OLTAR GROFOVA CELJSKIH U SUTJEŠKOJ KRALJEVSKOJ KAPELI
Predavanje u franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u naselju Visoko 15.5. 2024. godine
Na Odsjeku za povijest umjetnosti ljubljanskog Filozofskog fakulteta kod mentora prof. ddr. Janeza Höflera prije gotovo četvrt stoljeća obradio sam jednu temu za seminarski rad, koja je bila - kao oltar grofova Celjskih u Kraljevoj Sutjesci - dobro prihvaćena i ocijenjena, a ubrzo zatim i kao stručni članak objavljena u nešto prerađenom obliku.(1) Taj članak je bio citiran u zbornicima radova dva velika znanstveno-stručna skupa 2006. godine.(2)
Sigurno se pitate o čemu se tu radi? To su zapravo tri vrlo kvalitetne slike na tabli koje stilski spadaju u međunarodnu gotiku, a to je razdoblje gotike približno od 1370 do 1420. godine, čija je glavna karakteristika - »jedinstvena estetika evropskih dvorskih elita« - produkt brojnih putovanja likovnih umjetnika i njihovih djela po različitim zemljama kontinenta. Teško je reći da li je bilo spomenutih slika čak i više od tri odnosno da li se radi o nekom većem krilnom oltaru, koji nije sačuvan. Zbog svega navedenog smatram da su bile slike prvobitno namijenjene bosanskom kraljevskom dvoru odnosno da predstavljaju dio inventara dvorske kapele u Sutjesci (današnjoj Kraljevoj Sutjesci), a u franjevački samostan Sv. Ivana Krstitelja da su dospjele tek nakon rušenja kapele i ostalih dijelova dvorskog kompleksa od druge polovine 15. stoljeća pa dalje. Što se njihovog prvobitnog nalazišta tiče dao sam blagu prednost sutješkom pred bobovačkim dvorom i to samo zato što smatram da je bilo njihovo spašavanje mnogo lakše izvedivo. Uglavnom je poznato da su ih do 1871. godine čuvali sutješki franjevci, a dvanaest godina nakon njihovog prijenosa u đakovački biskupski dvor, konačno su našle svoje mjesto u zagrebačkoj Strossmayerovoj galeriji 1883. godine, gdje se i danas nalaze.
Rodbinske veze Kotromanića i Celjskih uspostavljene su s vjenčanjem kćerke bosanskog bana Stipana II. Kotromanića Katarine i celjskog grofa Hermana I. 1361. godine. Na zidinama Celja u to vrijeme Bosanci su kao stražari zamijenili one iz naselja Teharje: u službi celjskog grofa spomenuti su čak i u Piranu na obali Jadranskog mora.(3) Nova faza dinastičkih veza nastupila je s odlukom kralja Tvrtka II. Kotromanića (u slučaju ako ostane bez zakonitog nasljednika) da bosansko kraljevsko prijestolje ostavi svojem rođaku, Hermanu II. Celjskom. O tome nam inače svjedoči samo u prijepisu sačuvana listina, koja je nastala na Bobovcu 2.9. 1427. godine. Slovenski povjesničar Peter Štih objavio je jedan članak u kojem je tvrdio da je u vrijeme izdavanja listine na Bobovcu uz kralja Tvrtka II. bio i sam Herman II.(4) Svojim prostranim posjedima na tlu današnje Slovenije i Hrvatske Herman II. je dodao još utvrde Krupa na Uni i Bužim, koje su u našoj zemlji. Umro je 13.10. 1435. godine, a ubrzo zatim je car Sigismund Luksemburški proglasio njegove potomke knezovima njemačko-rimskog Carstva. Zadnja faza dinastičkih veza nastupila je u trenutku kad je nakon smrti kralja Tvrtka II. krajem 1443. godine Stipan Tomaš sjeo na bosansko prijestolje i stavio na glavu kraljevsku krunu. Naime, u jednom pismu njemačko-rimskog cara Friedricha III. iz 1445. godine stoji tvrdnja, da su bili (Friedrich II. i Ulrich II.) Celjski posvađani sa bosanskim kraljem. To se po svoj prilici dogodilo zato što su ostali praznih ruku u Bosni, odnosno što nisu sjeli na bosansko prijestolje (i o tome je u već spomenutom članku pisao Peter Štih). Možda su bili saveznici vojvode Stipana Vukčića Kosače (1435-1466) već u prvoj godini vladanja kralja Stipana Tomaša?
