ponedeljek, 12. junij 2023

                          BOSANSKA KRALJICA U VJEČNOM GRADU

                    PREDAVANJE U CAZINU 8.6.2023.GODINE


Kraljica Katarina spada među najveće simbole bosanske državnosti, a sa svojim kršćanskim (rimokatoličkim i pravoslavnim) i islamskim rodbinskim korijenima jedna je od rijetkih historijskih ličnosti s mogućnošću da pod svojim plaštom uvijek okupi državljane Bosne i Hercegovine. Što reći o njenom boravku u vječnom gradu i na Apeninskom poluotoku? Tamo je otišla nakon očeve smrti, vjerovatno u kasnu jesen 1466. godine, i ostala sve do smrti 25. oktobra 1478. godine.



Pošto već dosta dugo istražujem sve što je povezano s kraljicom odlučio sam da povodom 600. obljetnice rođenja pripremim i postavim veliku likovnu izložbu na kojoj ću predstaviti neke nove činjenice vezane za njen boravak u tuđini. 


Sve ono što je dosad poznato o kraljičinim rimskim godinama ovdje sam povezao sa dijelom iz jednog pisma u kojem je bila predstavljena kao najnesretnija od svih kraljica. Neke od dosad poznatih činjenica još ću isticati  u toku ovog izlaganja. 


Za sam početak odabrao sam medalju, koja je i u najnovijim katalozima ugledne Samuel H. Kress Collection kratko predstavljena kao audijencija kod pape. Tu medalju napravio je ugledni venecijanski medaljer Vittore Gambello Camelio od 1475. do 1482. godine. Naime, u knjigama, koje su krajem 17. stoljeća objavili venecijanski historičar Giovanni Palazzi i rimski jezuit Filippo Bonani, stoje tvrdnje, da su na medalji prikazane tri odnosno dvije kraljice: bosanska, ciparska, te bizantinska princeza. Da se doista radi o likovima bosanske i ciparske kraljice, svjedoče još neka likovna djela koja ćemo ovdje vidjeti.



Prva je na redu freska u vatikanskoj Sikstinskoj kapeli, nastala oko 1482. godine, a poznata pod nazivom »Govor na gori«. Radi se zapravo o ilustraciji Isusovog govora na legendarnoj Gori Blaženstava, zapisanog inače u Matejevom evanđelju. Na toj fresci neki istraživači su tražili lik ciparske kraljice Karlote (to je ovaj lik ovdje), a neki su tražili i lik bosanske kraljice Katarine. Da tu doista moramo tražiti ne samo Karlotin već i Katarinin lik, svjedoči uostalom zadnje od osam blaženstava odnosno temelja kršćanskog života: »Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!« (Mt 5,10). Tu se naravno u prvi plan postavlja izbjeglički status, koji su obje kraljice imale u Rimu. Značajno je, da to nije jedina freska na kojoj su istraživači tražili njihove likove.


Druga takva freska nalazi se na zidu rimske bolnice Sveti Duh (Ospedale di Santo Spirito in Sassia), koju je oko 1478. godine naslikao Melozzo da Forli. O tome svjedoče i ove rečenice zapisane prije stotinjak godina u jednoj enciklopediji univerziteta Cambridge. Možda bi nam ova, te druge freske u znamenitoj rimskoj bolnici mogle bar malo pojasniti kitnjastu priču o kraljici Katarini kao franjevačkoj trećoredici? Među zadnjim historičarima, koji je o tome pisao, bio je Emir O. Filipović.


Još jedan biblijski prizor možemo dovesti u direktnu vezu sa kraljicom Katarinom. Radi se o slici nepoznatog umjetnika iz urbinskog oratorija San Giovanni, koja je datirana u vrijeme od 1472. do 1474. godine. Naziv slike je "Propovijed sv. Ivana Krstitelja" a osim svečevog lika na njoj vidimo i neke poznate historijske ličnosti. Na desnoj strani slike, u crninu odjevena ističu se tri lika. To su urbinski vojvoda Federico da Montefeltro i njegov alter ego Ottaviano Ubaldini, a iza njihovih leđa je zapravo čovjek, koji je naručio sliku. Pored Ubaldinija stoji Bizantinac Bazilije Bessarion, tamnoputi čovjek sa dugom bijelom bradom. Taj učeni teolog i humanist bio je tijesno povezan sa Platonskom akademijom firentinskih Medičejaca, a po svoj prilici baš on je urbinskom vojvodi Federicu da Montefeltro predstavio u Srebrenici rođenog bosanskog franjevca-opservanta i teologa Jurja Dragišića, koji je bio prvi učitelj Federicovog sina Gvidobalda. Kao i Bessarion i Juraj Dragišić je imao veze sa najznačajnijim predstavnicima neoplatonizma: Marsilio Ficino, Pico della Mirandolla i drugi. U vrijeme boravka u Rimu 1469. godine možda je čak imao priliku da upozna i kraljicu Katarinu. Na urbinskoj slici pored Bessariona je bizantinska princeza Sofija Zoe Paleolog, koja je u kronikama isticana zbog neprivlačnog izgleda i velike tjelesne težine: navodno, preko 150 kilograma. Blagoslovom rimskog pape Siksta IV. u Rimu 1.6. 1472. godine se je zaručila i iste godine u mjesecu novembru udala za ruskog velikog kneza. Pošto sam već u uvodu spomenuo da je na njenim zarukama bila prisutna i kraljica Katarina, želim otići jedan korak dalje. Činjenica je naime, da su za historiju mode iz druge polovine 15. stoljeća neobično zanimljivi bijeli velovi i pokrivala za glavu, koje su nosile vojvotkinje i vladarice, a bijeli veo na glavi ima i ovaj prema Sofiji Paleolog okrenuti ženski lik. Smatramo, da se tu radi o Katarininom portretu. Da bi na urbinskoj slici doista mogla biti prikazana bosanska vladarica svjedoči činjenica, da se na njenoj lijevoj strani nalaze uglavnom tamnoputi poslanici naroda sa Bliskog Istoka na čelu sa poslanikom perzijskog šaha Uzun Hasana, koje je kao saveznike u borbi protiv Osmanlija okupio Federico da Montefeltro. I dok je slavni urbinski condottiere sanjao da osobno povede veliku vojsku protiv Osmanlija, islamizirani sin kraljice Katarine Sigismund/Ishak borio se je zajedno sa osmanskim sultanom protiv Federicovog saveznika Uzun Hasana. Na slici nepoznatog umjetnika iz urbinskog oratorija San Giovanni toliko su izražena obilježja neoplatonizma kao filozofijskog pravca da ovdje moram spomenuti znameniti mit o pećini, zapisan u sedmoj knjizi Platonovog djela Država. Naime, na desnoj strani slike, iznad pećine, vidimo sunce i mjesec: zapravo polumjesec, koji ovdje predstavlja simbol zatona bizantinskog carstva (princeza Sofija) i bosanskog kraljevstva (kraljica Katarina), te simbol uspona osmanskog carstva. 

O slici iz urbinske Galleria Nazionale delle Marche vidjeti: Sara Bartolucci, Proposte per un'interpretazione dello stendardo dell’oratorio di San Giovanni di Urbino, Figure. Rivista della Scuola di Specializzazione in Beni Storico-Artistici, Bologna 2013, 5-22.



Sad se vidi freska iz jedne od kapela u baziliki u kojoj su bili pokopani kraljičini posmrtni ostaci. Radi se o fresci nastaloj oko 1480. godine, a poznatoj pod nazivom "Smrt svetog Bernardina Sijenskog". Pošto je na toj fresci prikazan i kraljičin suvremenik Nicolo Mano Bufalini (1450-1506) moguće je da se radi o prikazu prijenosa svečevih posmrtnih ostataka iz stare u novu crkvu u naselju L’Aquila, za čiju gradnju je novac dao i muž kraljice Katarine, kralj Stipan Tomaš. Na početku ovog izlaganja već sam spomenuo da je bila i kraljica Katarina dokumentirana u L’Aquili 17.5. 1472. godine, te nas zato baš ništa ne ometa da na fresci, u velikoj povorci ljudi, tražimo i njen lik.

Da je iza kraljice u Rimu ostalo više jasnih tragova dokazuje uostalom i relikvija, dijelovi tijela svetog Luke evanđeliste, koju je kraljica Katarina donijela iz Bosne u Rim, a zatim je oporučno ostavila jajačkoj crkvi svete Katarine. Naime, nepuna dva mjeseca nakon njene smrti u Rimu je dokumentiran statut ceha likovnih umjetnika iz kojeg je ponikla današnja Accademia Nazionale di San Luca. Minijatura iz statuta ceha likovnih umjetnika djelo je suvremenika kraljice Katarine, slikara Antoniazza Romano, a nudi nam odgovor na pitanje gdje je ostala znamenita relikvija.



Antoniazzo Romano je autor i slike svete Katarine Aleksandrijske. Da li je baš ovu ili neku drugu njegovu svetu Katarinu vidjela i bosanska kraljica? Koliko je njoj značio imendan, Dan svete Katarine (25. novembar) možemo se uvjeriti iz dijela oporuke, u kojem je crkvi svete Katarine u Jajcu ostavila svoje relikvije.


Možda je u nekoj vezi sa kraljicom Katarinom i znamenita slika Raffaela Santi Madona di Foligno?


Ovdje se vidi kako je izgledala bazilika Santa Maria in Aracoeli pedesetak godina nakon smrti kraljice Katarine. Radi se inače o crtežu flamanskog slikara Maertena van Heemskercka iz 1532. godine. Iznad crteža su rečenice iz djela frankfurtskog jurista Johanna Ficharda, u kojem je objavljen najstariji dosad poznati podatak o kraljičinoj nadgrobnoj ploči.

 


Ovdje se vidi gdje se danas nalazi kraljičina nadgrobna ploča. Kraljica se za pogreb u toj baziliki odlučila vjerovatno zato što se tu nalaze posmrtni ostaci matere antičkog rimskog cara Konstantina Velikog.


Ovo je vrlo dragocjen prijepis natpisa na kraljičinoj nadgrobnoj ploči, koji je rad rimskog kaligrafa Giambattista Palatino.



