O KULINOVOJ LISTINI: »RODNOM LISTU« BOSANSKE DRŽAVE

Istražujući bogatu i burnu prošlost zemlje Bosne posebnu pažnju posvetio sam kulturnim spomenicima dokumentiranim u neposrednoj blizini njenog glavnog izvora odnosno »žile kucavice« pod planinom Igman, nadomak današnje prijestolnice Sarajevo, koja je u pisanim historijskim izvorima poznata kao Vrhbosna. Naime, baš tu su prvi put ugledala dnevnu svjetlost i njena brojna znamenita djeca. Među onim nikad zaboravljenim kćerima i sinovima počasno mjesto svakako zauzima ban Kulin, koji je živio u drugoj polovini dvanaestog i u prvoj polovini trinaestog stoljeća. O tome uostalom svjedoči i stara narodna poslovica »od Kulina bana i dobrijeh dana«.

Za kulturnu povijest zemlje Bosne zaista su vrlo značajne dvije kamene ploče sa romaničkim likovnim ukrasima i ćiriličkim zapisima u kojima se spominje ban Kulin zajedno s još nekim njegovim suvremenicima. Spomenute kamene ploče otkrivene su u okolini naselja Visoko i Zenica 1898. i 1964. godine. A što se tiče Kulinovog djelovanja u Bosni moram istaknuti da je ono inače vremenski omeđeno sa dva prilično neobična dokumenta, čiji su autori nunciji rimskih papa. Prvi dokument je u stvari pismo nuncija Thebaldusa iz 1180. godine, koji je na istočnu obalu Jadranskog mora došao zbog tragične smrti splitskog nadbiskupa Rajnerija. Da u tom nuncijevom pismu nije baš sasvim slučajno spomenut ban Kulin moguće je pretpostaviti i na temelju činjenice, da je ubrzo zatim bosanska biskupija isključena iz splitske i priključena dubrovačkoj nadbiskupiji. Drugi dokument je (samo kao kasniji prijepis sačuvana) takozvana »abjuracija«, koju je u mjesecu aprilu 1203. godine sastavio nuncij Johannis de Casamaris. U njemu je između ostalog zapisano i to, da su se pred banom Kulinom, nuncijem Johannisom i dubrovačkim arhiđakonom Marinom zakleli neki bosanski kršćani kako se ubuduće više neće zvati »krstjani« već braća, te da v svoje redove neće primati maniheje ili druge heretike. Pošto je naziv »krstjani« prisutan čak i na već spomenutoj kamenoj ploči iz okoline naselja Visoko red je da i o tom nazivu navedem još neke podatke. U Bosni i izvan Bosne »krstjani« su dokumentirani od druge polovine dvanaestog do druge polovine šesnaestog stoljeća. Njihovi katolički i pravoslavni suvremenici nazivali su ih »heretici«, »krstjani«, »kudugeri«, »maniheji«, »patareni«, »pseudokršćani« i »šizmatici«. U srednjem vijeku oznaka »bogumili« za njih nije bila u upotrebi ni u Bosni, ni izvan Bosne. Oni sami su svoju vjeru predstavili kao »naš zakon«, »vjera naša« i »prava vjera apostolska«, a u Dubrovniku je bila ta vjera predstavljena i kao »la fede bosignana« (bosanska vjera). Njihova »Crkva bosanska« ostala je sve do propasti Kraljevine Bosne u drugoj polovini petnaestog stoljeća važna bosanska državna institucija.

Jesu li bosanski »krstjani« i njihova vjerska uvjerenja mogli utjecati i na sadržaj znamenite Kulinove listine, koja je inače nastala 29.8. 1189. godine, a simbolično se smatra i »rodnim listom« bosanske države? Naime, ta jedina sačuvana Kulinova listina datirana je i odrubljenjem glave Ivana Krstitelja, čiji je kult u srcu zemlje Bosne oduvijek bio vrlo jako izražen. U vezi s tim dovoljno je upozoriti samo na znamenitu crkvu Ivana Krstitelja u Podmilačju kod Jajca gdje se već stoljećima povodom svetiteljevog rođendana 24. juna pale krijesovi (cvitnjaci), te okupljaju bosanski rimokatolici, pravoslavni hrišćani i muslimani. U zemlji Bosni se je tako stalno isticalo i glavno životno djelo Ivana Krstitelja datirano danom Bogojavljenja, kad je u rijeci Jordan krstio Isusa Krista. Kao i mnogi prvi kršćani i Ivan Krstitelj je umro mučeničkom smrću, a danas služi kao primjer čvrste i nepokolebljive vjere, poštenja, odvažnosti i istinoljubivosti.

Kako bilo da bilo, Kulinova listina sačuvana je u tri primjerka: danas se dva čuvaju u Dubrovniku, a jedan u Sankt Peterburgu. Zanimljivo je da je točno prije šezdeset godina zadnji ozbiljan stručni rad o toj listini napisao slovenski povjesničar Gregor Čremošnik (1890-1958). Njegova zaista vrijedna otkrića uzaludno je nastojao omalovažavati arogantni hrvatski slavist Josip Vrana. Nešto slično pokušali su i autori više referata, koji su pročitani u Sarajevu 1989. godine (na simpoziju posvećenom 800. obljetnici Kulinove listine) i iste godine našli se u knjižici s naslovom »Osamsto godina povelje bosanskog bana Kulina 1189-1989«, koju je izdala ANUBIH. O njihovoj totalnoj neozbiljnosti svakako najbolje svjedoči činjenica da su bezbroj puta kategorički tvrdili, kako je Kulinova listina napisana na srpsko-hrvatskom jeziku. Manjkalo je dakle još samo to da predstave Kulina kao srpsko-hrvatskog bana. U svemu tome najdalje je ipak otišla Dragana Mršević Radović, koja je poput ptice kukavice pod naslov članka »Od Kulina bana i dobrijeh dana« vješto podbacila uglavnom svoja razmišljanja o veličanstvenom boju na Kosovu.

Najviši predstavnici bosanskih državnih institucija trebali bi učiniti sve što mogu da se u prvoj polovini devetnaestog stoljeća otuđeni primjerak Kulinove listine što prije vrati iz Sankt Peterburga nazad u Dubrovnik, te da se onda listina obradi u ozbiljnoj stručnoj studiji. Možda će im bar tad postati jasno da je jedini pravi Dan bosanske državnosti samo 29. august. Kulinova listina zaista nije sasvim slučajno datirana odrubljenjem glave Svetog Ivana Krstitelja.