Jedan prilog za kulturnu historiju sela Bojna, Glinica i Vrnograč

O znamenitom ratnom dnevniku Ivana Šibla (1917-1989), prema kojem su snimljeni jugoslavenski filmovi »Kad čuješ zvona« i »U gori raste zelen bor«

Drugi svjetski rat na području nekadašnje Titove Jugoslavije bio je predstavljen u brojnim člancima i knjigama. Na žalost, sasvim su rijetki članci i knjige u kojima su spomenuti neki od sastavnih dijelova današnje bosanske općine Velika Kladuša - sela Bojna, Glinica i Vrnograč. Šteta je što dosad uopće nije bilo istraživača koji bi mogli napisati ozbiljan tekst o svemu onome što se je od 1941. do 1945. godine dogodilo u Bojni, Glinici, Vrnograču i susjednim selima. U takvim okolnostima ostao je do dana današnjeg potpuno neiskorišten čak i jedan iznimno vrijedan izvor. Naime, u prilici sam da upozorim na znameniti, u Zagrebu 1966. godine objavljeni ratni dnevnik Ivana Šibla (1917-1989) gdje je Ivan Šibl opisao kako je naoružan s pištoljem, koji mu je poklonio sam sekretar CK KPH Rade Končar (1911-1942), došao iz Zagreba u sela Bojnu i Glinicu, te što je sve doživio u februaru i martu 1942. godine dok je bio partizan u »Bojanskoj četi« sastavljenoj inače od partizana iz Bojne, Glinice i drugih okolnih sela. Komandant te čete bio je Rade Grmuša (1917-1974), koji je imao nadimak Rara.

 

Ilustracija 1. Narodni heroj Ivan Šibl rođen je u Virovitici. U vrijeme Drugog svjetskog rata bio je politički komesar više partizanskih odreda. Nakon Drugog svjetskog rata dobio je čin general-potpukovnika. Zaslužan je za osnivanje RTV Zagreb. Bio je predsjednik odnosno počasni predsjednik zagrebačkog nogometnog kluba Dinamo. Godine 1972. isključen je iz Saveza komunista Jugoslavije i umirovljen. Po njemu je dobila ime nagrada za životno djelo HRT.