Natpis na kraljičinoj nadgrobnoj ploči u stručnu literaturu uveo je slovenski teolog i pisac Adam Bohorič (1524?-1601/2): objavio ga je u prvoj gramatici slovenskog jezika, a u predgovoru je spomenuo čak i bosanski jezik. Zaslužan je što je taj natpis preveden na mnoge jezike i što spada među najznamenitije natpise iz 15. stoljeća. Čini se da on uopće nije poznavao prijepise kaligrafa Palatina. Dvanaest godina kasnije citirao ga je njemački protestantski filozof Martin Crusivs. Zanimanje Adama Bohoriča i drugih protestantskih pisaca za sudbinu bosanske kraljice trebalo bi bolje proučiti. Čak je i sam Martin Luther u vrijeme boravka u Rimu 1510. godine posjetio baziliku u kojoj su počivali kraljičini posmrtni ostaci. Što je tad mogao saznati o Bosni i bosanskom predreformacijskom pokretu poznatom kao »Crkva Bosanska«?


I flamanski rimokatolički historičar Pieter van Opmeer se je zanimao za natpis na kraljičinoj nadgrobnoj ploči. Njegova, inače 1569. godine dovršena kronika bila je objavljena tek posthumno 1611. godine. Pošto je poznavao brojne likovne umjetnike bilo bi zanimljivo saznati da li je poznavao i flamanskog slikara Maertena de Vosa, koji je po narudžbi jednog bogatog plemića porijeklom iz dubrovačkog zaleđa (Grgurići kod Slanog) naslikao lijepu oltarnu palu, na kojoj je i sveta Katarina. Svetičin lik je sa bosanskom kraljicom doveo u vezu hrvatski historičar Stjepan Ćosić. O tome vidjeti: Stjepan Ćosić, Ideologija rodoslovlja. Korjenić Neorićev grbovnik iz 1595, Zagreb-Dubrovnik 2015.



I ustanovitelj znamenite vatikanske biblioteke »Angelica«, Angello Rocca se je zanimao za natpis na kraljičinoj nadgrobnoj ploči, a njegov prijepis natpisa ne razlikuje se bitno od ostalih objavljenih u 16. stoljeću. Njegovo djelo može nam poslužiti kao lijep dokaz da nije bilo nikakvih izmjena natpisa na kraljičinoj nadgrobnoj ploči u 16. stoljeću.

 


Promjene je donijelo tek 17. stoljeće. To se vidi na ovom inače nedatiranom bakrorezu koji je objavljen u djelu španskog dominikanca Alonsa Chacona u 70. godinama 17. stoljeća. Kraljičina dva grba zajedno sa heraldičkim simbolima su po mnogo čemu sasvim neobična, a u latinskom natpisu kraljica je pogrešno predstavljena kao sestra svojega oca. Jasno je da su tu bili na djelu ljudi, koji su svjesno htjeli da mijenjaju historijske činjenice. Obratite pažnju naročito na polumjesec i zvijedu na malom štitu iznad oklopljene ruke s mačem: o njima ću malo kasnije još nešto reći. Crtež, koji je djelo anonimnog umjetnika nije datiran, a da se radi baš o kraljičinoj nadgrobnoj ploči, to se vidi po signaturi na leđnoj strani. Inače je crtež dio zbirke u kojoj su 243 crteža, a nalazi se u engleskoj kraljevskoj biblioteci: pa zbog toga sve doskora uopće nije bio poznat u Bosni i Hercegovini. U jednom mojem članku objavljenom prošle godine u Ljubljani uspio sam povezati bakrorez i crtež, a raspravljao sam i o tome tko je bio njihov vlasnik: spomenuti španski dominikanac ili talijanski historičar Costantino Gigli. 

O tome vidjeti: Husein Sejko Mekanović, "Spominak n(j)e pi(n)ezom postavl(j)en" v Bohoričevi slovnici. Bosenska kraljica Katarina Kotromanić v delih učenjakov in likovnih umetnikov, Umetnostna kronika 74. Ljubljana, 2022, 2-13.


Ovdje je rečenica, koju je objavio dubrovački historičar Jacopo Luccari. U njoj je tvrdnja da se kraljičin portret u prirodnoj veličini nalazi u papinskoj palati u dvorani cara Konstantina Velikog. Zanimljivo je da mu baš nitko nije vjerovao niti je u 19. i 20. stoljeću uopće bilo kakvih pokušaja da se njegova rečenica poveže sa kronikama nastalim od 16. do 18. stoljeća u kojima je bila kraljica Katarina predstavljena kao članica kuće cara Konstantina Velikog.


Slična sudbina zadesila je i zapise na prvoj stranici jedne inkunabule iz 1479. godine (knjige štampane prije 1500. godine) koja se danas čuva u Würzburgu: tu je kraljica predstavljena kao članica Konstantinove kuće. Iako je zapise objavio njemački slavist Michael Arndt, a njegov članak ubrzo preveden i objavljen u bosanskom časopisu, gotovo 40 godina nitko (pa čak ni sam Michael Arndt) nije primijetio da je u tim zapisima kraljica povezana sa Konstantinovom kućom. To naravno znači da bi trebalo vrlo ozbiljno shvatiti rečenicu koju je objavio J. Luccari.

 


Već desetak godina tražim kraljičin portret na freskama u vatikanskoj Konstantinovoj dvorani za koju je kartone u cjelosti napravio Raffaello Santi ali ga je onda smrt spriječila da dovrši započeti posao. Umjesto njega, to su učinili njegovi učenici Gianfrancesco Penni i Giulio Romano. Smatram da se kraljičin portret nalazi na fresci poznatoj pod nazivom »Konstantinova darovnica papi Silvestru I.«, a da se samo pojavljivanje njenog lika u tom okruženju može dovesti u direktnu vezu sa njenom oporukom.


Hrvatski polihistor Ivan Kukuljević Sakcinski kraljičin portret nije tražio u Konstantinovoj dvorani već u rimskoj kapitolinskoj galeriji. Ovdje se vidi kako je to učinio. Unatoč svemu, njegova posve neosnovana identifikacija bila je lijepo prihvaćena, a u zaborav su pali oni rijetki istraživači koji su je napadali.


Ovdje je crtež tog portreta iz Kapitolinske galerije, koji je napravio hrvatski slikar Ferdo Quiqerez. 
U isto vrijeme kad su nastajali mitovi o kraljičinom portretu, te o polumjesecu i zvijezdi kao hrvatskom grbu, njihovi autori su se okomili i na lik kraljičinog muža, kralja Stipana Tomaša. Veliki finale cijelog tog poduhvata predstavlja postavljanje polumjeseca i zvijezde u krunu grba Republike Hrvatske u decembru 1990. godine.Iako sam još prije devet godina u jednom članku upozorio da se zapravo radi o portretu mantovske vojvotkinje Isabelle d'Este, i dan danas se on spominje kao kraljičin portret. Baš zbog toga sam odlučio da ga i ovdje predstavim u pravom kontekstu. 






Sačuvano je tridesetak portreta Isabelle d'Este, a ovdje ih možete vidjeti osam. 







petek, 19. maj 2023

 

OTVORENO PISMO PREDSJEDNIKU REPUBLIKE HRVATSKE             ZORANU MILANOVIĆU


Cijenjeni predsjedniče!                                                                                                                                  

Već dvadesetak godina istražujem srednjovjekovnu povijest umjetnosti, a moji objavljeni radovi poznati su i hrvatskim medievistima. Jedini razlog zbog kojeg sam odlučio da vam napišem ovo pismo jest otkriće dosad potpuno nepoznate videosnimke rušenja Starog mosta na rijeci Neretvi u Mostaru 9.11. 1993. godine, koja je u bosanskim, hrvatskim i brojnim drugim medijima objavljena prije petnaestak dana. Naime, njen sadržaj dokazuje, da su bili hrvatski vojnici, te njihovi nalogodavci, najviši vojni i politički predstavnici Republike Hrvatske odgovorni za rušenje znamenitog djela osmanskog arhitekta Hayruddina Mlađeg.

Taj lijepi simbol grada Mostara dovršen je sredinom 1566. godine. Pošto baš ove godine obilježavamo tri desetljeća od njegovog rušenja, najprije vas želim upozoriti na dobro poznatu činjenicu da su vaši prethodnici, vlastodršci u Republici Hrvatskoj iz državnog proračuna odnosno od svojih državljana vješto uzimali silni novac u različitim valutama, kako bi ga po potrebi mogli »ulupati« u obranu pred Haaškim sudom za ratne zločine optuženih pripadnika hrvatskih (para)vojnih formacija. General Slobodan Praljak bio je jedan od zločinaca, čiju kožu su pokušali spasiti bajno plaćeni odvjetnici, a kad u tome nisu uspjeli, taj nitkov je popio otrov u sudnici Haaškog suda 29.11. 2017. godine.

Nažalost, dobio je kaznu manju od one u potvrđenoj pravomoćnoj presudi, i to samo zahvaljujući suludoj odluci Haaškog suda da se spomenik kulture nulte kategorije - Stari most proglasi kao legitimni vojni cilj. I što je još čudnije, čini se da je bila sporna sudska odluka donesena pod utjecajem baš u Praljkovoj knjizi objavljenog bijednog člančića sa naslovom »Analiza rušenja Starog mosta prema dostupnim video snimcima«, koji su u Zagrebu 2006. godine napisali univerzitetski profesori Muhamed Sućeska, Slobodan Janković i Aco Šikanić. Njihov člančić sadrži naslovnicu i svega dvanaest stranica, a inače je plod neobičnog eksperimenta na umjetnom jezeru, te pregleda dviju videosnimki rušenja mosta, za čiji nastanak su zaslužni snimatelji TV ORF2 i TV Mostar.

Lagao bih da napišem kako je to ozbiljan i sa stručnim aparatom opremljen rad, jer je to zapravo »slikovnica« sa preko četrdeset fotografija i oko četiri stranice teksta, a najsličnija je negativno ocijenjenom seminarskom radu nekog studenta. S njom i uz pomoć mlazova vode iz umjetnog jezera očito su visokoobrazovani autori namjeravali da zamagle pogled čitateljima pa da im onda lakše prodaju muda pod bubrege. Gdje će im duša? Gospodine predsjedniče, preporučujem vam da pogledate već spomenutu treću videosnimku rušenja Starog mosta, koja je upravo ovih dana obišla svijet, te da se na vlastite oči uvjerite zbog čega je izostala u sramotnoj zagrebačkoj analizi iz 2006. godine.

