sreda, 19. november 2014





                                                O imenima hidronima Glinica i Glina

 


Bosanskoj općini Velika Kladuša pripada i mjesna zajednica Glinica čiji su sastavni dijelovi sela Brezovo Polje, Bukovlje, Glinica, Poljana, te Donja i Gornja Pecka. Ta mjesna zajednica stvorena je u sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, a ime je dobila po svom sjedištu, selu Glinica, koje je izgleda nastalo krajem šesnaestog stoljeća i to na ruševinama odnosno zgarištima dosta slabo istražene srednjovjekovne hrvatske sudčije Budimerić.

Bilo kako bilo, ime sela Glinica postalo je prema imenu istoimene rječice. Ona je inače prvi put spomenuta 1211. godine u listini mađarskog kralja Andrije II. i to uz zemljišni posjed Raten odnosno »...terra Raten super fluvium glinyza...«, koji je kralj Andrija II. darovao novoosnovanom cistercitskom samostanu Blažene Djevice Marije u hrvatskom naselju Topusko. Na žalost, ta listina kralja Andrije II. nije sačuvana, a poznat nam je samo njen prijepis u knjizi »Liber privilegium monast. B.V. Mariae de Toplica«, koja se danas čuva u zagrebačkom Nadbiskupskom arhivu i unutar fonda »Protocola varia«.(1) To je u stvari knjiga u koju su redovnici prepisivali sve važnije listine, a naročito one vezane za zemljišne posjede i gospodarski život cistercitske zajednice.

Rječica Glinica nastala je spajanjem rječica Bužimnica i Čaglinica, a njeni najveći pritoci su potoci odnosno rječice Bojna, Mađarac, Pecka, Slapnica i Stabandža. Cijelim svojim, oko trideset kilometara dugačkim tokom odnosno sve do ušća u najveću banijsku rijeku Glinu kod sela Poljana, rječica Glinica predstavlja prirodnu granicu između Banije (Banovine) i Korduna, a sasvim malim dijelom njeno korito je i današnja bosansko-hrvatska državna granica.

Čak je i porijeklo njenog imena tijesno vezano za ime rijeke Gline. Naime, u austrijskom dijelu pokrajine Koruške teče pritok rijeke Krke, rijeka Glan (njem. Der Glan), kojoj su još u ranom srednjem vijeku koruški Slovenci (Slaveni) dali ime Glina. Njemačko ime te rijeke stručnjaci su povezali s antičkim keltskim vodenim božanstvom Glanus, te antičkom keltskom oznakom za ono što je bistro, svijetlo i tekuće.(2)


ILUSTRACIJA 1. Pogled na korito rječice Glinice i dio sela Brezovo Polje Izvor: Mehmed Hrnčić


ILUSTRACIJA 2.
Informativni kamen u Glanparku u austrijskom gradu Klagenfurtu Izvor: http://de.wikipedia.org/wiki/Glan_%28Gurk%29 (stanje na dan 1.11. 2014. godine)

 Zanimljivo je, da i u drugim dijelovima Europe postoje hidronimi odnosno toponimi, koji su u vrlo tijesnoj vezi s vodenim božanstvom Glanus i drugim antičkim keltskim božanstvima. Dovoljno je spomenuti oko devedeset kilometara dugačku rijeku Glan (njem. Der Glan), koja teče kroz njemačke pokrajine Rheinland-Pfalz i Saarland. I u imenu te rijeke skriva se božanstvo Glanus.(3) Lijep primjer je i po termalnim izvorima poznato antičko naselje Glanum u francuskoj pokrajini Provansi u kojem su živjeli članovi keltskog plemena Gali. Stanovnici spomenutog naselja častili su vodeno božanstvo s imenom Glanis, koje su kasnije antički Rimljani poistovjetili s rimskom boginjom dobrog zdravlja Valetudo.(4) Osim božanstva Glanis u istom naselju častili su i božanstvo poznato kao majka čistih voda odnosno Glanicae.(5)

Ti podaci svakako su zanimljivi i za usporedbu s podacima o hrvatskom naselju Topusko kroz koje teče rijeka Glina, a koje je bilo još u antičko doba znamenito po svojim vrlo ljekovitim termalnim izvorima.(6) Ako svemu tome dodamo još i činjenicu da su bila antička keltska plemena dokumentirana i na današnjem prostoru Banije, Cazinske krajine i Korduna onda je jasno da antička keltska vodena božanstva zaista treba tražiti u imenu rijeke Gline i imenu njenog pritoka, rječice Glinice.



                                                                Literatura


1. Franjo RAČKI, Popis župa zagrebačke biskupije 1334 i 1501 godine, Starine JAZU knjiga IV, Zagreb 1872, str. 201-229; Milan KARANOVIĆ, Pounje u Bosanskoj Krajini. Naselja i poreklo stanovništva. knj. XI., Beograd 1925, str. 585-589; Josip ADAMČEK, Nemiri na posjedima Topuske opatije sredinom XVI stoljeća, Historijski zbornik 21/22, Zagreb 1969, str. 283-308; Mladen ANČIĆ, Cistercitska opatija u Topuskom do pretvaranja u Komendu, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 27., Zagreb 1994, str. 29-42; Mladen ANČIĆ, Vlastelinstvo hrvatskoga hercega u Gorskoj županiji, Povijesni prilozi 15, Zagreb 1997, str. 201-240; Hrvoje KEKEZ, Cisterciti i Čuntić 1211. godine, Osam stoljeća Čuntića 1211-2011. Zbornik radova sa Znanstvenog skupa održanog 19. studenoga u Hrvatskom Čuntiću, Petrinja 2012, str. 21-38;; Andrija ZIRDUM, Dopunjena karta srednjovjekovnih crkava u BiH do 1463. godine, Bosna franciscana (godina XXI, Broj 39), Sarajevo 2013, str. 173.

2. http://de.wikipedia.org/wiki/Glan_%28Gurk%29 (stanje na dan 1.11. 2014. godine)

3. http://de.wikipedia.org/wiki/Glan_%28Nahe%29 (stanje na dan 10.11. 2014. godine)

4. Henri ROLLAND, "Un temple de Valetudo à Glanum", Revue Archéologique II., Pariz 1955, str. 98-106; James C. ANDERSON, Roman Architecture in Provence, Cambridge 2012; http://en.wikipedia.org/wiki/Glanis (stanje na dan 5.11. 2014. godine)

5. http://www.celtnet.org.uk/gods_g/glanicae.html (stanje na dan 10.11. 2014)

6. Viki JAKAŠA BORIĆ – Biserka BILUŠIĆ DUMBOVIĆ, Topusko-urbogeneza naselja, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 32, Zagreb 2008, str. 269-284.





Ni komentarjev:

Objavite komentar