Rječica Glinica u listini iz 1211. godine

Spajanjem potoka Bužimnica i Stabandža nastala je bosanska rječica Glinica koja  inače cijelim svojim, dvadesetak kilometara dugačkim tokom odnosno sve do ušća u rijeku Glinu predstavlja prirodnu granicu između Banije (Banovine) i Korduna, a sasvim malim dijelom njeno korito je i bosansko-hrvatska državna granica. Po toj rječici dobilo je ime selo Glinica koje je danas dio općine Velika Kladuša i sjedište istoimene mjesne zajednice.

Rječica Glinica spomenuta je prvi put 1211. godine uz zemljišni posjed Raten, koji je mađarski kralj Andrija II. (1205-1235) darovao novoosnovanom cistercitskom samostanu Blažene Djevice Marije u naselju Topusko. Na žalost, izvorna kraljeva listina iz 1211. godine nije sačuvana. Poznat nam je samo njen prijepis u knjizi »Liber privilegium monast. B.V. Mariae de Toplica«, koja se danas čuva u zagrebačkom Nadbiskupskom arhivu i unutar fonda »Protocola varia«.(1) To je u stvari knjiga u koju su redovnici prepisivali sve važnije listine, a naročito one vezane uz zemljišne posjede i gospodarski život svoje zajednice. 

ILUSTRACIJA: Rječica Glinica u listini mađarskog kralja Andrije II. iz 1211. godine (označio sam je žutom bojom) Izvor: Hrvoje KEKEZ, Cisterciti i Čuntić 1211. godine, Osam stoljeća Čuntića 1211-2011. Zbornik radova sa Znanstvenog skupa održanog 19. studenoga u Hrvatskom Čuntiću, Petrinja 2012, str. 21-38

Zemljišni posjed odnosno zemlja Raten i rječica Glinica spomenuti su na trećoj stranici listine kralja Andrije II. i to kao »...terra Raten super fluvium glinyza...«. Smatram, da je Raten etnik odnosno toponim koji treba tražiti na prostoru od sela Vrnograč do sela Glinica. Jeli u tijesnu vezu s našom rječicom moguće dovesti i dio teksta listine kralja Andrije II., koji se nalazi neposredno iza mjesta gdje su spomenuti zemljišni posjed Raten i rječica Glinica? Zanimljivo je da su istraživači taj dio teksta pročitali kao »...Terra Godimeri et...« i doveli ga u vezu sa dijelom teksta kraljeve listine u kojem su zapisane riječi »Stebencha cum metis suis«. Smatram, da takvo čitanje nije ispravno odnosno da je etnik »...Godimeri...« potrebno čitati kao »...Bodimeri...«. Naime, »...Terra Bodimeri et...« mogao bi biti zemljišni posjed u selu Glinica, koji je od početka šestnaestog stoljeća do danas dokumentiran i kao »Budimerić« (Budemerić, Budomerić) odnosno »Budrimić«. Kao dijelovi tog zemljišnog posjeda i danas se spominju brda Mali i Veliki Budrimić, potok Budimer (Budrimić) i pravoslavno groblje Budrimić koje se nalazi u selu Glinica. Posebno je potrebno istaknuti župnu crkvu Svetog Luke na zemljišnom posjedu Budimerić koja je spomenuta u 1501. godine sastavljenom popisu župa gorskog arhiđakonata, a danas joj se ne zna ni za temelje.(2)

Neki istraživači očito nisu razlikovali Glinicu i Glinu, te su vjerovatno tako došli do zaključka da je »Budimerić« isto što i zemljišni posjed »terra Bodilo que est super Glinam«.(3) Naravno, i taj je zemljišni posjed spomenut u listini kralja Andrije II. Bilo kako bilo, zemljišni posjed Budimerić i zemljišni posjed »...Terra Godimeri et...« je vrlo teško dovesti u vezu sa zemljišnim posjedom »Stebencha cum metis suis« jednostavno zato što je »...Stebencha...« odnosno današnje selo Stabandža dvadesetak kilometara udaljeno od sela Glinica i nalazi se u blizini mjesta gdje nastaje rječica Glinica.

                                                                   Bilješke

1. Mladen ANČIĆ, Cistercitska opatija u Topuskom do pretvaranja u Komendu, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 27., Zagreb 1994, str. 29-42; Mladen ANČIĆ, Vlastelinstvo hrvatskoga hercega u Gorskoj županiji, Povijesni prilozi 15, Zagreb 1997, str. 201-240; Hrvoje KEKEZ, Cisterciti i Čuntić 1211. godine, Osam stoljeća Čuntića 1211-2011. Zbornik radova sa Znanstvenog skupa održanog 19. studenoga u Hrvatskom Čuntiću, Petrinja 2012, str. 21-38;

2. Franjo RAČKI, Popis župa zagrebačke biskupije 1334 i 1501 godine, Starine JAZU knjiga IV, Zagreb 1872, str. 201-229; Andrija ZIRDUM, Dopunjena karta srednjovjekovnih crkava u BiH do 1463. godine, Bosna franciscana (godina XXI, Broj 39), Sarajevo 2013, str. 173; Milan KARANOVIĆ, Pounje u Bosanskoj Krajini. Naselja i poreklo stanovništva. knj. XI., Beograd 1925, str. 585-589.

3. Josip ADAMČEK, Nemiri na posjedima Topuske opatije sredinom XVI stoljeća, Historijski zbornik 21/22, Zagreb 1969, str. 290.