Pred vama je jedan od sačuvanih pečata matere Hermana II., banice Katarine Kotromanić Celjske, koji se danas čuva u Arhivu Republike Slovenije u Ljubljani. Pored grba Celjskih na kojem su tri šestokrake zvijezde vidimo i kosu gredu Kotromanića. Pošto je taj pečat nastao tri godine prije krunjenja Tvrtka I. Kotromanića razumljivo je što na njemu nema zlatnih ljiljana.
Ovdje imate i znamenitu listinu Tvrtka I. Kotromanića Dubrovčanima, najstariji sačuvani i fizički najveći dokument iz bosanske kraljevske kancelarije. U njoj je spomenuta kraljevska kapela u Sutjesci i njen patron Sveti Grgur. Istraživači su u zadnjih dvadesetak godina pokušali odgovoriti na pitanje kojem Grguru je zapravo posvećena sutješka kapela. Tako je Maja Lovrenović tvrdila da je patron kapele Grgur Nazijanski, a Dženan Dautović i Enes Dedić su istakli da se radi o Grguru Čudotvorcu.(5) Smatram da je bila ta kapela posvećena Grguru Nazijanskom i to zato što se taj svetac umjesto Isusa pojavljuje na novcu Kotromanića. Očito je da bio Grgur Nazijanski u Bosni isto što i Sv. Vlaho u Dubrovniku ili Sv. Marko u Veneciji. Možete li zamisliti situaciju u kojoj bi bio glavni zaštitnik Kraljevine Bosne doista Grgur Čudotvorac, ali se na novcu kao daleko najboljem mjestu za »njegovu reklamu« pojavljuje neki drugi svetac?
Sad su pred vama ostaci zidova sutješke kraljevske kapele koja je krajem 14. i početkom 15 stoljeća sasvim sigurno bila osobito lijepa, skladna i luksuzno ukrašena, o čemu uostalom svjedoče sitni fragmenti gotičkog svoda, prozora, vitraža, keramike i svega ostalog što je u ruševinama kapele otkrila ekipa bosanskog arheologa Pave Anđelića (1920-1985) u 60. i 70. godinama 20. stoljeća.(6) Osim toga, već u uvodu sam spomenuo oltar grofova Celjskih kao dio inventara sutješke kapele. To su slike Bogorodičino Krunjenje (32,9X23,6cm), Krist na križu (33X22,4cm), Oplakivanje Krista (32,8X23cm), a na leđnoj strani Oplakivanja je anđeo s bakljom (32,8X23cm).
Na njima se već na prvi pogled primjećuje utjecaj znamenitog talijanskog slikara Giotta di Bondone (1267-1337), tako da nas ne treba čuditi to što su bile kao »giotteske« označene u katalozima Strossmayerove galerije sve do 1947. godine, kad je konačno prihvaćena hipoteza austrijskog povjesničara umjetnosti Otta Benescha, koji ih je pripisao štajerskoj slikarskoj školi (po pokrajini Štajerska, koju danas dijele Austrija i Slovenija).(7) Njegovoj analizi nema se što posebno ni dodati ni prigovoriti. Šteta je samo što mu nije bilo poznata provenijencija slika, odnosno otkud su slike došle u zagrebačku Strossmayerovu galeriju.