U svojem ratnom dnevniku Ivan Šibl je tvrdio da je imala »Bojanska četa« oko šezdeset partizana, većinom sredovječnih brkajlija i mladića naoružanih karabinima i lovačkim puškama. Spomenuo je i dvadesetak kilograma teški, primitivni top napravljen od obične gvozdene cijevi i drvenog stalka. I taj top je bio na bojnim položajima partizana na »Suvoj međi« nasuprot bojnim položajima koje su držali muslimanski komandant Zarif Zare Pašagić (1896-?) i drugi muslimani. Njih je predstavio i kao odrpance, ustaše i Turke, koji su trčeći između položaja - po ničijoj zemlji povremeno pokušavali ukrasti snopove gnjile komušine (komuše). Tvrdio je da su na kradljivce komušine mogli pucati uglavnom s karabinima naoružani najbolji strijelci »Bojanske čete« Milan Vrpoljac i Rade Bijelić, koji je imao nadimak Brko. Njegov »dobrovoljni partizanski instruktor« već spomenuti Rade Brko Bijelić ispričao mu je jednom prilikom kako su se na bojnim položajima dovikivali partizani i muslimani: »Naš komandir zove se Rara, a njihov Zara. Oni viču »Bolji Zara nego Rara«, a mi »Bolji Rara nego Zara«...i psujemo se...Što bi drugo?«. Ivan Šibl je baš tad od zaborava spasio i veliki narodni zbor na kojem je na smrtnu kaznu osuđen neki špijun. Pošto se nije dobro osjećao dok je gledao kako je špijun dobio metak u zatiljak zaključio je da je najbolje da kao »regrut i zelembać« ćuti i pažljivo promatra sve što se oko njega događa. Isti dan u »Bojansku četu« stigla je i njegova partijska karakteristika na temelju koje je dobio prvu partijsku funkciju: bio je izabran za sekretara ćelije. Samo dan kasnije postavljen je za političkog delegata Prvog voda. Posebnu vrijednost imaju njegove rečenice u kojima je spomenuo muslimane Suljicu i Mehu koji su naoružani pravim vojničkim karabinima – mauserima išli da kupuju neku rakiju i tom prilikom naišli na partizansku zasjedu. Suljica je bio odmah ubijen, a Meho je zarobljen. Kad je Meho dokazao da nije bio koljač odmah je izrazio želju da ostane u »Bojanskoj četi«. I dok je nekoliko dana kasnije jedna djevojka na njegov crveni fes prišivala crvenu petokraku zvijezdu donesena je odluka da Ivan Šibl zajedno sa svojom »Bojanskom četom« učestvuje u napadu Kordunaša na Vrnograč. Razloge za napad i sam napad na Vrnograč on je ovako predstavio: »Oni odrpanci koji pod prijetnjom smrti otimaju gnjilu kukuruzovinu sa zapuštenih polja jesu iz Vrnograča i okolnih sela. Smatraju ih divljim i opasnim borcima. O njima postoji izreka: »Kad ga goniš, nećeš ga stići; kad te goni, nećeš uteći!« Prebacuju se s visa na vis; ne vidiš ih i ne znaš odakle vreba smrt. Noćas krećemo na Vrnograč. Napadaju Kordunaši. Naša je četa u zasjedi. Kolona je dugo marširala po snijegu i blatu; cijeli dan. Treba stići iz daljine i iznenada, da neprijatelj ne opazi koncentraciju. Stigli smo u noć i zauzeli rub rijetke, gole šume. Imam tremu. To je moja prva partizanska akcija. Ali umor i pospanost su nadvladali ... Da mi je spavati i spavati, makar i u ovoj bljuzgavici. Svi su polijegali na položaju. Vodnici i desetari su nas raspoređivali, i kako je tko raspoređen, tako bi onoga časa legao u snijeg i blato, zagrlio pušku i zaspao. Takav je partizanski život. Zapucali su uskoro. Ne na našem položaju, nego negdje po visovima i glavicama naokolo. Ne znamo što se događa. Ni komandir i komesar ne znaju. Samo nagađaju. Opće je mišljenje da su to Kordunaši naišli na »turske« zasjede pa puškaraju jedni i drugi...U Vrnograču je vatra bivala sve jača . . . Kod nas se opet smirivalo. Drhturimo umorni i pospani. Držim svoj štuc prozeblim, odrvenjelim rukama i zapravo sam tom prvom akcijom gorko razočaran. Očekivao sam da će biti drukčije, uzbudljivije. Bit će da ta naša četa nije bogzna kakva, kad joj daju takve zadatke mislio sam...Podvečer smo se povukli u Glinicu. To je naša baza. Napad je svršio tragično. Kordunaši su prodrli u Vrnograč, ali tamo nije bilo nijednog naoružanog čovjeka. Bule su ih napadale vilama i vrelom vodom, kao u srednjem vijeku. Ali oružanih neprijatelja nije bilo. Onda je odjednom počelo puškaranje s okolnih visova i neprestano se pojačavalo. (To je bilo ono puškaranje koje se čulo na našem položaju tek što smo stigli). Napadao je nevidljiv neprijatelj. Sa svih strana i iz sve veće blizine. Neki su se uspjeli spasiti iz obruča. Ostala je Malička desetina. Njih desetoricu uspjeli su opkoliti i pobiti sve do jednoga. Kordunaši su tako izgubili deset dobrih boraca, devet karabina i jedan puškomitraljez. Meho je bio s nama. Doduše bez oružja, ali bio je. Bio je i nije utekao. Da je htio, možda je mogao uteći. Njegovi nisu bili daleko. Bivši njegovi. Za vrijeme borbe naši ga nisu baš stalno držali na oku. Sad već i ostali u četi vjeruju da neće dezertirati. Zna da crvena petokraka zvijezda znači bratstvo i ljubav sviju ljudi na svih pet kontinenata!«.

Ilustracija 2. Plakat za film »Kad čuješ zvona«

I to je približno sve što je Ivan Šibl kao partizan »Bojanske čete« uspio zapisati u svoj ratni dnevnik. Na temelju baš tih ovdje predstavljenih dijelova njegovog ratnog dnevnika filmski režiser Antun Vrdoljak (rođen 1930. godine) snimio je 1969. godine jedan od najboljih jugoslavenskih ratnih filmova inače poznat pod naslovom »Kad čuješ zvona«. U tom filmu nastupili su i vrlo ugledni jugoslavenski glumci: Boris Buzančić (rođen 1929. godine), Boris Dvornik (1939-2008), Pavle Vuisić (1926-1988), Ivica Vidović (1939-2011), Fabijan Šovagović (1932-2001) i drugi. Dvije godine kasnije na temelju ratnog dnevnika Ivana Šibla Antun Vrdoljak snimio je i film, koji je poznat pod naslovom »U gori raste zelen bor«. I u tom filmu nastupila je odlična glumačka ekipa.