KAD, KOME I ZAŠTO JE PODIGNUT OBELISK U SELU DABRAVINE?

Prije otprilike četiri godine najviši predstavnici općine Velika Kladuša i općinskog Centra za kulturu glatko su odbili moj prijedlog da podrže izradu odnosno objavu »Povijesno-umjetničke topografije općine Velika Kladuša«. Tako je već u startu onemogućen jedan vrlo plemenit i vrijedan projekat, koji bi sigurno dosta pomogao stanovnicima općine Velika Kladuša da se lakše oslobode teških spona neznanja i kolektivne nepismenosti. 

A koliko je u stvari ta povijesno-umjetnička topografija potrebna stanovnicima, te institucijama na području općine Velika Kladuša svjedoči uostalom i zanimljiv, kao »Kamena piramida« poznat spomenik, koji se nalazi na području mjesne zajednice Podzvizd u selu Dabravine. On nije bio uvršten među kulturno-historijsko naslijeđe i objavljen u dokumentu Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Unsko-sanskog kantona (»Prostorni plan Unsko-sanskog kantona za period 2012-2032.g.«), iako o vremenu u kojem je sagrađen sasvim malo znaju i oni najstariji stanovnici mjesne zajednice Podzvizd. Nema ga ni u dokumentu »Strategija razvoja općine Velika Kladuša 2014-2023«, objavljenom inače 2013. godine, a ni u stručnoj literaturi. Kraj dvadesetog i početak dvadeset i prvog stoljeća dočekao je u dosta ruševnom stanju. Samo na jednom njegovom dijelu naziru se tragovi plastičnog ukrasa, a natpisa nema. Pošto predstavnici općinskog Centra za kulturu nisu pokazali volju da ga konzerviraju, onda je to učinio Zarif Hušidić, inače predstavnik američke fondacije »Don't forget me«, koja ima sjedište u Chicagu: to se dogodilo prilikom jedne njegove posjete Podzvizdu 2007. godine (u vezi s tim vidjeti fotografiju broj 3). U svemu tome najgora odnosno najžalosnija je ipak činjenica, da u zadnjih deset godina čak ni autori rijetkih, spomeniku posvećenih tekstova, nisu znali o kakvom spomeniku se radi i što on zapravo predstavlja, a to se lijepo vidi i po tome što su ga opisali uglavnom kao duplu piramidu odnosno kao dvije prikraćene piramide, koje su postavljene jedna na drugu, te njegovu gradnju doveli u direktnu vezu sa znamenitom bitkom kod srednjovjekovne tvrđave Podzvizd, dokumentiranom inače 9. jula 1845. godine. Njih nisu zanimali odgovori na pitanja tko je prvi i na temelju čega je doveo u vezu taj spomenik i bitku kod tvrđave Podzvizd, u kojoj su se sukobili vojnici Prve pukovnije iz Gline pod komandom Josipa Jelačića (1801-1859), te stanovnici Podzvizda i okolnih naselja. Umjesto da su se potrudili da pokažu kako je spomenuta legenda koliko-toliko usječena u kolektivno pamćenje stanovnika sela Dabravine i okolnih sela, oni su pokušali spomenik jednostavno »nakalemiti« na bitku kod tvrđave Podzvizd, poznatu i kao zadnji vojni sukob Habsburškog i Osmanskog Carstva. Zaista je nedopustivo da se na takav krajnje priprost i zajedljiv način obrađuje bilo koji bosanski kulturno-historijski spomenik.

1. Obelisk u selu Dabravine
Foto: Zlatan Hušidić

2. Autor ovog članka stoji pored obeliska u selu Dabravine
Foto: Zlatan Hušidić

3. Natpis na obelisku u selu Dabravine, koji svjedoči o njegovoj obnovi 2007. godine
Foto: Zlatan Hušidić

Tragao sam za odgovorima na pitanja tko je prvi predstavio spomenik kao duplu piramidu i gdje je prvi put zapisana njegova veza sa bitkom kod tvrđave Podzvizd, a našao sam ih na jednom mjestu, i to u knjizi s naslovom »Velika Kladuša kroz stoljeća«, koju je u Rijeci 1987. godine objavio bosanski novinar Aleksandar Ravlić (1929-2005): »Spomenik, koji se i danas nalazi u selu Dubravine, u močvarnom predjelu s lijeve strane ceste Kladuša-Vrnograč, koji je još dobro očuvan, podignut je, navodno, kao trajno obilježje pobjede nad Jelačićem. Na ovom spomeniku, sastavljenom od dvije kamene prikraćene piramide, ne postoje pismeni tragovi, koji bi to i potvrdili. Postoji jedino na gornjoj prikraćenoj piramidi, na strani do puta Kladuša-Vrnograč, prikriven slojem mahovine kakvu močvarno tlo donosi, jedan crtež koji nalikuje na tlocrt utvrde u čijoj sredini je peterokut«.(1) Aleksandar Ravlić je u svojoj knjizi uz fotografiju spomenika objavio i komentar: »Ostaci nekadašnjeg spomenika u selu Dabravine, koji su podigli Podzvizdani u znak trajnog sjećanja na pobjedu nad pukovnikom – kasnijim banom Jelačićem«.