Nedavno je slovenska povjesničarka umjetnosti Mija Oter Gorenčič došla do vrlo vrijednog otkrića na temelju kojeg je potom interpretirala sadržaj svih slika iz Kraljeve Sutjeske. Analizirajući arhivske izvore o Velikoj bratovštini Sv. Marije na Dravskom polju i bratovštini u celjskoj kapeli Blažene Djevice Marije Žalosne (BDM Žalosne), te njihovom sjedinjenju, našla je dokaze da su bili grofovi Celjski članovi bratovštine na Dravskom polju, te da je bila bratovštinska prestižna kapela Blažene Djevice Marije Žalosne, koju su u Celju sagradili grofovi Celjski.(8) Tako je osvijetlila okolnosti nastanka nekoliko vrlo vrijednih kiparskih i drugih umjetnina na slovenskom dijelu Štajerske i na drugim posjedima grofova Celjskih. Među njima se ističu skulpture Bogorodice sućutne, koje su u literaturi poznatije pod talijanskim nazivom Pietà. Radi se o ikonografskom motivu u zapadnoj kršćanskoj umjetnosti sa sjedećim likom Majke Božje koja u krilu drži mrtvo Isusovo tijelo nakon skidanja s križa. Taj motiv se sve do 16. stoljeća širio na njemačkom, češkom, francuskom, talijanskom i slovenskom tlu (uglavnom u prialpskim krajevima).
Pred vama je jedna Pietà iz celjske kapele BDM Žalosne, datirana u isto vrijeme kad i sutješke slike. Zanimljivo je da je do grofova Celjskih došla uz posredovanje predstavnika njemačkog viteškog reda.(9)
Mija Oter Gorenčič je vrlo uvjerljivo interpretirala sadržaj svih slika iz Kraljeve Sutjeske: »Prav grofje Celjski pa so naslednji argument v prid tezi o češčenju Žalostne Matere Božje v okviru dravskopoljske bratovščine že v srednjem veku. Celjani so bili namreč vneti častilci Marije, kar je razvidno tako iz ohranjenih arhivskih virov kakor tudi iz ohranjene umetnostne dediščine in prav oni bi lahko prispevali k bolj specifični usmeritvi marijanske bratovščine na Dravskem polju. Grofje Celjski so bili namreč ne le pospeševalci marijanskih pobožnosti, marveč se kažejo kot izrazito naklonjeni prav kultu Žalostne Matere Božje... V obravnavanem kontekstu izstopa tudi tematika štirih tabelnih slik iz Kraljeve Sutjeske, danes v Strossmayerjevi galeriji v Zagrebu. Z njimi Husein Sejko Mekanović slogovno povezuje freske v celjski kapeli, po njegovi hipotezi pa izvirajo iz kraljeve kapele v Kraljevi Sutjeski kot naročilo grofov Celjskih. Na tabelnih slikah izstopa ne le marijanska ikonografija, marveč tudi poudarjanje njene bolečine ob Kristusovem trpljenju. Na sliki Križanja je tako v prvem planu izpostavljena Marija, ki se je od žalosti in bolečine zgrudila, tako da jo podpirata dve drugi ženi, kar močno prispeva k napetosti in tragičnosti prizora; vsebina druge slike je dramatično Objokovanje mrtvega Kristusa v Marijinem naročju s teatralnimi gestami protagonistov; vsebina tretje – na hrbtni strani table s podobo Objokovanja – je klečeči angel z baklo; na četrti, domnevno osrednji sliki nekdanjega tabelnega oltarja, pa je upodobljeno Marijino kronanje. Kljub prizorom Križanja in Objokovanja je tematika slik zaradi osrednjega prizora Marijinega kronanja izrazito marijanska v smislu compassio Mariae. Trend češčenja Žalostne Matere Božje se je intenziviral ravno v 15. stoletju, kar je v umetnosti zaznavno z naraščanjem naročil upodobitev Pieta in Mater dolorosa«.(10)
Tako je Mija Oter Gorenčič upozorila na jednu od rijetkih (ako već nije i jedina) Pietà, dokumentiranih na području bosanskog Kraljevstva od 14. do 16. stoljeća, a upravo ta činjenica može poslužiti kao dodatni argument pri branjenju hipoteze o oltaru grofova Celjskih. Za ovo predavanje postavio sam je pored znamenite Michelangelove Pietà, koja je približno stoljeće mlađa.