Baš u vrijeme kad je bila sporna analiza naručena, a treća videosnimka brižljivo čuvana od očiju javnosti, datirano je i moje zanimanje za Stari most u Mostaru. Naime, sedam godina nakon što sam na odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Ljubljani obranio diplomski rad o albanskom graditelju i kiparu Andriji Aleši, aktivno sam učestvovao na znanstvenom skupu pod nazivom »Arhitekturna zgodovina« u ljubljanskom Restauratorskom centru 30.11. i 1.12. 2007. godine, te predstavio temu »Stari kameni mostovi u Bosni i Hercegovini«. Dok sam se pripremao za to svoje izlaganje, uspio sam pročitati veći broj kvalitetnih stručnih članaka i knjiga o mostovima.

Tako sam došao do zaključka da su za gradnju kamenih mostova na Drini, Neretvi, Trebišnjici i drugim bosansko-hercegovačkim rijekama u 16. i 17. stoljeću osmanski arhitekti koristili (djelomično prilagođene) antičke rimske nacrte i znamenito djelo arhitekta Vitruvija, a smatram da je to doista moguće dokazati i ozbiljnim uspoređivanjem njihovih mostova sa sačuvanim antičkim rimskim mostovima. Uostalom, čak tri stoljeća su učeni strani putnici namjernici u svojim bilješkama spominjali rimske mostove na tlu današnje Bosne i Hercegovine: sasvim sigurno je kako to nisu činili da pakoste Osmanlijama, već zato što su ih svojim izgledom uistinu podsjećali na mostove Rimskog imperija. Sve do kraja Drugog svjetskog rata kao rimski most bezbroj puta bio je označen i Stari most u Mostaru. Da o njegovoj stilskoj analizi nije moguće napisati kvalitetnu raspravu bez podataka o biserima mostogradnje iz vremena Rimskog imperija, o tome na svojevrstan način svjedoči i ime prve države, koju su na evropskom tlu stvorile Osmanlije: »Rimski sultanat«.

 


Sudbina je htjela da se na nekadašnjem posjedu bosanskog hercega Stipana Vukčića Kosače podigne grad Mostar (lat. »civitate Pontis«), a njegov glavni simbol da postane Stari most sa kulama Hercegušom i Tarom. Da li je baš sasvim slučajno sagrađen točno sto godina nakon hercegove smrti (22.5. 1466. godine) i odlaska njegove kćerke, bosanske kraljice Katarine Kotromanić u Rim u kasnu jesen 1466. godine? Još treba ozbiljno istraživati okolnosti u kojima je započeta i dovršena njegova gradnja, a sve što je vezano za samo rušenje uglavnom je već poznato.

Naime, treća videosnimka je jasno pokazala da je bio srušen isključivo kao simbol grada Mostara i države Bosne i Hercegovine. Pošto je nalog za njegovo bezobzirno rušenje i skrivanje dokaznog materijala po svoj prilici došao direktno iz kabineta predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, smatram da bi bilo pošteno da se najviši politički predstavnici Republike Hrvatske i glavnog grada Zagreba u hrvatskom državnom saboru pismeno obavežu da će redovno, jednom u godini plaćati ratnu odštetu gradu Mostaru i državi Bosni i Hercegovini od 9.11. 2023. do 9.11. 2123. godine. 

Gospodine predsjedniče, nadam se Vašoj podršci!

S poštovanjem!

Husein Sejko Mekanović

 

torek, 20. december 2022

 

                                          O vrnogračkom imamu Smailu Buljubašiću


Na blogu mjesne zajednice Glinica prije pet godina (16. februara 2017. godine) objavio sam članak u kojem sam odgovorio na pitanje, zašto je 23. februar Dan općine Velika Kladuša. Tu sam objasnio što se je zapravo dogodilo u Velikoj Kladuši 23. februara 1942. godine, a spomenuo sam i imama džamije u Vrnograču Smaila Buljubašića, koji je strijeljan u vrijeme naci-fašističke vojne operacije protiv Titovih partizana, poznate inače pod nazivom Weiss I.(1) Osim imama Buljubašića, u Vrnograču 30. januara 1943. godine naci-fašisti su strijeljali još petoricu članova NOO Vrnograč (Ale Elezović, Suljo Kuduzović, Ibrahim Sadiković, Osman Ikanović i Mustafa Ikanović), a jedanaest uglednih građana poslali su u zloglasni konc-logor Mauthausen (Mehmed Džebić, Huse Kuduzović, Hasan Holić, Hašim Balić, Hašim Sarajlija, Mahmut Garibović, Mahmut Koštić, Husein Koštić, Derviš Grošić, Avdija Mehurović i Osman Kasumović).(2)

Hapšenje imama Smaila Buljubašića prikazano je na umjetničkoj slici iz 1983. godine na kojoj je potpisan slikar Aleksandar L. Lucijan. Ona je već desetak godina u vijećnici općine Velika Kladuša: u njenom središtu vidimo vrnogračku džamiju u snijegu, a ispred nje, ispod bijelih krovova kuća u centru naselja Vrnograč naslikani su imam Smail, četvorica do zuba naoružanih vojnika, jedan oficir i tri psa. Zanimljivo je, da je imam prikazan sa ahmedijom na kojoj je crvena petokraka zvijezda.


Na internetnom portalu Al Jazeera Balkans baš rano jutros našao sam jedan članak s naslovom »Kad nacisti opominju: Imam strijeljan pred džamijom i vjernicima«, koji je prije tri godine objavio novinar Jasmin Agić. Na žalost, taj članak prije svega svjedoči da su Jasmin Agić i njegov, u članku inače tri puta spomenuti informator, povjesničar iz Bihaća Dino Dupanović, imali premalo podataka o vrnogračkom imamu Smailu Buljubašiću, da bi o njemu uopće mogli štogod napisati. To se sasvim lijepo vidi iz ovih, u članku objavljenih rečenica: »Život i djelo hodže Smaila Buljubašića je prava nepoznanica za bosanskohercegovačku historiografiju. Gotovo da se ne mogu naći nikakvi podaci o njegovom djelovanju prije 1942. godine. Nekoliko je razloga za to, prije svega jer su historičari iz vremena socijalističke historiografije bilo ponajviše okupirani istraživanjem ustaškom i četničkog pokreta za vrijeme Drugog svjetskog rata, iako je naravno i NOB bio sagledan u gotovo svim svojim aspektima, ali ličnostima poput Buljubašića nije posvećena velika pažnja. Jedan od razloga je svakako i njegovo kratkotrajno djelovanje u sklopu NOB-a, s obzirom da je skončao kako nam je dobrim dijelom poznato. Ono što sasvim sigurno možemo potvrditi jeste da Buljubašić nešto aktivnije počinje podržavati partizane tek nakon uspostavljanja Bihaćke republike u novembru 1942. godine. Prvi, odnosno barem meni poznati dokument u kojem se pominje Buljubašić jeste jedna odluka Narodno oslobodilačkog odbora sela Vrnograč od 13. decembra 1942. godine u kojom je poništen brak između dvoje supružnika iz ovog sela, a kojeg je potpisao Buljubašić«.(3)

Naime, imam Smail Buljubašić spada među najzaslužnije za gradnju vrnogračke džamije, koja je dokumentirana od juna 1933. godine do novembra 1935. godine. O tome uostalom svjedoče i dva zapisa u sarajevskom časopisu »Islamski glas«, koji su objavljeni u oktobru i novembru 1935. godine.(4)

U zapisu s naslovom »Prva džuma namaz u novoj džamiji u Vrnograču u prisustvu 15.000 posjetilaca«, koji je u već spomenutom časopisu objavljen 22. novembra 1935. godine, možemo pročitati i ove rečenice: »Na ovoj svečanosti dostojno se manifestovala visoka islamska svijest i organizacija. Sve je proteklo u najljepšem redu i miru i svak’ je odnio kući najljepše uspomene. Ovom je prilikom Vrnograč primio tako veliki broj gostiju, kakvog ne pamti ni jedno mjesto Bosanske Krajine. Vrnograč je posjetila jedna grupa francuskih novinara i reportera, koji su odnijeli sa sobom nekoliko stotina interesantnih snimaka ovog kraja. Građevinski odbor, koji se starao oko podizanja ove građevine sastojao se od 20 članova na čelu sa g. Smail ef. Buljubašićem, gradskim imamom«.

Očito je slikar Aleksandar L. Lucijan bio sasvim dobro informisan: samo tako je moguće protumačiti činjenicu, da je vrnogračku džamiju naslikao uz imamovo lijevo rame i srce, a njegovu glavu pod fesom omotanim bijelom ahmedijom postavio je u nebeske visine baš kao i vitki minaret. Ovdje našu priču nećemo završiti, jer želimo životno djelo imama Smaila Buljubašića postaviti u vrijeme i prostor, te tako istaći njegov veliki značaj.  

Dakle, baš u vrijeme dolaska diktatora Adolfa Hitlera na vlast u Njemačkoj, počela je gradnja vrnogračke džamije, a bila je završena u godini kad su već stupili na snagu zloglasni »Nürnberški zakoni«, s kojima su institucionalizirana zlostavljanja Roma, Židova i drugih nearijaca na rasnoj osnovi. K tomu treba još dodati, da je u francuskom Marseju 9. oktobra 1934. godine ubijen kralj Aleksandar I. Karađorđević. Sve su to bili zaista vrlo ozbiljni razlozi za zabrinutost u Evropi, te zato nimalo ne čudi što su Francuska i njene saveznice pojačale diplomatsku aktivnost na cijelom području Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Naročito su bili aktivni francuski kršćanski socijalisti. Dvojica od njih posjetila su Kraljevinu SHS 1934. i 1935. godine. Bili su to znameniti Robert Schuman (1886-1963) i Ernest Pezet (1887-1966). Robert Schuman je posjetio zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca (1898-1960) u septembru 1934, a izgleda da baš Schumanu i njegovom stranačkom kolegi moramo zahvaliti na prisutnosti francuskih novinara na svečanom otvaranju džamije u Vrnograču. O stvarnim razlozima za njihovu aktivnost pisao je srbijanski povjesničar Stanislav Sretenović i tome zaista nemamo što dodati: »Grupu pobornika socijalnog katoličanstva su činili poslanici francuskog parlamenta Rober Šuman, budući ‘otac Evrope’ posle Drugog svetskog rata i Ernest Peze. Šuman je boravio u informativnoj misiji u Kraljevini Jugoslaviji 1934. godine a Peze, sledeće, 1935. Po njihovom mišljenju, Srbi su bili poslednji nosioci propalog ruskog despotizma u Evropi. Smatrali su da je diktatura kralja Aleksandra istočnjačkog karaktera i da je ona terorisala narode sa zapadnom kulturom. Podvlačeno je da su ti narodi bili različiti od Srba i da su imali svoju individualnost. Isticali su potrebu povratka na ustavni režim i federalizaciju Kraljevine. Po njima, sistem koji su Srbi izgradili u Kraljevini bio je kopija ruskog carističkog režima: Srbi su bili korumpirani i monopolisali su pozicije u vojsci, policiji, finansijama i administraciji. Šuman se protivio što su Srbi brisali svako sećanje na istorijske i etničke granice i posebnosti u Kraljevini i isticao je da su Srbi podeljeni na Srbe iz Srbije i Srbe van Srbije, pri čemu su Srbi van Srbije bili zajedno sa Hrvatima u opoziciji diktaturi«.(5)

Francuski parlamentarci Robert Schuman i Ernest Pezet su po svoj prilici zaslužni što je vijest o svečanom otvaranju džamije u Vrnograču stigla ne samo u Francusku nego i u još jednu veliku svjetsku velesilu. O tome namjeravam pisati u posebnom prilogu, u kojem ću obilježiti 90. obljetnicu početka i završetka gradnje vrnogračke džamije. Tu namjeravam predstaviti pretke i potomke imama Smaila Buljubašića.