U prilici sam da ovdje upozorim i na neke vrlo važne činjenice, koje će doprinijeti da se konačno skine debeli veo sa svih tajni što ih krije spomenik u selu Dabravine. Najprije želim odgovoriti na pitanje o kakvom spomeniku je riječ? To je u stvari približno dvije stotine i pedeset centimetara visok kameni obelisk sa blagim piramidalnim završetkom (tzv. »piramidion«). Što je obelisk? Naziv obelisk nastao je od starogrčkih izraza (»obeliskos«, »obelos«) za malo koplje i šiljasti stup, a upotrebljavan je za staroegipatski monolitni kameni (mramorni ili granitni) stup četverokutnog presjeka sa piramidionom prevučenim zlatom ili smjesom srebra i zlata (tzv. »elektrum«) na vrhu. Prije pet hiljada godina Stari Egipćani su postavljali dvadesetak metara visoke obeliske u parovima kao čuvare ulaza u hramove sunčanog božanstva Ra.(2) Njihova simbolika dolazila je do izražaja naročito onda, kad su se sunčeve zrake odbijale od zlatnog vrha, te tako stvarale veliko blještavilo. Bio je to svojevrstan znak upozorenja ne samo za sve protivnike boga Ra, već i za protivnike faraona, jer su na trupu obeliska klesani hijeroglifi, koji svjedoče o mudrim mislima i djelima iz života vladara Starog Egipta. Iako je težina samo jednog obeliska iznosila od dvije stotine do pet stotina tona, antički rimski carevi uspjeli su da prenesu kao ratne trofeje u Rim, čak njih desetak. Osim u Egiptu i u Italiji ti veličanstveni simboli božanstva Ra i faraona danas se nalaze rasuti po cijelom svijetu. Tri znamenita staroegipatska obeliska poznata pod nazivom »Kleopatrina igla« postavljena su u devetnaestom stoljeću u Londonu, New Yorku i Parizu. Obeliski su jako puno utjecali na formu zvonika uz kršćanske crkve i minareta uz džamije. Oni manjih dimenzija klesani su naročito u vrijeme renesanse, baroka i klasicizma. U dvadesetom stoljeću  bili su skoro sinonim za spomen-obilježja stradalim u Prvom i u Drugom svjetskom ratu. Čak i u dokumentu »Prostorni plan Unsko-sanskog kantona za period 2012-2032.g.« bode u oči spomen-obelisk u gradskom parku u Velikoj Kladuši, te »NOB - spomen obelisk i groblje: B. Bojna, Poljice Vrnograč, Podzvizd, Mehino Stanje i Kanal«. Uostalom, već i letimičan pogled na neke evropske obeliske navodi nas na poređenje sa obeliskom u selu Dabravine. Što nam mogu ponuditi detaljnija istraživanja?

4. Kleopatrina igla u Londonu: prije 3500 godina napravljen je ovaj obelisk egipatskog faraona Tutmesa III.   
IZVOR: https://media-cdn.tripadvisor.com/media/photo-s/07/be/f2/fd/cleopatra-s-needle.jpg

5. Obelisk podignut žrtvama Prvog svjetskog rata na prijelazu Pordoi (Italija) IZVOR: http://www.thegreatdolomiteroad.co.uk/styled-16/index.html 

6. Obelisk podignut žrtvama Prvog i Drugog svjetskog rata, Žikarice (Slovenija) 

IZVOR: http://spomeniki.blogspot.ba/2015/11/zikarce-spomenik-padlim-v-prvi-in-drugi.html

Da su kojim slučajem vjerni prepisivači rečenica iz knjige Aleksandra Ravlića sami uspjeli primijetiti formu obeliska u selu Dabravine, onda sigurno ni u snu ne bi pomislili da se na njegovoj čelnoj strani nalazi tlocrt neke utvrde. Obelisk u selu Dabravine može se uspoređivati i s jednim obeliskom u hrvatskom selu Gunja, koje se nalazi u neposrednoj blizini hrvatsko-bosanske državne granice i  bosanskog grada Brčko. Taj obelisk inače je postavljen na grobu sovjetskih pilota Vladimira Semjonoviča Filippova (1923-1945) i Pavla Petroviča Lisina (1926-1945). U vrijeme Drugog svjetskog rata spomenuti piloti su baš na tom istom mjestu i poginuli. Zanimljivo je da su visoki predstavnici Ruske Federacije u Hrvatskoj tek ove godine uspjeli otkriti obelisk u selu Gunja i da su odmah učinili sve što su mogli da bude temeljito obnovljen.