Koliko su grofovi Celjski častili Bogorodicu svjedoči i Celjski oltar, koji se prvobitno nalazio u glavnom brodu Bogorodičine crkve na Ptujskoj gori. Dio tog oltara bila je i grupa kipova Navještenja, koja je na žalost oštećena u jednom od pohoda osmanske vojske. Oltar su iz crkve uklonili jezuiti u 18. stoljeću ali je bio ponovo vraćen u crkvu 1955. godine.(11)
Arkanđela Gabrijela i kip Bogorodice iz grupe Navještenja naručio je sin Hermana II., Friedrich II. Celjski i to kod jednog od majstora iz radionice bečkog kipara Jakoba Kaschauera.
Za stilsku analizu sutjeških slika važne su i ove freske na svodu prezbiterija u celjskoj kapeli Blažene Djevice Marije Žalosne. Neke od celjskih anđela moguće je usporediti sa sutješkim anđelom sa bakljom na leđnoj strani Oplakivanja.
Pred vama je unutrašnjost celjske kapele BDM Žalosne.
Sad ćemo nešto reći o odnosima Celjskih i Kotromanića nakon smrti kralja Tvrtka II. 1443. godine. U uvodnom dijelu predavanja spomenuo sam da su se Kotromanići i Celjski posvađali po svoj prilici zbog dolaska na prijestolje Stipana Tomaša. Danas je teško reći da li je netko od bosanskog plemstva uopće podržao dolazak Celjskih na bosansko prijestolje.(12) Možda je to učinio vojvoda Stipan Vukčić Kosača, jer je poznato da je bio Ulrich II. Celjski (1406-1456) njegov saveznik u ratu protiv Dubrovnika u 50. godinama 15. stoljeća? Čini se da je nešto u vezi s tim doista moglo biti, jer je u otvorenom vojnom sukobu sa vojvodom kralj Tomaš za saveznika odabrao Veneciju. Da li je venecijanska vojna akcija u Poljicama utjecala na gradnju kapele i sarkofaga splitskog nadbiskupa Arnira (lat. Rajnerij)? Šteta je što je originalna pogodba za gradnju tog vrijednog ranorenesansnog spomenika nestala nakon što ju je Ivan Kukuljević Sakcinski (1816-1889) odnio iz Splita u Zagreb.
Naime, kao potpuno ravnopravan protivnik kralja Stipana Tomaša, silni vojvoda S.V. Kosača sukobio se sa Mlečanima u siječnju 1444. i izgubio zemljišni posjed Poljice i grad Omiš. Smatram da su te okolnosti mogle poslužiti kao povod za potpisivanje pogodbe za gradnju kapele i sarkofaga splitskog nadbiskupa Arnira, kojeg su kamenovali do smrti Omiški Kačići u poljičkom selu Dubrava 4.8. 1180. godine. Znakovito je da je čak i »ministar financija« bosanskog kralja, Restoje Milohna dao veću svotu novca za građevinske radove.(13) Mir u Bosni uspostavljen je tek u drugoj polovici svibnja 1446. godine, nakon što su u brak stupili kćerka vojvode S. V. Kosača, Katarina i kralj Stipan Tomaš.
Pošto je riječ o odnosima Kotromanića i Celjskih, onda treba da spomenemo i dvije velike žene iz kuće Celjskih. To su kćerka i unuka Hermana II., Barbara i Elizabeta. Barbara je bila žena Sigismunda Luksemburškog (1368-1437), a njihova kćerka Elizabeta je rodila mađarskog kralja Ladislava Posmrtnog (1440-1457), kojem je još kao dojenčetu kraljevska kruna stavljena na glavu.
Pripremajući se za znanstveno-stručni skup u Zagrebu održan inače 7.12. 2023. godine povodom 100. obljetnice rođenja povjesničara umjetnosti Vinka Zlamalika, ponovo sam počeo istraživati temu oltar celjskih grofova u Bosni. U svojem izlaganju, koje je već u formi članka i u proceduri za objavu u uglednom stručnom časopisu, zanimale su me isključivo okolnosti u kojima je đakovački, bosanski i srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer u svoje ruke dobio tri slike na tabli iz franjevačkog samostana Sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci. Naime, poznato je da je J.J. Strossmayer osim njih uspio pridobiti i brojne druge umjetnine iz franjevačkih samostana u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Kreševu. U tom poslu su mu pomogli prvi kipar đakovačke katedrale Vatroslav Donegani (1836-1899), bosanski franjevac Antun Knežević (1834-1889), srpski liječnik i povjesničar Đorđe Mušicki (1811-1887) i još neki drugi koje ovdje neću spominjati po imenu.
