petek, 28. februar 2014



                                                  Mjesna zajednica Glinica 1973?-2014



Kao i mnoge druge mjesne zajednice i mjesna zajednica Glinica je jasno određena teritorijalna cjelina, u kojoj stanovnici, posredstvom vlastitih i zajedničkih resursa, zadovoljavaju najveći dio svojih životnih potreba. Mjesna zajednica Glinica i po površini (27,67km²) i po broju stanovnika (1258) danas se ubraja među najmanje mjesne zajednice na teritoriju bosanske općine Velika Kladuša. Udaljena je inače dvadesetak kilometara od naselja Velika Kladuša, a graniči sa velikokladuškim mjesnim zajednicama Bosanska Bojna, Podzvizd i Vrnograč, te Republikom Hrvatskom odnosno Europskom Unijom. Mjesna zajednica Glinica dobila je ime po istoimenoj rječici i selu, a sastavni dijelovi su joj još i sela Bukovlje, Poljana, Donja Pecka (Tepavci), Gornja Pecka i Brezovo Polje. Osim rječice Glinice kao njene najznačajnije vodene tokove ovdje je vrijedno istaknuti rijeku Glinu, rječicu Slapnicu i potok Pecku. Posebnu pažnju zaslužile su vodenice na tim vodenim tokovima koje su sve do osamdesetih godina 20. stoljeća imale dosta veliku ulogu u gospodarstvu (npr. Lajša, Beronjski Mlin, Bauk i Gliban). Stanovnici te mjesne zajednice bave se uglavnom stočarstvom i zemljoradnjom. Popis stanovništva iz 1991. godine pokazao je da je imala 1876 stanovnika: većinom su to bili muslimani. Nekoliko mjeseci kasnije - zbog rata u Bosni koji je bio dokumentiran od 1992. do 1995. godine - gotovo svi pravoslavni hrišćani (bilo ih je oko 360) zauvijek su napustili svoje domove. Baš u to vrijeme bio je ranjen ili smrtno ranjen veći broj stanovnika, a opljačkane, zapaljene i porušene bile su brojne obiteljske kuće. Većina stanovnika bila je prisiljena da kao izbjeglice lutaju svijetom. Dosad je o ljudima i selima na području današnje mjesne zajednice Glinica najljepše pisao bosanski etnolog Milan Karanović (1882-1955) i to u djelu s naslovom »Pounje u Bosanskoj Krajini« koje je bilo objavljeno u Beogradu 1925. godine. 


ILUSTRACIJA: Rijeka Glinica (Glinitza Fl.) na karti koju je njemački kartograf Christian Matthäus Seutter objavio u Augsburgu 1744. godine. IZVOR: Fikret Midžić, Granice i teritorija Bosne i Hercegovine od Karlovačkog mira do kraja Prvog svjetskog rata na starim geografskim kartama: (1699-1918), Bihać 2010, str. 33.