Nakon što sam jutros do kraja pročitao članak Jasmina Agića na internetnom portalu Al Jazeera Balkans otišao sam u Veliku Kladušu i prisustvovao otvaranju sjednice Općinskog Vijeća: tom prilikom nastale su dvije fotografije (u ovom članku) na kojima se vidi slika Aleksandra L. Lucijana.

 

                                                                  Bilješke

 

1. Husein Sejko Mekanović, Zašto je 23. februar Dan općine Velika Kladuša? http://glinicamz.blogspot.com/2017/02/je-23.html (stanje na dan 20.12. 2022. godine)

2. Ibrahim IKANOVIĆ – Mujo KOŠTIĆ, Osnovna škola u Vrnograču 1880-2000, Vrnograč 2001, str.32, 33.

3. Jasmin AGIĆ, Kad nacisti opominju: Imam strijeljan pred džamijom i vjernicima https://balkans.aljazeera.net/teme/2019/8/24/kad-nacisti-opominju-imam-strijeljan-pred-dzamijom-i-vjernicima (stanje na dan 20.12. 2022. godine)

4. Pred svečano otvorenje džamije u Vrnograču, Islamski glas, Sarajevo, 18.10. 1935 (21. redžeb 1353), broj 3, str.8; Prva džuma namaz u novoj džamiji u Vrnograču u prisustvu 15.000 posjetilaca, Islamski glas, Sarajevo, 22.10.1935 (26. šabana 1353), broj 8, str.8

5. Stanislav SRETENOVIĆ, Francusko-srpski odnosi u XIX i XX veku, Međunarodni problemi 4, Beograd 2009, str. 547.



 

ponedeljek, 25. julij 2022

 

                                            Messerschmitt iznad Bosne


Dok u velikom dijelu Evrope ljudi pokušavaju preživjeti rekordno visoke julske temperature zraka i bore se protiv požara u prirodi, kod nas u Bosni i Hercegovini glavni problem ostaje i dalje fašizam kao oblik radikalnog ultranacionalizma, koji se u zadnjih stotinjak godina u valovima širi iz susjednih zemalja Hrvatske i Srbije, te razjeda cjelokupno bosansko-hercegovačko društvo. O tome uostalom svjedoče i odvratni primjeri »dviju škola pod jednim krovom«, koji inače predstavljaju najprimitivniji oblik etničke segregacije. I kad se pojavi poneki tračak nade u bolje sutra, iščezne kao bljesak u mračnoj svakodnevici. Tako je prije nekoliko dana gradsko vijeće Mostara odlučilo da preimenuje neke sokake, koji su dobili imena po čuvenim endehazijskim zlotvorima, ali je odmah zatim visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Christian Schmidt najavio da će nametnuti novi izborni zakon za ovogodišnje oktobarske izbore, koji će, sudeći prema najavama, predstavljati još jači vjetar u jedra mrskog fašizma.

Baš u dvadesetim i tridesetim godinama 20. stoljeća, kad su talijanski fašisti nasilno mijenjali imena sela i naselja na slovenskom Krasu, promijenjena su imena naših naselja Duvno i Varcar, kojima su se od 1925. godine pa sve do danas uporno usiljavala imena Tomislavgrad i Mrkonjić Grad: tako je slovensko naselje Črni Kal dobilo talijansko ime San Sergio, a Duvno i Varcar dobili su imena po hrvatskom kralju Tomislavu (925?-928?) i srbijanskom kralju Petru I. Karađorđeviću (1903-1918/21) poznatom pod pseudonimom Petar Mrkonjić. Zašto spomenuta naselja nisu dobila imena po bosanskim banovima, knezovima, vojvodama, kraljicama i kraljevima? Glavni razlog što se to nije dogodilo treba tražiti isključivo u hrvatsko-srpskim institucijama i pojednicima, koji su bosansko-hercegovačkim rimokatolicima, muslimanima i pravoslavnim hrišćanima onemogućili da se izjašnjavaju kao Bošnjani, Bošnjaci odnosno Bosanci, kao što su to činili njihovi slavni preci od vremena srednjovjekovne Banovine i Kraljevine Bosne pa sve do početka 20. stoljeća. U ustavu Titove SFRJ iz 1974. godine čak je bilo dozvoljeno da se izjašnjavaju kao Muslimani: nije bilo poželjno samo da se nazivaju po zemlji Bosni. Još uvijek je u toku nasilno pohrvaćivanje i posrbljivanje stanovnika Bosne i Hercegovine dokumentiranih u historijskim izvorima od desetog do dvadesetog stoljeća. Zaista je jako puno primjera za tu tvrdnju. Smatram da je u takvim okolnostima nametanje novog izbornog zakona od strane Christiana Schmidta i više nego tragično. Uvjeren sam da bi on puno više učinio za Bosnu i Hercegovinu kad bi vlastima i političkim strankama nametnuo da u svakom gradu pa čak i u najmanjem naselju moraju biti ulice i trgovi, koji će nositi imena njemačkog nacističkog vođe Adolfa Hitlera (1889-1945) i njegove žene Eve Braun Hitler (1912-1945).


 

petek, 20. maj 2022

 

           Lik bosanske kraljice Katarine Kotromanić na renesansnoj medalji


Nedavno smo imali u rukama knjigu s naslovom »Medaglie dei Liguri e della Liguria«, koju je u Genovi 1872. godine objavio italijanski pravnik Gaetano Avignone. U toj, inače u cjelosti medaljama posvećenoj knjizi, našu pažnju zaokupili su naročito podaci na stranicama 21 i 22. Naime, činjenica je, da su tu spomenuti ciparska kraljica Carlotta Lusignan (1444-1487), morejski despot Andrija Paleolog (1453-1502) i bosanska kraljica Katarina Kotromanić (1425-1478): »21. Med rame. D Busto a sinistra SIXTUS∙IIII∙PONT∙MAX∙SACRI∙CULT R. Diverse figure ai piedi del Pontefice. OP∙VICTORIS CAMELIO VI. Allude a Carlotta regina di Cipro e di Gerusalemme, Caterina regina della Bosnia, ed Andrea Paleologo, i quali spodestati dal Turco vennero accolti e liberalmente ospitati dal Papa«.

Naravno, zanimalo nas je kako je uopće autor knjige došao do lika kraljice Katarine na jednoj od renesansnih medalja, čiji je autor kipar i medaljer Vittore Gambello (1455?-1537) poznat pod nadimkom Camelio, a istraživanja u tom smjeru dovela su nas do trećeg toma knjige s naslovom »Gesta pontificum Romanorum ab Innocentio IV Romano Pontifice CLXXX vſque ad Leonem X P.O.M. CCXIX. Additis Pontificum Immaginibus ad viuum ære exculptis, cum Hieroglificis, Nummismatibus, Signis, Sigillis, &c.«, koje je u Veneciji objavio italijanski povjesničar Giovanni Palazzi, (lat. Johannes Palatius 1646-1703?). Baš tu je objavljen kraći natpis pohvalna značaja, elogij pape Siksta IV. (1471-1484) (str. 659-662), a u njemu je svoje mjesto našla i kraljica Katarina. Da je to zaista tako potvrđuju uostalom bilješke 16, 17, 18 i 19, koje vidimo na stranicama 680 i 681:

»16. Duos Reges, tres Reginas Romæ magnificè except Sixtus Fuere Chriſtiernus Rex Danię, cui Anno 1474. Romam ingredienti turba omnis curialis egreßa eſt obuiam; patres ad portam progreſſi medium illum per urbem ad Baſilicam Petri (inquit Papiensis ep. 556.) inde ad Pontificem perduxere, iuri dicendo tune publicè praſidentem. Religio ſumma in summo rege enituit: proculuit in genua ante illius pedes, nec ante  ſe elevari paſſus est, quàm ſermonibus ſuis eſſet reſponſam. Redeunti in cubiculum Sixto, exeuntiquè ad divina horum dierum, gremta eius ſemper portavit. Lavanti manus peluim ſuſtinuit. Inter duos primos Cardinales ſeſſum receptus non prius ſedere, non prius tegi voluit, quàm utrumquè ab utroquè factum eßet. Me hodie alterum ex duobus illi aſſidentem rogari per interpretem fecit, ut pateremur poſt omnes Cardinales ad oſculum crucis eum aſcendere (Est enim dies Paraſceve) Cum rogarem, cur ita depoſceret? Vt habeatur (inquit) honos ſummo Senatai. Ita nobis Italis, quo animo eſse in ſummum ſacerdotium debeamus, ſuo docuit exemplo Alter fuit Ferdin. Rex Neapol. qui Anno 1475. Romam ingreſſus ad adorandas baſilicas Apostolorum, regio exceptus eſt apparatu. Raph. Volater. l.22

