O USKOCIMA IZ VELIKE KLADUŠE I OKOLNIH MJESTA KOJI SU 1736. GODINE OPLJAČKALI CISTERCITSKI SAMOSTAN U SLOVENSKOM NASELJU KOSTANJEVICA NA KRKI

U naslovu stare bosanske narodne pjesme »Kad ja pođoh sa Skokova doli« spomenuto je ime sela Skokovi koje se inače nalazi u srcu Cazinske ili Ljute Krajine: na putu koji povezuje naselja Velika Kladuša i Cazin. Na žalost, jako malo današnjih stanovnika Velike Kladuše i Cazina zna da se u imenu spomenutog sela kriju ljudi koji su nakon propasti srednjovjekovne Kraljevine Bosne stoljećima živjeli na međi Osmanskog i Habsburškog Carstva, te Republike Venecije poznatoj i kao Vojna Krajina (njem. Militärgrenze). U literaturi su ti ljudi spomenuti kao uskoci, a to svoje ime dobili su po vrlo čestim selidbama odnosno po doslovnom »uskakanju« na određeni teritorij. Njihov teritorij bila je dakle i Cazinska odnosno Ljuta Krajina, a suvremenici su im bili Mustaj-beg Lički, te Mujo Hrnjica i njegova braća. Već na temelju samo tih činjenica može se zaključiti da su Ljuti Krajišnici sasvim zaboravili na svoje slavne pretke. Doduše, istina je da su oni bolje obrazovani među njima obično znali reći kako je ispjevano jako puno pjesama u kojima su kao junaci s velikim blagom divinizirani uskoci Ivan Lenković, Petar Kružić, Stojan Janković, Janko Mitrović i Ivo Senjanin. Nekima od njih poznato je čak i to da su uskoci u stvari jedva sastavljali kraj s krajem, jer su radili za male pare, tako da im je pljačkanje za vlastiti račun bio najbolji način da prežive.

Na žalost, uskoci su bili prilično površno obrađeni i u stručnoj literaturi. O tome na svojevrstan način svjedoči i činjenica da su ih neki istraživači predstavili većinom kao pravoslavne hrišćane, a neki većinom kao rimokatolike. Da i ne spominjem njihove različite teorije o uskocima kao vlaškom stanovništvu odnosno Vlasima. Da su bili uskoci zaista velika stranica u povijesti Južnih Slavena pokazuje i tzv. »Uskočki« rat (1615-1617) između Republike Venecije i Habsburškog Carstva, koji je počeo nakon što su uskoci ubili venecijanskog admirala Christofora Veniera. Taj rat završen je inače potpisivanjem mirovnog ugovora u Madridu. Neposredno nakon potpisivanja madridskog mirovnog ugovora uskoci iz Senja bili su raseljeni u okolinu Otočca i Žumberka, koji je danas na hrvatsko-slovenskoj državnoj granici. Naravno, brojni uskoci živjeli su i na današnjem teritoriju Republike Slovenije.

Pripremajući materijale za jednu likovnu izložbu u Sloveniji u članku  uglednog slovenskog povjesničara Jože Mlinariča (rođen 1935. godine) objavljenom pod naslovom »NAPAD USKOKOV NA KOSTANJEVIŠKO CISTERCO LETA 1736« u 27. broju ljubljanske revije KRONIKA - ČASOPIS ZA SLOVENSKO KRAJEVNO ZGODOVINO našao sam vrlo zanimljivu priču o uskocima odnosno o razbojnicima koji su u nedjelju 29.7. 1736. godine temeljito opljačkali slavni cistercitski samostan u Kostanjevici na Krki u Sloveniji, te pri tom ranili i ubili više ljudi. Najstariji sačuvani izvještaj o napadu uskoka na samostan djelo je tadašnjeg samostanskog opata Rudolfa Kušlana: on je o tome pisao u pismu reinskom opatu Placidu (to pismo je poslano iz Ljubljane 2.8. 1736. godine). Priča o pljački samostana je zanimljiva i zato što je na temelju opsežne potjere za pljačkašima koja je inače išla sve do rijeka Gline i Glinice ustanovljeno je da se radi o većoj grupi (od 25 do 100) uskoka i razbojnika većinom s područja Velike Kladuše i okolnih naselja, a da su im harambaše odnosno vođe bili Janko Medić, Petar Carovich, Malin Bojanovich, Milin Bojanovich, te Hasan Bisich i Harass Jurich koji su spomenuti i kao Turci. Posebno je interesantno to da su iz Velike Kladuše i glavne harambaše, te da su neki od njih bili i muslimani. Osim toga, neki Medići i danas žive na području mjesne zajednice Glinica i općine Velika Kladuša.

Izgleda da je bio u potjeri za uskocima uhvaćen, a kasnije i ubijen njihov harambaša Hasan Bisich. Naime, opat cistercitskog samostana u Kostanjevici na Krki Aleksander Taufferer (1737—1760) je iznad glavnog ulaza u samostan (smješten je između dvije velike kule) kod uglednog slikara Franca Jelovšeka (1700-1764) 1737. godine naručio veliku fresku na kojoj dominira lik Djevice Marije. Iznad Marijine glave nalazi se latinski kronogram »ECCE IANVA COELI ION FVRES NEC VALLACHI NEQVE LATRONES AST IVSTI INTRABVNT IN EAM« (prijevod: Gledajte vrata nebeska kroz koja neće stupiti ni kradljivci, ni Vlasi, ni razbojnici, već samo pravedni.) Ispod lika Djevice Marije naslikan je i goli dželat sa odrezanom glavom nekog Turčina. Da dželat u ruci drži baš glavu harambaše Hasana Bisića vidi se iz izvještaja grofa i kranjskog zemaljskog vicedoma Henrika Orzona, sastavljenog inače 7.5. 1745. godine. U tome izvještaju Henrik Orzon je žestoko kritikovao građevinske radove opata Aleksandra Taufferera, te čak tvrdio da su bili zbog zlodjela Hasana Bisicha osramoćeni svi uskoci odnosno Vlasi. Iz izvještaja vicedoma Henrika Orzona jasno vidi se i to da su odnosi između žumberačkih uskoka i predstavnika cistercitskog samostana u Kostanjevici na Krki bili vrlo zategnuti još od vremena naseljavanja uskoka u 16. stoljeću, kad su uskoci preuzeli 107 samostanskih posjeda, te tako samostanu oduzeli prihode u visini oko hiljadu zlatnih dinara. I te podatke je objavio Jože Mlinarič.

IZVOR: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/2/21/Kostanjevica-grad-samostan-1.JPG

Na temelju svih ovdje predstavljenih činjenica ovdje želim još samo postaviti pitanje da li je žumberačko selo Bojanci (Republika Slovenija) dobilo ime po selu Bojna, koje se nalazi na bosansko-hrvatskoj državnoj granici, a pripada općinama Velika Kladuša i Glina? Uvjeren sam da će odgovor na to pitanje vrlo brzo ponuditi novi podaci o uskocima iz Velike Kladuše i okolnih naselja.