobnico. Menim, da je o vplivu Katakomb mogoče razpravljati še v zvezi z nekaterimi drugimi Plečnikovimi mojstrovinami. Tukaj imam v mislih predvsem kamnito lopo, ki zakriva stopnišče in vhod v podzemni del. O njeni gradnji nimamo prav nobenih podatkov. Nihče se ni posebej ukvarjal z njo. Tisti redki raziskovalci, ki so se resno ukvarjali s podzemnim delom Katakomb, pa so jo zgolj površno datirali v konec devetnajstega in začetek dvajsetega stoletja oziroma v čas, ko je bila Bosna pod avstro-ogrsko okupacijo (1878-1918). Menim, da je lopa starejša. Sicer pa to na svojevrsten način potrujejta tudi stavka hrvaškega zgodovinarja Vjekoslava Klaića (1849-1928): »U varoši iztiču se sa svoje starine najvećma katakombe ili podzemni grobovi sa kapelom. Podješ li u te podzemne grobnice, sići ti je preko 16 skalina i eto te u grobnoj kapeli«. Namreč, še danes obstaja teh šestnajst stopnic, ki jih je leta 1878 v Zagrebu v delu »Bosna. Podatci o zemljopisu i poviesti Bosne i Hercegovine« omenil Vjekoslav Klaić, in jih je mogoče uporabiti kot jasen dokaz, da je nad njimi stala kamnita lopa v renesančnem slogu. To seveda pomeni, da je bila lopa zgrajena še pred letom 1528, ko je mesto zasedla armada turškega sultana Sulejmana Veličastnega (1520-1566). Kakor koli že, dejstvo je, da kamnita lopa že na prvi pogled deluje kot renesančna stavba, ki ji je vzporednice mogoče iskati v Firencah, Rimu in Urbinu ter  celo v delih, ki sta jih ustvarila Leon Battista Alberti (1404-1472) in Andrea Palladio (1508-1588). S kamnito lopo se bom sicer precej obširno ukvarjal v posebnem članku, za katerega zdaj raziskujem in pripravljam arhivsko gradivo.


Kamnita lopa v mestu Jajce VIR: http://www.agencija-jajce.ba/de/novost/406-271-posjetite-katakombe-u-jajcu



Šestnajst stopnic v kamniti lopi VIR: http://www.agencija-jajce.ba/de/novost/406-271-posjetite-katakombe-u-jajcu


Zanimivo je, da ima renesančna lopa prav posebno mesto tudi v umetniškem opusu Jožeta Plečnika, saj od leta 1930 kot zimski vrt stoji ob njegovi hiši v Ljubljani: skorajda kopijo tega zimskega vrta, je Jože Plečnik postavil na stanovanjsko stavbo na začetku Poljanske ulice v Ljubljani, ki je v strokovni literaturi znana kot Novi Peglezen. O tem sta doslej pisali arhitektka Irena Potočnik in umetnostna zgodovinarka Katarina Bobek, ki sta se sklicevali na umetnostnega zgodovinarja Petra Krečiča.


Plečnikov zimski vrt v Ljubljani VIR: https://siol.net/trendi/kultura/kako-si-je-joze-plecnik-zgradil-stolp-o-katerem-je-sanjaril-desetletja-foto-393579

Novi Peglezen v Ljubljani VIR: http://architectuul.com/architecture/peglezen

Ali je mogoče trditi, da se je Jože Plečnik zanimal tudi za kamnito lopo v mestu Jajce? Tukaj seveda ne želim trditi, da je bil v mestu Jajce tudi Jože Plečnik priča kakšnemu antičnemu prizoru, kot je bil tisti, ki ga je 2. decembra 1943 v svojem dnevniku opisal pisatelj in pesnik Edvard Kocbek (1904-1981): »Sapa nam je zastala in zona nas je obšla, tema nad nami se je vzdignila kot svetišče, dež se je spremenil v grozljiv šepet, preko nas se je spreletela zgodovina, zaslišali smo šelest njenih peruti, obstali smo kot spomeniki, marmorno zgoščeni in vendar eterično zbrani«. Na koncu tega zapisa želim le še poudariti, da me je zelo razveselilo dejstvo, da je Primož Lampič iskal vzporednice med drugim Plečnikovim načrtom za Maistrovo grobnico in Katakombami v mestu Jajce.