17. Tres Reginas. Quarum Carola Regina Cypri Romam venit An. 1475. regno pulſa paterno, & à Sixto IV. pecunià adiuta in Ægyptum transfretavit, ubi à Sultano per triennium auxili expectatione delusà Romam revertitur, ibiquè unà cum Cypriis comitibus honeſti ordinis, eiuſdem Sixti liberalitate, ac miſericordià uſque ad extremum vitae tempus vixit. Raph.Volater. l.9. Secunda fuit Catharina Stephani filia, uxor Thome Regina Bosnæ, quæ à Turcis expulſa Roma noſtrà memorià Pontificum miſericordià victitabat, et extincta eſt teſte Raph. Volater. l.8. Sepulta eſt in Ecclesia Ara Celi iuſſu Sixti IV. eiquè poſitum epitaphium Priuſquàm illa diem obiret extremum, teſtamento regnum Bosnæ Romanae legavit Ecclesiæ, in cuius teſtimonium enſem & calcaria Pontifici miſit, teſte Papiensi ep 695. eà tamen conditione, quòd ſi Sigiſmundus filius, vel filia Catherina, qui fidei apostatæ ad Turcas defecerãt, ad fidem redirent, hi corona potirentur paternà. Tertia Regina fuit Sophia neptis Constantini imperatoris, quę à Sede Apoſtolicà data fuit in uxorem Ioanni Moſchoviæ Duci, dote à Sixto IV. numeratà ſex millium aureorum ultra munera Anno 1472. ut ad veram fidem maritum adduceret. In baſilica S. Petri ſponſalia celebravere teſte B. Platinà in M.S. Vatic, Panvinius, Volateranus l. 22. Nummiſma consonat, in quo duas Reginas pedibus eius procumbentes benignè ſuſcipit, & ſuà munificentià ſublevat, Opus Victoris Camelio artificem annuit.

18. Duobus Deſpotis Sixto IV. teſte Raph. Volater. nullus Pontificum nec animo munificentior, nec in dando hilarior, nec in promovendis hominibus promptior repertus fuit. Miſeros enim atquè à Turcis eiectos principes, Bosnæ Cyprique reginas, pręter Andream Paleolog ũ Peloponenſi, & Leonardus Toccum Epiri Deſpotas aluit. Vnde

19. Septem Sixtus Reges hoſpitis excepiſſe Pontificatu ſuo dicimus, duos seilicet Reges, tres Reginas, duos Deſpotas, ultra Saxonie Ducem (ut habes ſupra n.16) Leonoram Regis Ferdinandi filiam Roma transeuntem ad virum Herculem Ferrariæ quam pompà, & munere region eſt proſequutus. Panvin.«.

 

ILUSTRACIJA 1. Medalja, koju je oko 1482. godine stvorio kipar i medaljer Vittore Gambello – Camelio. Izvor: https://www.nga.gov/collection/art-object-page.44577.html



ILUSTRACIJA 2. Crtež medalje u knjizi, koju je objavio Giovanni Palazzi. Izvor: Io. Palatio, Gesta pontificum Romanorum ab Innocentio IV Romano Pontifice CLXXX vſque ad Leonem X P.O.M. CCXIX. Additis Pontificum Immaginibus ad viuum ære exculptis, cum Hieroglificis, Nummismatibus, Signis, Sigillis, &c., Venetiis 1688, str.681

Naziv elogij se je još u antičko doba ustalio za posmrtni spomen uglednim ljudima. Da je njegova javna svrha da zajedno s kakvim kipom ili portretom upozori na počasti i zasluge preminuloga vidi se i u elogiju pape Siksta IV., jer taj tekst prate crteži Sikstovog nadgrobnog spomenika i njegovih medalja. Među njima je i crtež Sikstove medalje, koju je stvorio već spomenuti Vittore Gambello. Zanimljivo je da se ta medalja u više detalja razlikuje od naizgled identične medalje, opisane u knjizi Gaetana Avignone-a. U Katalogu znamenite kolekcije Kress ta je Sikstova medalja predstavljena kao adaptirana medalja pape Pavla II. (1464-1471) i opremljena s nazivom »The pope audience« (o tome vidjeti: George Francis Hill - Graham Pollard, Renaissance medals from the Samuel H. Kress Collection at the National Gallery of Art, London 1967, str.31, kat.145).

Pošto istraživači kulturne historije srednjovjekovne bosanske države dosad nisu raspravljali o historijskim činjenicama predstavljenim u ovom kratkom zapisu, odlučili smo da o njima uskoro govorimo na jednom javnom predavanju, te raspravljamo u jednom dosta opsežnijem tekstu.



sreda, 24. november 2021

 

                          25. novembar - Dan državnosti Bosne i Hercegovine


Na Prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. godine nakon skoro pet stoljeća bila je obnovljena bosanska državnost. I tako su komunisti uspjeli vratiti u život ono što su kao zjenicu oka čuvali srednjovjekovni banovi i kraljevi.

Da li je kao Dan državnosti sasvim slučajno odabran 25. novembar? Naime, baš tog dana 1442. godine u historijskim izvorima prvi put je spomenuta kraljica Katarina Vukčić Kotromanić (1425-1478), koja je sasvim sigurno jedan od najvažnijih simbola bosanske državnosti. Kraljičini roditelji Jelena i Stipan stupili su u brak oko 25. novembra 1424. godine, a to naravno znači da bi 25. novembar mogao biti čak i kraljičin dan rođenja. Uostalom, u rimokatoličkom kalendaru obilježava se 25. novembar kao blagdan hrabre i lijepe Egipćanke kraljevskog roda, Svete Katarine Aleksandrijske (u pravoslavnom kalendaru je 7. decembra): njen blagdan je inače u narodu poznat i po izreci »Sveta Kata, snijeg na vrata«.  

Hoće li se uskoro u Bosni obilježavati 25. novembar kao imendan i rođendan kraljice Katarine? Jedno je sigurno: teško je sve ovdje navedene činjenice objasniti isključivo kao puku slučajnost.



 

sobota, 19. januar 2019



 

Srednjovjekovne crkve Svetog Martina iz Toursa na području općine Velika Kladuša


Prije nešto više od četiri godine, dok sam sakupljao materijal za grb velikokladuške mjesne zajednice Glinica počeo sam ozbiljnije istraživati prošlost Glinice i okolnih sela, te cijele Cazinske Krajine. Poseban dojam na mene su ostavili podaci o zemljišnim posjedima, koje su na području općine Velika Kladuša imali cistercitski samostan i crkva Blažene Djevice Marije u Topuskom. Cisterciti su došli u Topusko 1205. godine, i to iz francuske opatije Clairvaux. Jedna njihova »granđa« bila je po svoj prilici i na području plemena Budimerić (danas brežuljak Budrimić u selu Glinica), gdje je 1501. godine dokumentirana crkva Svetog Luke, te župnik Filip (»Philipus sancti Luce de Bwdemerych«).(1) Ako izuzmemo karolinško razdoblje onda je sasvim moguće, da je sa cistercitima u Topusko i njegovu okolinu došao i kult »romanskog sveca« Svetog Martina. Naime, i na području današnje Slovenije kult Svetog Martina širili su cisterciti iz samostana u Stični, koji je osnovan 1135. godine. Dovoljno je upozoriti samo na crkvicu Svetog Martina u selu Zgornja Draga pri Stični, inače direktno povezanoj sa građevinarom Mihaelom (»Mihael homo Latinus arte vero cementarius...«), koji je zajedno sa cistericitima u Stičnu došao iz francuske opatije Morimond. Mihael je zbog svojih zasluga na samostanskom posjedu dobio zemlju, sagradio crkvicu Svetog Martina i oženio Slovenku Matildu, koja je bila podložnica grofova Višnjegorskih.(2)  Zanimljivo je, da je romansko porijeklo graditelja i patrona toliko urezano u sjećanje domaćih ljudi da oni i danas kuću najbližu crkvici Svetog Martina nazivaju »Pri Lahu«.
U velikom dijelu kršćanske Evrope nedavno je obilježena 1700 obljetnica rođenja antičkog rimskog vojnika i biskupa francuskog grada Toursa Svetog Martina, kojeg je Evropska Unija proglasila za službenog zaštitnika Evrope. Sveti Martin je rođen oko 316 godine u naselju Savarija (danas Szombathely) na području današnje Mađarske, a kao sin visokog oficira dobio je ime po antičkom rimskom bogu Marsu.(3) Poznat je po svojim brojnim putovanjima i selidbama. Odrastao je u naselju Ticinum (danas Pavia) na području današnje Italije. Već u ranoj mladosti upoznao je kršćansku vjeru: kršten je 339. godine. Biskup grada Toursa postao je 370. godine. Bio je prvi kršćanski svetac, koji nije umro kao mučenik, a danas je jedan od rijetkih svetaca koje poštuju i rimokatolička, i pravoslavna i egipatska koptska crkva. Još za života dobio je životopis, koji je inače djelo njegovog učenika Sulpicija Severa. Sveti Martin je utemeljitelj prvih redovničkih zajednica u kršćanskoj Evropi. Za njega su tvrdili, da je bio »vojnik na silu«, »biskup po dužnosti« i »monah po izboru«. Umro je u francuskom mjestu Candes 8. novembra 397. godine, a pokopan je tri dana kasnije 11. novembra 397. godine. Među brojnim legendama o njemu najpoznatija je svakako ona po kojoj je mačem prepolovio svoj vojnički plašt, te jedan dio plašta dao siromahu, koji se tresao od hladnoće dok je stajao pred vratima francuskog grada Amiensa. Zanimljivo je, da je na području srednjovjekovne Francuske Svetom Martinu posvećeno oko četiri hiljade crkava. Njegov kult je zabilježen i u brojnim drugim evropskim zemljama, a jedino na likovnim djelima iz Srednje Evrope predstavljen je sa guskom, koja je po legendi izdala njegovo skrovište, gdje se zatekao onda kad je predložen za biskupa Toursa. Osim kao zaštitnika Francuske častili su ga i kao zaštitnika siromaha, vojnika, vinogradara, vinara, gostioničara, alkoholičara, konja, gusaka, oboljelih od kožnih bolesti i slično. Spomendan mu se slavi na dan smrti - 11. novembra. U Istri i sjevernim dijelovima današnje Hrvatske po njemu je jedanaesti mjesec u godini dobio naziv Martinšćak.(4)
EL GRECO (1540-1614): Sveti Martin i prosjak, 1599. godine

Čak tri srednjovjekovne župne crkve Svetog Martina dokumentirane su na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine odnosno na području današnje općine Velika Kladuša: one se inače nalaze na dva popisa župa zagrebačke biskupije iz 1334. i 1501. godine.(5) I baš na tom dijelu nekadašnjeg mađarskog kraljevstva, na tromeđi kninske, krbavske i zagrebačke biskupije, te međi gorskog i goričkog arhiđakonata, bilo je jako uporište svećenika glagoljaša, koji su se u bogoslužju koristili pismom glagoljicom i staroslavenskim jezikom. Nakon što je odatle u drugoj polovini šesnaestog stoljeća (dobrovoljno ili prisilno) raseljeno većinsko rimokatoličko stanovništvo, Turci Osmanlije su ga zaposjeli, a spomenute crkve su na žalost zanemarene, te u tolikoj mjeri porušene, da ih već stoljećima u cjelosti prekrivaju vegetacija i zemlja. Na temelju srednjovjekovne izvorne građe i manjih arheoloških istraživanja, povjesničari i arheolozi su objavili nekoliko vrijednih podataka o njima. Dosad nisu bila otkrivena likovna djela, koja bi nam omogućila raspravu o izgledu i bar približnom datiranju tih crkava.