U zadnjih pet godina kao historičar umjetnosti i sociolog čak sam i sam napisao nekoliko tekstova o pojedinim dijelovima mjesne zajednice Glinica. Funkciju predsjednika mjesne zajednice Glinica preuzeo sam približno dva mjeseca nakon što sam 5. oktobra 2013. godine dobio najveći broj glasova na izboru članova Savjeta mjesne zajednice Glinica. To je bilo 30. novembra 2013. godine. Toga dana bio mi je na čuvanje povjeren i arhiv mjesne zajednice Glinica. Pošto je sjedište te mjesne zajednice (radi se u stvari o dva, zubom vremena jako oštećena »kontejnera«) bez električne energije, grijanja, vode, telefona i interneta čitav arhiv morao sam da prenesem tamo gdje inače čuvam i svoju ličnu biblioteku. I već na prvi pogled uvjerio sam se da je taj arhiv totalno devastiran: u njemu zaista mnogo toga nedostaje, a uopće nema arhivskog materijala starijeg od 2003. godine. Što se tiče historijata mjesne zajednice Glinica u već spomenutom arhivu našao sam tek jedan kraći zapis iz 2010. godine u kojem je moguće pročitati da je taj prostor do 1973. godine pripadao mjesnoj zajednici Vrnograč, te da su mjesnoj zajednici Glinica temelje položili Huse Kajtezović (1936-1986), Miloš Kesić (1935-1992) i Ramo Pehlić (1936-1995). Naravno, u takvim okolnostima nisam mogao ni pomisliti da organiziram obilježavanje četrdesete obljetnice postojanja mjesne zajednice Glinica. Čak i dok pišem ovaj zapis pitam se jeli ona bila stvarno osnovana 1973. godine? Bilo kako bilo, mjesna zajednica Glinica danas je u svakom pogledu degradirana i jako izolirana, te više podsjeća na geto nego na mjesnu zajednicu. A što zapravo reći o mjesnoj zajednici u kojoj nema mjesnog ureda, doma kulture, doma zdravlja, pošte, trgovačke radnje s mješovitom robom, veterinarske stanice, benzinske pumpe, ugostiteljskog objekta i sportskog društva? O pravom stanju na području mjesne zajednice Glinica svjedoči uostalom veliki broj socijalno jako ugroženih stanovnika, pad nataliteta, te veliki broj nezaposlenih i u kriminalu ogrezlih mladih ljudi. Svestrano nazadovanje prostora na kojem je nastala ta mjesna zajednica počelo je zapravo još u pedesetim i šezdesetim godinama 20. stoljeća iseljavanjem većeg broja inače tada većinskog pravoslavnog življa u jugoslavensku autonomnu pokrajinu Vojvodinu. Naime, baš tad su državni činovnici u Titovoj Jugoslaviji oduzeli stanovnicima sela Glinica, Donja Pecka (Tepavci), Gornja Pecka i Brezovo Polje najveći i najznačajniji pašnjak, i to s ciljem da na njemu uzgoje borovu šumu. Taj uistinu prostrani pašnjak u literaturi inače poznat i kao gmajina odnosno gmajna bio je u stvari srednjovjekovni relikt i (slično kao gmajne na tlu današnje Republike Slovenije) stoljećima zajedničko vlasništvo stanovnika spomenutih sela. Na žalost, sva šteta nije bila samo u tome pašnjaku na kojem danas zaista raste borova šuma.

U sedamdesetim i u osamdesetim godinama 20. stoljeća dokumentirana je elektrifikacija cijelog prostora mjesne zajednice Glinica, a kulminirala su i nastojanja da se izgrade što bolji putevi. Baš u to vrijeme trasiran je i izgrađen makadamski put Glinica-Poljana i izgrađen moderni put Glinica-Vrnograč, a za potrebe velikokladuškog gospodarskog giganta »SOUR Agrokomerc« državni činovnici u Titovoj Jugoslaviji oduzeli su stanovnicima mjesne zajednice Glinica više hektara najplodnijeg zemljišta. Istina je doduše da je »SOUR Agrokomerc« imao jako veliki broj radnika i kooperanata sa područja mjesne zajednice Glinica ali je isto tako istina da je dosta veći broj stanovnika u najljepšim godinama života bio prisiljen da se »trbuhom za kruhom« uputi prema jugoslavenskim republikama Hrvatskoj i Sloveniji, te gospodarsko razvijenim državama u Srednjoj i Zapadnoj Evropi. Zanimljivo je da i danas dijaspora ima vrlo važnu ulogu u životima stanovnika mjesne zajednice Glinica. Smatram da je ovdje dovoljno spomenuti samo novčana sredstva koja je nedavno dijaspora iz Norveške i Sjedinjenih Američkih Država uložila u modernizaciju stare područne osnovne škole u selu Glinica (ta škola električnu energiju dobila je 1971. godine, a u devedesetim godinama 20. stoljeća obnovili su je kanadski oficiri i vojnici). Osim škole u Glinici na području mjesne zajednice Glinica postoji i područna osnovna škola u selu Poljana (u devedesetim godinama 20. stoljeća i tu školu obnovili su kanadski oficiri i vojnici). Kao predsjednik mjesne zajednice Glinica nastojim da pomognem i učiteljima i učenicima, a i svim drugim stanovnicima mjesne zajednice Glinica. Nedavno sam pokrenuo inicijativu za opravak odnosno modernizaciju puta Glinica-Vehabski Križ koji zaista ima veliki značaj. Osim te inicijative pokrenuo sam još i inicijativu da mjesna zajednica Glinica nakon elektronske pošte (mz.glinica@gmail.com) dobije još službenu web-stranicu i grb. Uskoro namjeravam pokrenuti i inicijativu da se zaštiti glavni simbol mjesne zajednice Glinica, istoimena rječica koju u zadnjih petnaestak godina vrlo ozbiljno zagađuje otpad sa komunalne deponije Radića Most.  














Ni komentarjev:

Objavite komentar