Popis svih umjetnina koje su iz Bosne dospjele u Đakovo objavio je bosanski franjevac Berislav Gavranović (1900-1980). Zbog čega ih je Strossmayer tražio za sebe i kako je uopće postao njihov vlasnik? Ta pitanja uistinu nisu nevažna iz razloga što se sutješki franjevački samostan nikad nije pravno odrekao te svoje imovine, budući da franjevci još od 80-ih godina 19. stoljeća do danas, traže njen povrat. To je istakao i već spomenuti Berislav Gavranović (1900-1980), autor najopsežnijeg teksta u kojem je predstavljen historijat prijenosa umjetnina te njihov pravni status: »Na koncu ovog izlaganja izjavljujemo da nismo našli ni jednog dokumenta koji bi govorio o poklonu ili prodaji ovih starina, a svi navedeni dokumenti govore o njihovoj pohrani, davanju na čuvanje do boljih i sigurnijih vremena. Prema tomu bosansko-franjevačke starine jesu i ostaju pravno vlasništvo bosanskih franjevaca«.(14) Kustos sarajevskog Zemaljskog muzeja Ćiro Truhelka (1865-1942) je (uz pomoć fra Antuna Kneževića) sastavio i poslao u Zagreb 1888. godine prvi zahtjev za povrat umjetnina iz bosanskih franjevačkih samostana, a točno sto godina kasnije u Sarajevu i u Zagrebu je otvorena izložba »Blago franjevačkih samostana Bosne i Hercegovine«. Iste godine objavljen je Katalog spomenute izložbe u kojem su objavljene i tri sutješke slike, koje su glavna tema ovog predavanja.
U svojem zagrebačkom referatu istakao sam činjenicu da su neke od bosanskih umjetnina trebale biskupu Strossmayeru, njegovim stranačkim kolegama i predstavnicima ilirskog pokreta zbog očitih pokušaja mitologizacije bosanske povijesne baštine pri čemu nije bilo nimalo obzira niti prema životnom djelu bosanskog franjevca Ivana Frane Jukića (1818-1857), koji je u (Strossmayeru posvećenom) prvom broju prvog bosanskog časopisa »Bosanski prijatelj« 1850. godine objavio namjeru da osnuje prvi bosanski muzej. To se sasvim dobro vidi na portretima predzadnjeg bosanskog kralja Stipana Tomaša i njegove žene, kraljice Katarine.
Kraljev portret u sutješkom franjevačkom samostanu je iz 1871. godine: nastao je po portretu na znamenitoj slici »Krist i donator«, koja je u Strossmayerove ruke dospjela istovremeno sa slikama celjskog oltara, a pripisuje se dubrovačkom slikaru Lovri Dobričeviću.(15) Zanimljivo je da je pored kralja naslikan grb iz 80. godina 16. stoljeća (grb je inače preuzet sa »Rodoslovlja Kotromanića«, sve donedavno čuvanog na leđnoj strani već spomenute slike »Krist i donator«), koji sa Kraljevinom Bosnom nema baš nikakve veze. Osim tog grba na portretu su još i natpisi: »TOMAŠ M. K. BOSNE I K TOMU/TOMAE RE BOSNE ET ARGENTINE. Fratrum franciscanorum Conventus S. Joanis Baptistae Sutinscae 1871«. Da li je sutješki kraljev portret iz 1871. godine kopija originalnog djela prvog školovanog hrvatskog slikara Vjekoslava Karasa (1821-1858), čiji je boravak u Bosni predstavljen u Andrićevom romanu »Omer-paša Latas«?