               Župna crkva Svetog Martina u naselju Velika Kladuša
Što zapisati o župnoj crkvi Svetog Martina, sagrađenoj u blizini srednjovjekovne tvrđave Velika Kladuša? Među prvim istraživačima, koji su o njoj raspravljali bio je hrvatski povjesničar Radoslav Lopašić (1830-1893). Naime, u knjizi s naslovom »Bihać i Bihaćka Krajina«, objavljenoj u Zagrebu 1890. godine, on je zapisao i ove rečenice: »Sa Kladuškog grada je liep vidik na mjesto, gdje je nekoć stajala katolička crkva i župa. Crkva se nalazila od grada sjevero iztočno u polju tik Kladušnice. Sada se crkvi jedva znadu osnovni zidovi na polju Mehe Milkovića. Crkva, posvećena svetomu Martinu, bila je sudeć po osnovih dosta velika, oltarom okrenuta prama iztoku a nasuprot crkvenim vratima stajao je popov stan, gradjen od cigle i kamena, kako to svjedoče ostatci gradje. Zidine crkvene bile su čitave još prije kakovih trideset godina; crkvene škropionice, izdubene u kamenu, nestalo je istom prije koje godine. Sadašnji Kladuški muhamedovci dobro znadu, da je to bila crkva i kuća za popa katoličke vjere«.(6)
Tri godine kasnije u članku objavljenom u sarajevskom Glasniku zemaljskog muzeja, velikokladušku crkvu spomenuo je češki arheolog Václav Radimský (1832-1895): »Na sjeveroistoku od lijepe razvaline grada u Velikoj Kladuši nahode se na lijevoj obali potoka Kladušnice i možda 80 m istočno od kuće Miličevićeve temeljni zidovi veoma duguljaste gradnje, nazvane Crkvina, o kojima Lopašić (Lopašić: Bihać i bihaćka krajina. Zagreb 1890., str. 177 ff.) misli, da su to razvaline neke crkve sv. Martina ili nekakva župnog stana. Ne sumnjam ni najmanje, da ne bi bila u važnom gradu Kladuši ili uz taj grad u srednje doba kršćanska crkva pomenutog sveca, koja je i ispravama zajamčena, ama produženi oblik rastegnutih temelja ne odgovara ni crkvi ni privatnom stanu. Osim toga nalazi se u razvalinama i u njihovoj okolici mnogo razasutih rimskih opeka, koje nas na to upućuju, da je na tom mjestu stajala rimska zgrada. Kad se je god. 1891. mjernik g. Hugo Jedlička u Kladuši zadržavao poradi neke gradnje, nagje zbilja megju ostancima opeka na Crkvini rimsku opeku sa pečatom XIV. legije gemine, koju nam prikazuje slika 27. i koju pomenuti gospodin zemaljskom muzeju pokloni. Ovaj nahogjaj dokazuje dakle, da je na Crkvini kod Velike Kladuše bilo rimsko i to vojničko zdanje. Ujedno možemo iz ovoga nahogjaja razabrati, da je bar neki odjel XIV. legije imao svoju postaju u predjelu, o kojem baš govorimo. Slični pečati XIV. legije na opeci nahode se često u okolici Leibnitza (Flavium Solvense) u Štajerskoj. Rimske opeke nalaze se u ostalom često i na oranicama tik istočnog podnožja brijega sa razvalinom u Velikoj Kladuši i g. Jedlička posla meni takogjer odavle čitavu dužu stranicu vanredno duboko nažlijebljene rimske ogrijevne cijevi«.(7) 
Deset godina kasnije crkvu Svetog Martina spomenuo je i znameniti hrvatski polihistor Ćiro Truhelka (1865-1942): »Grad Kladuša bijaše i sijelo župe, a u njem župna crkva sv. Martina, koja se već god. 1334. spominje«.(8)

Za velikokladušku crkvu dosta se zanimao bosanski rimokatolički svećenik i povjesničar Nikola Bilogrivić (1893-1947). Njegova inače posthumno objavljena doktorska disertacija je u stvari jedan od zadnjih ozbiljnih pokušaja zabilježenih u dvadesetom stoljeću, da se naše znanje o crkvi Svetog Martina  obogati s novim podacima.(9) O tome na svojevrstan način svjedoči i zapis objavljen u arheološkom leksikonu Bosne i Hercegovine pod kojim se je potpisao hrvatski arheolog Ivo Bojanovski (1915-1993): »Rimska naseobina i srednjovjekovna crkva. Uz lijevu obalu Kladušnice otkopani su temelji duguljaste zgrade i građevinski materijal. Po Lopašiću crkva sv. Martina de Cladusa 1334, a po Radimskom rimska vojna zgrada. Nalazi: zidovi od opeke, ulomci rimskog crijepa i opeka u većim količinama a naročito pod kućom Gračo. Ulomak opeke sa žigom  L(egio) XIIII g(emina) (od poč. 2 st. u sastavu vojske Pann. Sup., Siscia). Osim navedenog nalaze se: kosti, rake s kamenom pločom, 1961. navodno i zlatni prsten. Po tradiciji bila je to grčka crkva«.(10)

Zaista je velika šteta što nijedan istraživač ozbiljnije nije istraživao narodno predanje o »grčkoj« crkvi. Možda bi ga ono odvelo sve do pitanja, koje se odnosi na mjesto gdje je sagrađena crkva Svetog Martina? Kako bilo da bilo, sjećanje na tu crkvu nikad nije zamrlo, a i danas je vrlo živo, što se sasvim lijepo vidi iz toponomastičke građe dostupne i u katastru općine Velika Kladuša. Naime, na području katastarskih općina Velika Kladuša-Nepeke i Velika Kladuša–Velika Kladuša, u neposrednoj blizini starog grada Velika Kladuša i rijeke Kladušnice, nalazi se šezdesetak katastarskih čestica s nazivom »Martinuša«: k.č. 26, k.č. 27, k.č. 28/1, k.č. 29, k.č. 30, k.č. 31, k.č. 32, k.č. 33/1, k.č. 33/2, k.č. 34/1, k.č. 34/2, k.č. 34/3, k.č. 35, k.č. 36/1, k.č. 36/2, k.č. 41, k.č. 43, k.č. 45/1, k.č. 45/2, k.č. 45/3, k.č. 45/4, k.č. 46, k.č. 47/1, k.č. 47/2, k.č. 47/3, k.č. 47/4, k.č. 47/5, k.č. 47/6, k.č. 47/9, k.č. 52/1, k.č. 52/3, k.č. 53, k.č. 54/2, k.č. 54/3, k.č. 54/4, k.č. 54/5, k.č. 54/6, k.č. 54/7, k.č. 54/8, k.č. 54/9, k.č. 54/10, k.č. 54/11, k.č. 54/12, k.č. 54/13, k.č. 54/14, k.č. 54/15, k.č. 54/16, k.č. 54/17, k.č. 54/18, k.č. 54/19, k.č. 54/20, k.č. 54/22, k.č. 3162/1, k.č. 3162/2, k.č. 3160, k.č. 3164/1, k.č. 3164/2, k.č. 3164/3.(11) Zanimljivo je, da neke od ovdje navedenih katastarskih čestica graniče s katastarskim česticama, koje imaju naziv »Vinograd«:  k.č. 55, k.č. 56/1, k.č. 56/2, k.č. 56/3, k.č. 56/4, k.č. 56/5.(12) Možda bi nam o svemu tome više mogli ponuditi podaci iz druge zemljišne knjige, gruntovnice?
VELIKA KLADUŠA: žutim crticama označeno je područje na kojem su k.č. s nazivima 
Martinuša i Vinograd

Što zapisati o velikokladuškim svećenicima i o drugim ljudima, koji su svoje duhovne potrebe zadovoljavali u župnoj crkvi Svetog Martina? U Velikoj Kladuši u 14. stoljeću kao župnici spomenuti su »glagoljaš Kvirin« (lat. »Quirinus glagola«), i Stjepan, a 1501. godine uz župnika Pavla nalazi se i kapelan Martin.(13) Sačuvan je i jedan dokument iz 1348. godine u kojem se navodi uzimanje crkvene desetine. Župnik crkve Svetog Martina i općinski sudac imali su važnu ulogu na velikokladuškom podgrađu odnosno varoši, gdje se je odvijala svakodnevica srednjeg i nižeg sloja stanovništva. Njihove usluge koristio je i građanin Martin Sudčić.(14) Od 30. oktobra 1280. godine, kad se prvi put spominje u pisanim izvorima pa do sredine 14. stoljeća Velika Kladuša je bila posjed plemića iz rodbine Babonić-Blagajski, a sve do pred kraj 15. stoljeća njeni gospodari su ugledni knezovi Kladuški, koji su se uspjeli rodbinski povezati sa sinom bosanskog vojvode Hrvoja Vukčića, Balšom Hercegovićem, te bosanskim plemićem Tvrtkom Borovinićem. Po imenu je poznato više knezova Kladuških (Ivaniš, Dijanuš, Juraj, Pavao i drugi): početkom 16. stoljeća njima se je trag izgubio u okolini Zagreba, a Velika Kladuša je u cjelosti postala posjed slunjskih Frankopana.
Velikokladušku tvrđavu i crkvu vidjeli su mnogi znameniti ljudi. Zanimljivo je, da su pored crkve Svetog Martina prošli i članovi delegacije kralja Ferdinanda I. Habsburškog (1531-1564), kad su 27. augusta 1530. godine putovali u Carigrad, te prilikom povratka iz Carigrada 4. februara 1531. godine.(15) Važan historijski događaj zabilježen je i 24. augusta 1532. godine: naime, u prisustvu senjskog biskupa Franje Jožefića održan je sabor hrvatskog plemstva, a zborovanje je vjerovatno otvoreno u crkvi Svetog Martina.(16) Čak i iz tih podataka moguće je naslutiti, da je Velika Kladuša sagrađena na izuzetno važnom strateškom položaju sa povoljnim prirodno-geografskim osobinama. Da je to zaista tako potvrđuje uostalom i dugotrajni kontinuitet naseljenosti stanovništva, te različiti artefakti iz prahistorije, antike i srednjeg vijeka. Možda je na ruševinama crkve Svetog Martina pronađena i znamenita zlatna naušnica? Ona je postala jedan od simbola naselja Velika Kladuša.(17)