7. Obelisk podignut  na grobu dvojice sovjetskih pilota u selu GunjaIZVOR:  https://hr.rbth.com/politics/2017/06/22/veleposlanstvo-rf-u-hrvatskoj-otkrilo-mjesto-pogibije-sovjetskih-pilota_788247

Uvjeren sam da će biti uskoro poznato tko, kad i zašto je postavio obelisk u selu Dabravine. Taj obelisk od zaborava sigurno neće oteti vjerni prepisivači rečenica iz knjige Aleksandra Ravlića, već samo ozbiljni istraživači. Na žalost, u trenutku dok ovo pišem sasvim je jasno samo to da on nikako nije mogao biti postavljen prije 20. oktobra 1878. godine odnosno prije nego što je austro-ugarska vojska uspjela zauzeti i posljednju bosansku tvrđavu Velika Kladuša. Naime, obelisk kao spomen-obilježje je civilizacijska tekovina kršćanske Evrope, koja se je u zemlji Bosni pojavila onda, kad je postala dio Austro-Ugarske. Prema tome, još je sasvim otvoreno pitanje u čiju čast je spomenik podignut? Habsburških i osmanskih (ili samo habsburških) vojnika smrtno ranjenih kod tvrđave Podzvizd 9. jula 1845. godine? Austro-ugarskih vojnika smrtno ranjenih u Bosni (u Velikoj Kladuši) 1878. godine? Austro-ugarskih (bosanskih) vojnika smrtno ranjenih u Prvom svjetskom ratu? U čast nekih drugih događaja ili ljudi?

Istini za volju, još nije točno utvrđeno ni gdje su se dogodili ključni trenuci bitke kod tvrđave Podzvizd. Bosanski povjesničar Galib Šljivo(3) i hrvatska povjesniča Kristina Milković(4) istakli su kako se kobnim pokazalo močvarno tlo uz rječicu Podzvizdnicu i tok rijeke Gline gdje je habsburška vojska pretrpjela većinu gubitaka, a hrvatski povjesničar Radoslav Lopašić (1835-1893) je spomenuo jaz u mjestu Oskoruši kao mjesto pogibije vojnika: »U Podzvizdu dogodio se na 10. srpnja g. 1845. posljednji ozbiljniji okršaj medju Turci krajišnici i hrvatskimi graničari. Tadanji banski pukovnik, potonji hrvatski ban Josip Jelačić, kako već prije u ovoj knjizi spomenusmo, htio je osvetiti jednoga dječaka, koji je u Glini rake hvatao, a jedan ga Turčin nemilosrdno iz kubure ubio. Ne dobivši Jelačić zatražene zadovoljštine, pošao je sa svojom pukovnijom i sa serežani u tri odjela prema Vranograču i Podzvizdu, gdje je popalio nekoliko kuća. Odjel, što je izpod Paunovca preko Gline prešao, dospio je po nesreći u mjestu Oskoruši pod Podzvizdom pokraj jednog mlina u jaz, gdje su vojnici, ne poznavajući tlo, ugrezli u vodu i ne mogavši se kretati mnogi sa dva častnika, Baltićem i Kukuljem, poginuli od turskih zrna. Podzvizdski Turci i danas se hvale, kako su porazili Jelačića, koji je bio u Podzvizd poručio, neka mu ručak spremaju. Podzviždjani pripoviedaju, da je njih tada samo četiri poginulo. Medjutim su se tada krajiški Turci silno bili uplašili Jelačića, a iz Velike Kladuše bile su sve žene i djeca sa blagom pobjegli u Malu Kladušu. Turaka je bilo tada od obližnjih gradova došlo k Podzvizdu u pomoć više od dvie tisuće. U kreševu ubijen je turski četovodja Ale Ajderac, koji je bio god. 1834. Cetin grad napao«.(5) 

Zaista je žalosno što još nitko nije povezao močvarno tlo na kojem se je prelomila bitka kod tvrđave Podzvizd sa jednim od simbola močvare, životinjskom vrstom poznatom pod nazivom dabar (lat. Castor) po kojoj je dobilo ime selo Dabravine. Naravno, još mnogo žalosnija je sudbina u močvaru zaborava utonulog obeliska u tom selu. Poznato je da narod koji zaboravi svoju prošlost, nema budućnosti, zato koristim priliku da na kraju ovog zapisa pozovem najviše predstavnike općine Velika Kladuša, a i sve Ljute Krajišnike da što prije podrže plan za cjelovito uređenje vrijednog obeliska i prostora na kojem se on nalazi.

                                           Bilješke & Literatura

1. Aleksandar RAVLIĆ, Velika Kladuša kroz stoljeća, Rijeka 1987, str. 55-61.

2. Jože MARINKO - Leon DEBEVEC, Vpliv antike v arhitekturi, Celje 2008

3. Galib ŠLJIVO, Napad austrijske vojske na Podzvizd 9. jula 1845. godine, Istorijski zbornik I., Banja Luka 1980, str. 65-84.

4. Kristina MILKOVIĆ, Represalije protiv Podzvizda 1845. godine. Fenomen četovanja i maloga rata u kasnim krajiškim društvima na hrvatsko-bosanskoj granici, Povijesni prilozi 40., Zagreb 2011, str. 195-224.

5. Radoslav LOPAŠIĆ, Bihać i Bihaćka krajina, Zagreb 1890, str. 262.