Kraljičin portret je naručio biskup Strossmayer, a to se sasvim lijepo vidi iz pisma, koje mu je uputio Franjo Rački (1828-1894) 12.9. 1871. godine: »Začudio sam se, što ste dobili iz Bosne toli dragocjenih starina. Vrijedno bi bilo, da se potanje opišu i, ako se smije, priopće javnosti. Osobito bi resila galeriju lijepa kopija slike kralja Stjepana Tomaša, pak kada bi se dala još snimiti slika o kojoj se misli da predstavlja njegovu suprugu Katarinu, a sada je u kapitolskoj galeriji rimskoj, imali bismo dva portraita, koji su tim zanimliviji, što smo žalibože siromašni u portraitih jugoslovenskih vladalaca. Izvolite promisliti o tom predlogu«. Naime, približno godinu dana kasnije Strossmayer se je u Rimu sastao sa petoricom hrvatskih intelektualaca (povjesničar umjetnosti Izidor Iso Kršnjavi, pisac Dušan Kotur, publicist Ladislav Mrazović, književnik Rikard Jorgovanić i slikar Ferdinand Quiqerez) i vodio prve razgovore o gradnji zagrebačke galerije, inače svečano otvorene 1883. godine. Tom prilikom biskup Strossmyer je spomenuo i portret djevojke iz rimske Kapitolinske galerije, koji je kao portret kraljice Katarine proglasio Ivan Kukuljević Sakcinski 1857. godine. O tome svjedoči crtež tog portreta, koji je objavio slikar Ferdinand Quiqerez u zagrebačkom časopisu Vienac 18.7. 1874. godine. Uz crtež objavljen je i kraći zapis: »Lik Katarine, kraljice bosanske. (Sa slikom.) U jednom od prošlih tečaja »Vienca« priobćismo život nesretne kraljice bosanske Kate. G. Ivan Kukuljević pripoviedao ga je liepo i točno, da bi suvišno bilo, štogodjer dodati. I grobnicu Katinu u crkvi »Araceli« u Rimu prikazasmo našemu obćinstvu. Prema obećanju evo u današnjem broju i njezine slike, slikane po vršnjaku joj Gian Belliniu. Slika ta čuvala se prije u Vatikanu, sada se nalazi u kapitolskoj galeriji. Naš vrli slikar Kikerec, snimio ju sa izvornika i dodao vrlo sgodan i liepo izveden alegorični okvir. Dosele ta slika nije nigdje priobćena bila«.(16) Alegorični okvir crteža koji je napravio F. Quiqerez je po svoj prilici dio Strossmayerovog političkog programa.
Koliko se je biskup Strossmayer zanimao za sudbinu bosanske kraljice Katarine i njenu nadgrobnu ploču u rimskoj baziliki Santa Maria in Aracoeli pokazuje crtež kraljičine nadgrobne ploče, koji je Ferdinand Quiqerez objavio u časopisu Vienac 4.7. 1874. godine. Uostalom, rimska slikarica Amalia de Angelis (1824-1873) dovršila je 1872. godine jedan od njegovih najreprezentativnijih portreta na kojem su istaknuti heraldički simboli polumjesec i zvijezda, inače preuzeti sa kraljičine nadgrobne ploče. Preko grbovnika »Korjenić-Neorić« iz 1595. godine i drugih »ilirskih« grbovnika polumjesec i zvijezda su dospjeli na zastavu hrvatskog bana Josipa Jelačića (1801-1859) i na već spomenuti Strossmayerov portret, a odatle su kao »najstariji hrvatski grb« uzeti i na zastavu Republike Hrvatske iz 1990. godine.
Na kraju ovog predavanja sasvim kratko ću vam predstaviti kako zamišljam povrat slika iz Strossmayerove galerije u sutješki franjevački samostan:
a) Franjevci iz samostana Svetog Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci skupa sa najvišim predstavnicima provincije Bosna Srebrena trebali bi poslati zahtjev za povrat slika zagrebačkoj Strossmayerovoj galeriji, a u njegovo rješavanje uključiti i vlasti u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji.
b) Istovremeno sa slanjem zahtjeva za povrat slika započeti proces potpune stručne restauracije sutješke kraljevske kapele Sv. Grgura Nazijanskog, a nakon toga prihvatiti ili odbiti hipotezu o oltaru grofova Celjskih.
c) Povodom 600. obljetnice rođenja bosanske kraljice Katarine u Sarajevu 2025. godine postaviti veliku likovnu izložbu na kojoj bi bile i slike iz Strossmayerove galerije.