               Župna crkva Svetog Martina u Kreščićima kod Podzvizda
U sačuvanim popisima crkava zagrebačke biskupije iz 1334. i 1501. godine nalazi se i župna crkva Svetog Martina, koja je sagrađena u neposrednoj blizini srednjovjekovne - od Velike Kladuše oko sedam kilometara udaljene - tvrđave Podzvizd. Pošto je bila ta crkva na baštini plemena Kreščića ona je u popisima spomenuta kao: »...ecclesia sancti Martini de Creschich« i kao »...sancti Martini de Kreschych«.(18) Uostalom, to se vidi i iz nekoliko rečenica koje su objavili Radoslav Lopašić i Ćiro Truhelka.(19) U vezi s tim ovdje je dovoljno citirati samo Nikolu Bilogrivića: »Krešćićka župna crkva Svetog Martina spominje se 1334. godine. Nema sumnje da je postojala i mnogo prije, jer vidjesmo da je groblje uz nju, kao mjesto plemenskog stola, bilo usko skopčano sa životom plemena. Ta crkva stajala je nedaleko od Podzvizda, na mjestu koje se i danas zove Crkvina«.(20)
Župna crkva Svetog Martina spomenuta je i u arheološkom leksikonu Bosne i Hercegovine, a dvije rečenice o njoj napisao je Ivo Bojanovski: »Srednjovjekovna crkva sv. Martina u Kreščićima pomenuta 1334. i 1501. Ostaci crkve nalaze se na samom brdu u blizini grada Podzvizda, zarasli u šikaru«.(21) I danas je na tom području šuma i šikara.
PODZVIZD: šumom i šikarom obrasle ruševine tvrđave Podzvizd i crkve Svetog Martina

U crkvi plemena Kreščić u 14. stoljeću kao župnici dokumentirani su Andrija i Petar, a u prvim desetljećima 16. stoljeća zabilježena su imena župnika Mihovila, te Andrije Japrica, koji je svojoj crkvi poklonio posjed Tunkovac. I kreščićki župnici bili su glagoljaši, te tijesni saveznici velikokladuških glagoljaša. Uz njihovu crkvu bilo je groblje plemena Kreščić, te mjesto gdje je stolovao općinski sudac. Članovi plemena imali su na svojem prostranom posjedu osim tvrđave Podzvizd i tvrđavu Vranograč, a plemenito porijeklo vezali su za srijemskog junaka Kresa, koji se spominje u jednoj falsificiranoj listini mađarskog kralja Bele IV. (1235-1270).(22) Slovenski etnolog Zmago Šmitek (1949-2018) je u jednom svojem članku upozorio, da je taj slavni predak i zaštitnik plemena Kreščić u stvari božanstvo i mitološki junak Kresnik, kojeg su na prostoru Istočnih Alpa častili Stari Slaveni: »Zanimiva in pomembna pa je tudi povezava vurberškega Kresnika s sremskim junakom Kresom. Zgodba o njem je zapisana v darovnici ogrskega kralja Bele IV. iz leta 1260, ki ni pristna, temveč falzifikat s konca 15. ali začetka 16. stoletja. Darovnica potrjuje, da pleme Kreščići, ki je prebivalo v istoimenskem mestu blizu današnjega Topuskega v Bosni, izvira od svojega praočeta in zaščitnika Kresa in da mu pripadajo določeni privilegiji kot nagrada za junaška dela v času tatarskega navala na Ogrsko in Hrvaško. Kres naj bi s pobratimoma (bratoma po orožju) Kupišem in Rakom in z 38 brati in sorodniki planil na tatarsko vojsko in osvobodil ujetega ogrskega kralja. Pri tem je s puščico oslepil tatarskega vojskovodjo in ga vrgel v morje, kjer se je utopil. Tatari so bili po vsem tem primorani zbežati. Na svoje poreklo po Kresu se je sklicevala družina Ljubić leta 1571, v njenem plemiškem grbu pa je bil upodobljen junak z napetim lokom v rokah. Nekateri drobci Kresove zgodbe so prišli celo v genealogijo madžarske rodbine de Zirma (Szirmay), kasnejših baronov in grofov, ki naj bi izvirali iz Srema (Sirmium). Čeprav je obveljalo, da je potrdilo kralja Bele ponaredek, je zgodovinar Vjekoslav Klaić domneval, da vendarle ni preprosto izmišljeno in da je v zgodbi o Kresu treba videti ljudsko izročilo o starih junakih, ki se je osvežilo v času turških vpadov. Še več: neka varianta te zgodbe je očitno vplivala na srbske pesmi o kosovski bitki, kjer Miloš Obilić z dvema pobratimoma ubije sultana Murata v turškem taboru. Pri primerjavi z vurberškim Kresnikom se izkaže, da tako Kres kot Kresnik vržeta premaganega nasprotnika v vodo (Kres v globino morja, Kresnik v globok vodnjak ali v Dravo). Kres oslepi Tatara s puščico, ki lahko ponazarja blisk, znak Kresnika (strelica – strela!). Imena Kresovih pobratimov se vežejo na toponime (Kupiša na sremske Kupšinovce in Rak na samostan Rakovac) tako kot morebiti velja za Kresnikovega brata Trota v primeru Trotkove. In naposled nam izročilo o Kresu daje vpogled v nastajanje plemiških grbov z mitološkimi motivi. Slovenska pričevanja o Kresniku izvirajo iz obredne in mitološke tradicije«.(23) U ovdje citiranom članku Zmago Šmitek je spomenuo porodicu Ljubić, koja je bila dio plemena Kreščić. Među najznamenitije članove te porodice odnosno cijelog plemena Kreščić moguće je ubrojiti učenog i klasično obrazovanog svećenika Ivana Ljubića, koji je stekao naslov magistra slobodnih vještina, filozofije i bogoslovije, a kralj Ferdinand  I. Habsburški ga je imenovao za kanonika u obje crkve, koje su tad postojale u šlezijskom gradu Vroclavu (danas u Poljskoj). I baš Ivan Ljubić (»Johannes Lywbych canonicus ambarum ecclesiarum Wratislaviensium, ac artium et philosophiae magister suo et generationis Krysthych nominibus«) je u jednoj pravdi zastupao sebe i svoje pleme na dvoru cara Maksimilijana II. Habsburškog (1564-1576) u Beču 16.9. 1571. godine.(24)
Nema sumnje da su bili brojni članovi plemena Kreščić kršteni u župnoj crkvi Svetog Martina. Među njima vjerovatno i pedesetogodišnji Martinus Bylych, te Stanizlauus Bosnyachych, koji su (zajedno sa brojnim drugim članovima plemena Kreščić) spomenuti u jednoj listini nastaloj u Zagrebu 4. oktobra 1520. godine.(25) Što su članovima plemena Kreščić značili razni običaji povezani sa spomendanom Svetog Martina lijepo se vidi iz jedne listine, koja je nastala u Zagrebu 1. maja 1523. godine. Naime, predstavnici tog plemena Bernard i Ivan Tumpić posudili su hiljadu forinti čistoga zlata od Petra Keglevića (1478-1554), te se pri tom obavezali da će dug vratiti u dva dijela: jednu polovinu na Martinje iste godine, a drugu polovinu na Martinje 1524. godine. Sve dok taj dug ne budu vratili Bernard i Ivan Tumpić daju Petru Kegleviću u zalog polovinu tvrđava Podzvizd, Vranograč i Čavica, a zajedno s njima i sve posjede, sela, kmetska selišta i prihode.(26) Osim toga, plemići i kmetovi plemena Kreščić davali su starješini plemena naknadu u novcu i u naturi na dan Svetog Martina. I o tome je pisao Radoslav Lopašić.(27)
Područje gdje se je naselilo pleme Kreščić imalo je dugotrajni kontinuitet naseljenosti, ali na žalost, s tim se nitko ozbiljnije nije bavio. Možda bi se u okvir kreščićkog posjeda dalo postaviti srednjovjekovno Martinčića selo kod Čaglice i toponim »Martusza« u blizini tvrđave Vranograč, koji se inače nalazi na jednoj geografskoj karti iz 18. stoljeća? Na ovom mjestu namjeravamo upozoriti još samo na činjenicu da je tvrđava Podzvizd dobila ime po istoimenom brežuljku, a ne obratno. Sličnih primjera ima još nekoliko na istočnoj obali Jadranskog mora.(28) U svakom slučaju brežuljci Podzvizd i Stražbenica još kriju mnoge tajne.

                    Župna crkva Svetog Martina u selu Stabandža

U sačuvanim popisima crkava zagrebačke biskupije iz 1334. i 1501. godine nalazi se i župna crkva Svetog Martina u selu Stabandža, koje je od naselja Velika Kladuša udaljeno trideset kilometara. O toj crkvi su raspravljali Radoslav Lopašić i Nikola Bilogrivić.(29)

U arheološkom leksikonu Bosne i Hercegovine o njoj je pisala bosanska arheologinja Branka Raunig (1935-2008): »Kasnosrednjovjekovna crkva. Na kosi iznad potoka Crkvine, postoje tragovi temelja na prostoru 12 X 9m. Vjerovatno crkva sv. Martina u Stabandži koja se pominje 1334. i 1501«.(30) Ovdje je potrebno istaknuti i činjenicu, da se na području katastarske općine Velika Kladuša-Stabandža nalazi devet katastarskih čestica koje graniče jedna s drugom, te imaju nazive »Crkvina«, »Crkvina Glavica« i »Brdo više groblja«: k.č. 73, k.č. 77, k.č. 127/1, k.č. 127/2, k.č. 127/3, k.č. 127/4, k.č. 132, k.č. 140, k.č. 1850. Radi se o području koje je obraslo šumom i šikarom.