sreda, 07. november 2018


       AUSTRO-UGARSKA BRONZANA MEDALJA ZA HRABROST NA BREZOVOM POLJU

 


Brezovo polje u mjesnoj zajednici Glinica udaljeno je oko petnaest kilometara od naselja Velika Kladuša, a ime je dobilo zbog brojnih breza i brezovih šuma. To neveliko polje po nekim svojim reljefnim karakteristikama i orijentaciji sjever-jug slično je kraškim poljima, koja se nalaze na čitavom Dinarskom području. Na Brezovom polju nalazi se i istoimeno selo, koje broji pedesetak obiteljskih kuća. Baš na njegovim pitomim krajolicima prije točno pet godina rodila se ideja o velikoj likovnoj izložbi o austro-ugarskim vojnicima iz Bosne i Hercegovine, koji su se u vrijeme Prvog svjetskog rata borili na sočanskom frontu. Ta ideja je uspješno, i to s Katalogom izložbe, realizirana u Republici Sloveniji odnosno u Tolminskom muzeju od 13.6. do 30.9. 2014. godine. A već u mjesecu martu 2018. godine u neposrednoj blizini glavnog seoskog puta, obiteljske kuće, te gospodarskih objekata Fate i Hasana Mekanovića otkrivena je jedna medalja, koja je kovana u vrijeme zadnjeg austro-ugarskog cara i kralja Karla I. (1916-1918). Naravno, na njenoj ušici nema ni traga od trokutaste vrpce sa crvenim i bijelim prugama na koju je inače bila pričvršćena. Dugotrajna prisutnost medalje u hladnom i vlažnom tlu ostavila je posljedice i na njenoj površini: u cjelosti je prekriva deblji sloj tamnozelene patine, a primijetno je i napuknuće. Radi se u stvari o bronzanoj medalji za hrabrost s kojom je u vrijeme Prvog svjetskog rata bio odlikovan neki austro-ugarski niži oficir ili obični vojnik. Ona ima oblik pravilnog kruga sa radijusom od trideset milimetara. Na njenom aversu, u samom središtu nalazi se lik mladog cara i kralja Karla I. u maršalskoj uniformi, a u neposrednoj blizini njegovog lika i rubova medalje teče solidno čitljiv latinski natpis: »CAROLVS D.G.IMP.AVST.REX BOH.ETC.ET REX APOST.HUNG« (bos. »Karlo, milošću Božjom car Austrije, kralj Češke itd. i apostolski kralj Mađarske«). Uz njen rub na dijelu carevog ramena samo se nazire drugi, dosta sitniji natpis »KAUTSCH«. Na reversu, na drugoj strani medalje sasvim u sredini, uokviren lovorovim vijencem i regimentskim zastavama nalazi se nešto slabije uočljiv veliki latinski natpis »FORTITUDINI« (bos. »Za hrabrost«).






Na temelju svih ovdje navedenih činjenica jasno je da je u selu Brezovo Polje otkrivena bronzana medalja, koja je kovana u vrijeme zadnjeg austro-ugarskog cara i kralja Karla I. Naime, nakon smrti cara i kralja Franje Josipa 21.11. 1916. godine, Karlo I. je okrunjen  30.12. 1916. godine, te je tako preuzeo suverenitet i nad svim postojećim državnim odlikovanjima Austro-Ugarske Monarhije. Među tim odlikovanjima svakako najpopularnija je bila medalja za hrabrost (njem. »TAPFERKEITSMEDAILLE«), koju je osnovao car Josip II. 19.7. 1789. godine. Ta medalja se je dodjeljivala samo za hrabre poduhvate u ratu, a imala je četiri stupnja: zlatna, srebrna I. stupnja (obje s promjerom od četrdeset milimetara), te srebrna II. stupnja i bronzana (obje s promjerom od trideset milimetara). Medalju za hrabrost mogli su dobiti samo niži oficiri i vojnici, a jako je zanimljiva za proučavanje, jer se njezin izgled mijenjao s promjenama na prijestolju. Naime, avers medalje krasio je lik aktualnog vladara, okružen vladarskim naslovom, a na reversu u sredini bio je njemački natpis: »DER TAPFERKEIT« (bos. »hrabrost«), okružen s lovorovim vijencem i regimentskim zastavama.

