Haber iz Ljubljane

Objavljeno prvi put 17.10. 2008. godine na portalu www.bosnjak.si

Sačuvah pet od približno dvadesetak brojeva odličnog Informativnog biltena Zajednice studenata Bosne i Hercegovine u Sloveniji, koji je od 1994. do 1996. godine s potporom ljubljanske ŠOU jednom mjesečno (većinom u A4 formatu i pod imenom Haber) tiskan u Ljubljani. Prelistah ih i sjetih se plemenitog lika kolegice Farah Tahirbegović (1973 - 2006). Njeno ime u prijevodu na bosanski jezik znači između ostalog i »sreća«. U martu 1996. godine (po objavi devetog broja biltena, koji je uredila zajedno s Maidom Džinić) Farah se je vratila u Bosnu i Hercegovinu.

Prije nekoliko dana (odnosno nakon više od deset godina) opet sam čitao njene u biltenu objavljene tekstove. To je vrlo zahtjevan posao. Radi se, naime, o nemirnom i nesretnom vremenu u kojem sam (kao student iz Republike Bosne i Hercegovine) na ljubljanskom Filozofskom fakultetu upisao studij historije umjetnosti odnosno sociologije.

ILUSTRACIJA 1. Naslovnica petog broja biltena Haber (novembar 1995. godine)

ILUSTRACIJA 2. Uvodnik petog broja biltena Haber (novembar 1995. godine)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

ILUSTRACIJA 3. Rubrika »Zmajčkova kahvana« (novembar 1995. godine)

ILUSTRACIJA 4. Naslovnica devetog broja biltena Haber (mart 1996. godine)

Posebno jak dojam ostavio mi je zapis u kojem je Farah predstavila i neke stanovnike slovenskog grada Jesenice: »Jesenice su mjesto koje sam pamtila iz udžbenika geografije po željezari. Kad sam došla u Sloveniju registrovala sam ih samo na autoputu pored onog velikog A prije granice. Onda sam, igrom slučaja, upoznala bosansku obitelj koja, već tri godine izbjeglištva, živi u gradu željezare, kafana i hokeja. Za mene je cijela štorija počela ovog vikenda, za one koji su njeni glavni junaci pa traje već dugo. U ovoj, kao i u svakoj drugoj priči, postoje fakti i lične/osobne ispovijesti. Fakte sam otprilike poznavala, moram priznati, bez sposobnosti da to sebi praktično predstavim. Dakle: Još za vrijeme SFRJ krajem 60-tih i početkom 70-tih na Jesenice je stigao veliki broj Južnjaka doslovno i bez filmske patetike »trbuhom za kruhom«. Mahom su to bili mladi ljudi bez izobrazbe koji u svojim sredinama nisu mogli »naći glavi selameta«. U Sloveniji su prihvatali sve i svakakve poslove, trošili se nemilice i samo rijetki su uspjeli isplivati iz vječnog trougla Željezara – kafana – kuća. Raspadom Jugoslavije Južnjaci koji čine 50% stanovništva Jesenica podijelili su se u svoje vlastite kantone. Lična priča moje vršnjakinje koja danas studira u Ljubljani počinje marta 1991. godine. Jedan kabinet jedne osnovne škole na Jesenicama, jedan psiholog i jedna učenica. Južnjakinja. Bosanka. Psiholog objašnjava da je Gimnazija teška i zahtjevna škola, da iziskuje rad i upornost, da moraš biti odličan đak. »Ali ja sam prošla odličnim!« reaguje djevojčica. »troškovi u Gimnaziji su ogromni, tvoji roditelji to neće moći izdržati…«. Priča je ponovljena i njima. Upornost ove djevojke ili, možda samo sreća što je baš ona imala baš takve roditelje, doveli su je u Gimnaziju i kasnije na fakultet. Drugu priču saznala sam čitajući tekst napisan u literarnoj radionici Kulturnog vikenda djece iz BiH na Jesenicama. Kardinalne pravopisne greške, nepoznavanje bosanskog, loše izlaganje ponukale su me da upitam mentora radionice čiji je to rad. Jedini rad koji se izdvajao u hrpi drugih koje nisam mogla ni imala živaca čitati. »Moj«. Odgovorio je tiho. O tome kako sam se osjećala – drugi put. Tu sam počela shvatati priču Bosanaca i Bošnjaka na Jesenicama. Prva generacija neobrazovana, odvojena od svog socijalnog i kulturnog miljea, daleko od Bosne u kojoj smo, prije rata živjeli mi (mogu slobodno reći) sretnici. Danas je stasala već druga generacija u Sloveniji. Generacija u kojoj je desetak studenata jer se mladi obično (ne)prisilno odlučuju za zanatske škole. Generacija koja ne poznaje bosansku baštinu, historiju, jezik, a u skoroj budućnosti će činiti jezgro bosanske nacionalne manjine u Sloveniji. Priča bi bila zaboravljena ili nezabilježena da nije ljudi koji su je pokušali i pomalo uspjeli izmijeniti. Efendija Sakib Halilović pomogao je formiranje Muslimanske omladine Jesenice 1990. godine. Organizaciju su ubrzo preuzeli mlađi. Ipak, svi sa odobravanjem spominju efendiju Nedžada Grabusa koji je svoj boravak na Jesenicama »poklonio« mladima. Zahvaljujući njemu »opismenjeno« je par stotina omladinaca koji se više nisu stidjeli svog porijekla. 1992. godine osnovano je KUD »Biser«. Omladina se podijelila između ove dvije institucije (to nisu morali učiti, to nam je u krvi) koje su jedno vrijeme radile paralelno. Danas postoji inicijativa da krenu skupa. I da ovaj put istraju. Akteri one dvije priče s početka pričali su dugo sa mnom. Pa ipak, distanca je postojala. Otprilike kao kad pričam sa kolegom na fakultetu. I činilo mi se da bolje osjećam ja njih nego oni mene. Oduševljena sam što su sami izabrali znanje za zanat i izborili se za pravo da šegrtuju, ja sam obećala da ću im pričati o Maku Dizdaru i Meši Selimoviću. To pomalo znam«. O tome vidi: Farah Tahirbegović, Gore, sjevernije, prema granici, Haber 8., Ljubljana 1996, str. 14.

Spomenuti zapis postao mi je još zanimljiviji u trenutku, kad sam se sjetio kolegice, koja već nekoliko godina u istom gradu prilično uspješno radi kao učiteljica.