STABANDŽA: šumom i šikarom obrasle katastarske čestice s nazivima Crkvina, Crkvina Glavica i Brdo više groblja (posebno je označena samo jedna od tih k.č.)

Selo Stabandža je kao »Stebencha« zapisano među posjedima, koje je 1211. godine mađarski kralj Andrija II. (1205-1235) darovao cistercitskom samostanu Blažene Djevice Marije u Topuskom.(31) Pleme koje je stanovalo na tom vrlo prostranom posjedu imalo je velike povlastice i to zato što je neki Gostue vjerno služio opata Teobalda i cistercitsku crkvu u Topuskom. Sasvim je moguće da je iz tog vremena i crkva Svetog Martina. U blizini crkve imao je sjedište općinski sudac. Zanimljivo je, da je bila crkva Svetog Martina i u susjednom selu Kostajnica (današnja Varoška Rijeka u općini Bužim).(32)

Ovaj zapis vezan za martinsku hagiotopografiju na području općine Velika Kladuša želimo zaključiti s vrijednim člankom o crkvama Svetog Martina na području gorskog arhiđakonata, koji je prije tri godine objavio hrvatski povjesničar Trpimir Vedriš.(33) I u njegovom članku su navedene crkve Svetog Martina u Kreščićima i u Stabandži. Već u uvodnom dijelu članka stoji da je na području današnje Hrvatske većina crkava posvećenih Svetom Martinu grupirana u dvije (međusobno potpuno odvojene) skupine: prva je na priobalnom području od Istre do Pelješca, a druga je uglavnom na području sjeverozapadne Hrvatske. Nakon što je pokušao odgovoriti na pitanje tko i u kojim okolnostima je bio agent širenja kulta Svetog Martina, spomenuo je deset srednjovjekovnih crkava posvećenih Svetom Martinu, koje je na području današnje sjeverozapadne Bosne i Hercegovine locirao bosanski franjevac Andrija Zirdum (1937-2017). Na temelju rasprostiranja kulta sv. Martina na posmatranom području – koji se po njegovom mišljenju očito preklapa s područjem rimske pokrajine Savske Panonije, odnosno srednjovjekovne zagrebačke biskupije, upozorio je na nekoliko kulturno-povijesnih slojeva, koji bi mogli pružiti najširi analitički i interpretativni okvir za buduće istraživanje povijesne topografije i kulta Svetog Martina. Odmah zatim istakao je, da je prilikom karolinške ekspanzije u Panoniji oko 800. godine taj prostor u crkvenom smislu pao pod jurisdikciju akvilejskoga patrijarha, a da je u političkom smislu postao dio karolinške »tampon zone« na istočnom obodu Franačkoga carstva. Smatrao je da je bio taj prostor barem od druge polovice 11. stoljeća izložen direktnim utjecajima iz ugarskih crkvenih središta poput metropolije u Ostrogonu ili samostana sv. Martina u Pannonhalmi. Nakon što je postavio nekoliko zanimljivih pitanja, koja su u tijesnoj vezi sa širenjem kulta Svetog Martina na području zagrebačke biskupije, na kraju je ipak priznao da je na ta pitanja teško odgovoriti, ali da se nada da će već i njihovo postavljanje pomoći pri oblikovanju i usmjeravanju budućih istraživačkih projekata.



                                                   Bilješke

1. Josip BUTURAC, Popis župa zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine, Starine JAZU 59, Zagreb 1984, str. 48; Nikola BILOGRIVIĆ, Katolička crkva na području današnje banjalučke biskupije do invazije Turaka. Topološke i povijesne crtice, Sarajevo 1998, str. 138.
2. Marijan ZADNIKAR, Stična in zgodnja arhitektura cistercijanov, Ljubljana 1977; https://www.exodus.si/oddaje/zivljenje-in-lik-sv.-martina-ter-njegovo-cescenje-med-slovenci (stanje na dan 15.1. 2019. godine).

4. Antonija ZARADIJA KIŠ, Martinšćak, Martinšćina, Martinje: razvoj kulta Svetog Martina u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Narodna umjetnost 39/2, Zagreb 2002, str. 201, 202.
5. Franjo RAČKI, Popis župa zagrebačke biskupije 1334. godine i 1501., Starine JAZU 54, Zagreb, 1872; Josip BUTURAC, 1984, cit. n. 1, str. 46, 83.
6. Radoslav LOPAŠIĆ, Bihać i Bihaćka Krajina, Zagreb 1890, str. 182, 183.
7. Václav RADIMSKÝ, Arheološke crtice. Glasnik zemaljskog muzeja, Svezak 3., Sarajevo 1893. str. 479-497. O tome vidjeti još: Carl PATSCH, Dva odlomka rimske opeke, Glasnik zemaljskog muzeja V, svezak 4, Sarajevo 1893, str. 679-682.
8. http://www.infobiro.ba/article/636021 (stanje na dan 10.1. 2019. godine).
9. Nikola BILOGRIVIĆ,1998, cit. n. 1, str. 127-131.
10. Ivo BOJANOVSKI, Crkvina, Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine II., Sarajevo 1988, str. 17. O tome vidjeti još: Branka RAUNIG, Velika Kladuša – srednjovjekovni grad, Arheološki pregled 17., Beograd 1975, str. 145-148; Branka RAUNIG, Klisa, Vrnograč, Velika Kladuša – kasnosrednjovjekovna nekropola, Arheološki pregled 18., Beograd 1976, str. 138, 139; Branka RAUNIG, Velika Kladuša – srednjovjekovna cisterna, Arheološki pregled 23., Beograd 1982, str. 174-177; Irma ČREMOŠNIK, Rimska utvrđenja u Bosni i Hercegovini s osobitim osvrtom na utvrđenja kasne antike, Arheološki vestnik 41., Ljubljana 1990, str. 360.
11. Samo zadnjih šest katastarskih čestica na popisu nalazi se u katastarskoj općini Velika Kladuša-Velika Kladuša.
12. Sve te katastarske čestice nalaze se u katastarskoj općini Velika Kladuša-Nepeke.
13. Radoslav LOPAŠIĆ, 1890, cit. n. 6, str. 184.
14. Radoslav LOPAŠIĆ, 1890, cit. n. 6, str. 187.
15. Benedikt KURIPEČIČ, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530, (ed. Đorđe Pejanović), Sarajevo 1950.
16. Nikola BILOGRIVIĆ, 1998, cit. 1, str. 128.
17. Zdenko VINSKI, Nalaz iz Velike Kladuše i problem naušnica tipa okrenute piramide, Glasnik zemaljskog muzeja Nova serija, XI, Sarajevo 1956, str. 64-84.
18. Josip BUTURAC, 1984, cit. n. 1, str. 46. 
19. Radoslav LOPAŠIĆ, 1890, cit. 6, str. 249-262.; http://www.infobiro.ba/article/636033 (stanje na dan 5.1. 2019. godine).  
20. Nikola BILOGRIVIĆ, 1998, cit. n. 1, str. 136, 137. 
21. Ivo BOJANOVSKI, 1988, cit, n. 10, str. 17. 
22. Radoslav LOPAŠIĆ, 1890, cit. n. 6, str. 252, 253; Vjekoslav KLAIĆ, Hrvatsko pleme Kreščić ili Kriščić. Njegove povelje i njegove predaje, Vjesnik Kraljevskog državnog arkiva 1., Zagreb 1925, str. 88-91. 
23. Zmago ŠMITEK, Zmajsko seme: topografija slovenskega izročila o Kresniku,  Studia mythologica Slavica 12, Ljubljana 2009, str. 174. 
24. Radoslav LOPAŠIĆ, 1890, cit. n. 6, str. 258, 259. 
25. Vjekoslav KLAIĆ, 1925, cit. n. 22,  str. 52. 
26. Vjekoslav KLAIĆ, 1925, cit. n. 22, str. 53. 
27. Radoslav LOPAŠIĆ, 1890, cit. 6, str. 254. »Po obćinskoj odredbi davao je svaki plemić starješini dvie kvarte pšenice i toliko prosa; osim toga dva kuplenika vina i u novcu četrdeset markulina (sitnih novaca). Kmetovi su davali starješini svake godine o sv. Martinu kvartu zobi i devet markulina i tomu još kokoš i pogaču, što je ukupno vriedno bilo dva markulina«. 
28. Patricija VERAMENTA PAVIŠA, Tvrđava Koruna-Malostonska citadela, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji Vol. 32, No. 1., Split 1992, str. 391-424. 
29. Radoslav LOPAŠIĆ, 1890, cit. n. 6, str. 15; Nikola Bilogrivić, 1998, cit. n. 1, str. 143, 144. 
30. Branka RAUNIG, Crkvina, Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine II., Sarajevo 1988, str. 17. 
31. Ivan TKALČIĆ, Cistercitski samostan u Topuskom, Vjesnik arheološkog muzeja u Zagrebu, Vol. 2., No. 1, Zagreb 1897, str. 110-129; Josip ADAMČEK, Nemiri na posjedima Topuske opatije sredinom XVI stoljeća, Historijski zbornik 21/22, Zagreb 1969, str. 283-308; Mladen ANČIĆ, Cistercitska opatija u Topuskom do pretvaranja u Komendu, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 27., Zagreb 1994, str. 29-42; Mladen ANČIĆ, Vlastelinstvo hrvatskoga hercega u Gorskoj županiji, Povijesni prilozi 15, Zagreb 1997, str. 201-240. 
32. Nikola BILOGRIVIĆ, 1998, cit. n. 1, str. 142, 143. 
33.Trpimir VEDRIŠ, Sveti Martin ad fines: nekoliko opažanja o martinskoj hagiotopografiji u južnim područjima Gorskog arhiđakonata, Zbornik: Sur les chemins européens du patrimoine immatériel au XXIe siècle: saint Martin, symbole du partage (ed. Antonija Zaradija Kiš - Ines Sabotič) Zagreb, 2016, str. 285-310.