O KULINOVOJ LISTINI: »RODNOM LISTU« BOSANSKE DRŽAVE
Istražujući bogatu i burnu prošlost zemlje Bosne posebnu pažnju posvetio sam kulturnim
spomenicima dokumentiranim u neposrednoj blizini njenog glavnog izvora odnosno »žile
kucavice« pod planinom Igman, nadomak današnje prijestolnice Sarajevo, koja je
u pisanim historijskim izvorima poznata kao Vrhbosna. Naime, baš tu su prvi put
ugledala dnevnu svjetlost i njena brojna znamenita djeca. Među onim nikad
zaboravljenim kćerima i sinovima počasno mjesto svakako zauzima ban Kulin, koji
je živio u drugoj polovini dvanaestog i u prvoj polovini trinaestog stoljeća. O
tome uostalom svjedoči i stara narodna poslovica »od Kulina bana i dobrijeh
dana«.
Za
kulturnu povijest zemlje Bosne zaista su vrlo značajne dvije kamene ploče sa
romaničkim likovnim ukrasima i ćiriličkim zapisima u kojima se spominje ban
Kulin zajedno s još nekim njegovim suvremenicima. Spomenute kamene ploče
otkrivene su u okolini naselja Visoko i Zenica 1898. i 1964. godine. A što se
tiče Kulinovog djelovanja u Bosni moram istaknuti da je ono inače vremenski
omeđeno sa dva prilično neobična dokumenta, čiji su autori nunciji rimskih
papa. Prvi dokument je u stvari pismo nuncija Thebaldusa iz 1180. godine, koji
je na istočnu obalu Jadranskog mora došao zbog tragične smrti splitskog
nadbiskupa Rajnerija. Da u tom nuncijevom pismu nije baš sasvim slučajno
spomenut ban Kulin moguće je pretpostaviti i na temelju činjenice, da je ubrzo
zatim bosanska biskupija isključena iz splitske i priključena dubrovačkoj
nadbiskupiji. Drugi dokument je (samo kao kasniji prijepis sačuvana) takozvana
»abjuracija«, koju je u mjesecu aprilu 1203. godine sastavio nuncij Johannis de
Casamaris. U njemu je između ostalog zapisano i to, da su se pred banom Kulinom,
nuncijem Johannisom i dubrovačkim arhiđakonom Marinom zakleli neki bosanski
kršćani kako se ubuduće više neće zvati »krstjani« već braća, te da v svoje
redove neće primati maniheje ili druge heretike. Pošto je naziv »krstjani«
prisutan čak i na već spomenutoj kamenoj ploči iz okoline naselja Visoko red je
da i o tom nazivu navedem još neke podatke. U Bosni i izvan Bosne »krstjani« su
dokumentirani od druge polovine dvanaestog do druge polovine šesnaestog
stoljeća. Njihovi katolički i pravoslavni suvremenici nazivali su ih
»heretici«, »krstjani«, »kudugeri«, »maniheji«, »patareni«, »pseudokršćani« i
»šizmatici«. U srednjem vijeku oznaka »bogumili« za njih nije bila u upotrebi
ni u Bosni, ni izvan Bosne. Oni sami su svoju vjeru predstavili kao »naš
zakon«, »vjera naša« i »prava vjera apostolska«, a u Dubrovniku je bila ta
vjera predstavljena i kao »la fede bosignana« (bosanska vjera). Njihova »Crkva
bosanska« ostala je sve do propasti Kraljevine Bosne u drugoj polovini
petnaestog stoljeća važna bosanska državna institucija.
Jesu
li bosanski »krstjani« i njihova vjerska uvjerenja mogli utjecati i na sadržaj
znamenite Kulinove listine, koja je inače nastala 29.8. 1189. godine, a
simbolično se smatra i »rodnim listom« bosanske države? Naime, ta jedina
sačuvana Kulinova listina datirana je i odrubljenjem glave Ivana Krstitelja,
čiji je kult u srcu zemlje Bosne oduvijek bio vrlo jako izražen. U vezi s tim
dovoljno je upozoriti samo na znamenitu crkvu Ivana Krstitelja u Podmilačju kod
Jajca gdje se već stoljećima povodom svetiteljevog rođendana 24. juna pale
krijesovi (cvitnjaci), te okupljaju bosanski rimokatolici, pravoslavni hrišćani
i muslimani. U zemlji Bosni se je tako stalno isticalo i glavno životno djelo Ivana Krstitelja datirano danom Bogojavljenja, kad je u
rijeci Jordan krstio Isusa Krista. Kao
i mnogi prvi kršćani i Ivan Krstitelj je umro mučeničkom smrću, a danas služi
kao primjer čvrste i nepokolebljive vjere, poštenja, odvažnosti i
istinoljubivosti.
Kako bilo da bilo, Kulinova listina
sačuvana je u tri primjerka: danas se dva čuvaju u Dubrovniku, a jedan u Sankt
Peterburgu. Zanimljivo je da je točno prije šezdeset godina zadnji ozbiljan
stručni rad o toj listini napisao slovenski povjesničar Gregor Čremošnik (1890-1958).
Njegova zaista vrijedna otkrića uzaludno je nastojao omalovažavati arogantni hrvatski
slavist Josip Vrana. Nešto slično pokušali su i autori više referata, koji su
pročitani u Sarajevu 1989. godine (na simpoziju posvećenom 800. obljetnici
Kulinove listine) i iste godine našli se u knjižici s naslovom »Osamsto godina
povelje bosanskog bana Kulina 1189-1989«, koju je izdala ANUBIH. O njihovoj
totalnoj neozbiljnosti svakako najbolje svjedoči činjenica da su bezbroj puta
kategorički tvrdili, kako je Kulinova listina napisana na srpsko-hrvatskom
jeziku. Manjkalo je dakle još samo to da predstave Kulina kao srpsko-hrvatskog
bana. U svemu tome najdalje je ipak otišla Dragana Mršević Radović, koja je
poput ptice kukavice pod naslov članka »Od Kulina bana i dobrijeh dana« vješto
podbacila uglavnom svoja razmišljanja o veličanstvenom boju na Kosovu.
Najviši predstavnici bosanskih
državnih institucija trebali bi učiniti sve što mogu da se u prvoj polovini
devetnaestog stoljeća otuđeni primjerak Kulinove listine što prije vrati iz
Sankt Peterburga nazad u Dubrovnik, te da se onda listina obradi u ozbiljnoj
stručnoj studiji. Možda će im bar tad postati jasno da je jedini pravi Dan
bosanske državnosti samo 29. august. Kulinova listina zaista nije sasvim
slučajno datirana odrubljenjem glave Svetog Ivana Krstitelja.
Ni komentarjev:
Objavite komentar