Bronzana medalja za hrabrost uvedena je tek 14.2. 1915. godine, a dodijeljivala se je i nakon smrti cara i kralja Franje Josipa, odnosno sve do 4.4. 1917. godine, kad je profesor Heinrich Kautsch (1859-1943) u Beču iskovao novu medalju s likom mladog cara i kralja Karla I, i to tako što je na reversu medalje zamijenio njemački natpis »DER TAPFERKEIT« s latinskim natpisom: »FORTITUDINI«. Kasnije se je ta medalja kovala i u naselju Kremnica (danas u Slovačkoj). Odluka da se pojedini stupanj medalje za hrabrost može dobiti i više puta donesena je inače 29.11. 1915. godine. U takvim slučajevima na vrpcu bi se obično pričvrstila osam milimetara široka pločica od nehrđajućeg čelika, odnosno dvije ili tri takve pločice, ovisno o tome koliko je puta vojnik odlikovan istom medaljom.

U vrijeme Prvog svjetskog rata brojnim austro-ugarskim vojnicima iz Bosne i Hercegovine dodijeljena je bronzana medalja za hrabrost. O tome uostalom svjedoče podaci koje je bosanski historičar Zijad Šehić objavio u Sarajevu 2007. godine, i to u knjizi s naslovom »U smrt za cara i domovinu! Bosanci i Hercegovci u vojnoj organizaciji Habsburške monarhije 1878-1918«. U spomenutoj knjizi stoji i to da je austro-ugarskim vojnicima iz Bosne i Hercegovine dodijeljeno više od 23000 bronzanih medalja za hrabrost, a samo vojnicima iz Drugog pješadijskog regimenta (koji je inače imao sjedište u Banjoj Luci i bio najelitnija austro-ugarska vojna formacija u Prvom svjetskom ratu) dodijeljeno je blizu 4300 bronzanih medalja za hrabrost.

Naravno, danas možemo samo nagađati na koji je način na Brezovo polje dospjela austro-ugarska bronzana medalja za hrabrost, te tko, kad i gdje ju je (u vrijeme Prvog svjetskog rata) mogao dobiti. Kao razlog zbog kojeg je skončala u blatu možda bi se moglo smatrati čak i osnivanje nove državne tvorevine, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1.11. 1918. godine? Bilo kako bilo, ovdje je u vezi s tim vrijedno istaknuti da su pred početak Prvog svjetskog rata u selu Brezovo Polje živjele isključivo obitelji pravoslavnih hrišćana: Beronja, Đenić, Đukić, Kesić, Oljača, Orelj, Pađen, Pemac, Popović, Rebić, Romić, Stević, Škorić, Tatić, Tepavac, Veselica i Vignjević. Koliko je bilo Brezopoljaca mobiliziranih u austro-ugarsku vojsku, a koliko ih je ostalo na svojim ognjištima? Poznato je naime, da austro-ugarske vlasti u Bosni i Hercegovini nisu samo regrutirale pravoslavne hrišćane, već su ih i masovno internirale u logore. Uostalom, o tome na svojevrstan način svjedoči i činjenica da je zemljoradnička zadruga u selu Glinica, čiji su članovi bili i Brezopoljci, nakon sedam godina postojanja prestala s radom u januaru 1917. godine. Ozbiljnije bavljenje tim burnim događajima i potragu za odgovorima na pitanja u vezi s otkrićem bronzane medalje za hrabrost otežava naročito činjenica, da je iz sela Brezovo Polje u prva tri desetljeća nakon Drugog svjetskog rata odselila većina obitelji pravoslavnih hrišćana, te da danas u tome selu živi još samo jedna njihova obitelj. U svakom slučaju potrebno je nastaviti sa istraživanjima.