LITERATURA
1. Husein Sejko MEKANOVIĆ, Tabelne slike štajerske šole iz Kraljeve Sutjeske - naročilo Celjskih grofov? Tretji dan 1-2, Ljubljana 2001, str. 87-94.
3. Ignacij VOJE, Katarina Celjska-Kotromanićka in njen pečat, Celjski zbornik 18., Celje 1977/1981, str. 287–292; Ferdo GESTRIN, Celjani v srednjeevropskem prostoru. Okrogla miza 1.10. 1982 na XXI zborovanju slovenskih zgodovinarjev v Celju, Zgodovinski časopis 1-2 (letnik 37), Ljubljana 1983, str. 102.
4. Peter ŠTIH, Celjski grofje kot dediči bosanske krone - Listina bosanskega kralja Tvrtka II. Kotromanića za celjskega grofa Hermana II. iz leta 1427, Vojetov zbornik, Ljubljana 2006, str. 79-103.
5. Maja LOVRENOVIĆ, Crkva sv. Mihovila na Bobovcu, Zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu 500. Obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića, Sarajevo 2000, str. 110, 111; Enes DEDIĆ-Dženan DAUTOVIĆ, Povelja kralja Tvrtka I Kotromanića Dubrovniku (Žrnovnice, 10. april 1378.- Trstivnica 17. juni 1378), Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja ANUBIH, Sarajevo 2019, str. 235.
6. Pavao ANĐELIĆ, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stoljeću, Sarajevo 1973, str. 165-171.
7. Otto BENESCH (1896-1964), Grenzprobleme der österreichischen Tafelmalerei. Wallraf-Richartz Jahrbuch, vol. 6., Köln 1930, str. 66-99.
8. Mija OTER GORENČIČ, Grofje Celjski in Velika Marijina bratovščina na Dravskem polju, Acta historiae artis Slovenica 27/1, Ljubljana 2022, str. 11-75.
9. Mija OTER GORENČIČ, 2022, cit. n. 8, str. 38-40.
10. Mija OTER GORENČIČ, 2022, cit. n. 8, str. 47, 48.
11. https://www.ptujskagora.eu/sl/texts/get_content/30.html (stanje na dan 10.5. 2024.)
12. Pejo ČOŠKOVIĆ, Fridrik II. Celjski kao pretendent na bosansko prijestolje, Prilozi 35 (Institut za istoriju) Sarajevo 2006, str. 11-29.
13. Josip BOSNIĆ, Grbovi palače kraj Zlatnih vrata u ulici Majstora Jurja u Splitu, Kulturna baština 39, Split 2013, str. 19-22.
14.Berislav GAVRANOVIĆ, Sudbina važnijih starih dragocjenosti iz naših triju historijskih samostana i biskup Strossmayer. Pitanje bosansko-hercegovačkih starina, Dobri pastir 1-4, Sarajevo 1964, str. 261.
15. Đoko MAZALIĆ, Nekoliko primjeraka slikarske umjetnosti Bosne i Hercegovine od XVI.-XIX. vijeka, Naše starine III. Sarajevo 1956, str. 118, 119; IVANA PRIJATELJ PAVIČIĆ, Prilog poznavanju sudbine slike uskrslog Krista i kralja Stjepana Tomaša porijeklom iz Kraljeve Sutjeske, Zbornik radova: Stoljeća Kraljeve Sutjeske, Kraljeva Sutjeska-Sarajevo 2010, str. 116.
16. U (gore citiranom) kratkom zapisu uz crtež djevojačkog portreta iz rimske Kapitolske galerije spomenuti su kraljičin životopis i crtež nadgrobne ploče objavljeni inače u časopisu Vienac 4.7. 1874. godine.
Ni komentarjev:
Objavite komentar