CAREVA DAROVNICA I KRALJIČINA OPORUKA 

Kad, kako i zašto je bosanska kraljica Katarina Kotromanić (1446-1478) postala članica kuće antičkog rimskog cara Konstantina Velikog (306-337)?

Prije tridesetak dana u sarajevskom Bosanskom kulturnom centru govorio sam o portretu i nadgrobnoj ploči bosanske kraljice Katarine Kotromanić. Tamo sam predstavio i dva sačuvana pisana izvora iz kojih se je sasvim jasno vidjelo da je bila kraljica Katarina članica kuće antičkog rimskog cara Konstantina Velikog. Pošto nisam imao dovoljno vremena da nešto opširnije odgovorim na pitanja kad, kako i zašto je Katarina postala članica Konstantinove kuće, želim to učiniti na ovom mjestu. S tim pitanjima u dosta tijesnoj vezi inače je i kraljičin portret u vatikanskoj Konstantinovoj dvorani. Zbog svega toga posebnu pažnju zaslužio je i znameniti car. 

Konstantin Veliki (Flavius Valerius Aurelius Constantinus) bio je sin Grkinje Helene i antičkog rimskog vojskovođe Konstancija Klora, a rođen je oko 272. godine u Gornjoj Meziji u naselju Naissus (današnji srpski grad Niš). Konstantin je tek na smrtnoj postelji postao kršćanin, a krstio ga je Arijev sljedbenik Euzebije Nikomedijski. Umro je 22. maja 337. godine u okolini Nikomedije (današnji turski grad Izmit), a pokopan je u crkvi Svetih Apostola, sagrađenoj inače u njegovoj (11. maja 330. godine svečano otvorenoj) rezidenciji Bizantu odnosno Konstantinopolisu, koja je bila više od hiljadu godina prijestolnica istočnog rimskog Carstva i važno središte klasične rimske civilizacije.

Konstantin je danas poznat prije svega po tome što je (zajedno s carem Licinijem) 313. godine u Milanu objavio znameniti edikt u kojem je proglasio vjersku slobodu u čitavom rimskom Carstvu, te zaustavio progone i zlostavljanja kršćana. Milanski edikt bio je u stvari samo kopija dvije godine starijeg Galerijevog edikta, a kopija je od originala postala znamenitija zahvaljujući historičaru kršćanske Crkve i Konstantinovom savjetniku Euzebiju iz Cezareje (263?-339). Ništa manje znamenit nije ni Konstantinov edikt, koji je u literaturi poznat kao Konstantinova darovnica (lat. »Constitutum Donatio Constantini«) rimskom papi Silvestru I. i njegovim nasljednicima. Ta darovnica nastala je navodno 324. godine, a u njoj je između ostalog zapisano da je Konstantin Veliki rimskom papi Silvestru I. poklonio grad Rim, te zemlju Italiju i čitavo zapadno rimsko Carstvo. Sudeći po jednoj legendi darovnica je predstavljala znak zahvalnosti rimskom papi Silvestru I., koji je Konstantina čudesno izliječio od lepre. Bilo kako bilo, darovnica je jako važan dokument jer su s njim povezani događaji »ilustrirali« političko djelovanje najviših predstavnika katoličke Crkve. Darovnica se je u javnosti pojavila oko 752. godine, a pošto je bila oko 1054. godine i kasnije objavljena u nekim crkvenim dekretima sve do sredine 15. stoljeća u njenu vjerodostojnost nisu sumnjali čak ni oni, koji su najoštrije osuđivali svjetovnu vlast u rukama rimskih papa. U 15. stoljeću humanisti Nikola Kuzanski (1401-1464) i Lorenzo Valla (1407-1457) vrlo uvjerljivo dokazali su da je darovnica falsifikat. Nisu sačuvani svi tekstovi, koje je darovnici posvetio Nikola Kuzanski, ali je sačuvano 1439. godine napisano djelo Lorenza Valla s naslovom »Declamatio de falso credita et ementita donatione Constantini«. To njegovo djelo bilo je objavljeno tek 1517. godine, a objavili su ga njemački protestanti i koristili kao važan propagandni materijal u borbi protiv rimskih papa. Zanimljivo je, da je deset godina po objavi tog djela u grad Rim ušla velika protestantska vojska, kojoj je komandovao Karlo V. Habsburški, a uspješan bijeg pape Klementa VII. u rimsku Anđeosku tvrđavu (ital. Castel Sant’ Angelo) omogućili su pripadnici švicarske garde. Karlova vojska djelomično je oštetila ili potpuno uništila i brojne rimske kulturne spomenike. Taj događaj u literaturi poznat je kao pljačka Rima (ital. »Il sacco di Roma«). 

Jeli u to vrijeme bio uništen i prvobitni epitaf na grobu kraljice Katarine? Na kojem je jeziku bio napisan taj epitaf? Jeli bio dvojezičan (latinski i slavenski)? Koliko epitafa je od 1478. do 1590. godine ukrašavalo kraljičin grob? Dosad su odgovore na neka od tih pitanja u velikoj mjeri komplicirali Palatinovi (latinski i slavenski) prijepisi odnosno prijevodi epitafa, te nedatirani (latinski i slavenski) prijepisi odnosno prijevodi epitafa, koji se nalaze u würzburškoj inkunabuli. Bez obzira na sva još uvijek otvorena pitanja potrebno je ipak istaknuti da prijepisi i prijevodi zaista mogu svjedočiti da je bio (1590. godine) s kraljičinog groba odstranjen epitaf, koji je bio napisan ćirilicom i na slavenskom jeziku. Kad je bio taj slavenski epitaf postavljen na kraljičin grob? U sarajevskom Bosanskom kulturnom centru spomenuo sam i jednu u stručnoj literaturi dosad zanemarenu odnosno prećutanu činjenicu, koja bi nam mogla bar malo olakšati odgovor na to pitanje. Naime, u Palatinovom djelu, na prvom listu würzburške inkunabule i na latinskom epitafu, koji se je sačuvao na kraljičinoj nadgrobnoj ploči, bila je kraljica predstavljena kao članica kuće cara Stipana, a na latinskom zapisu, koji se je sačuvao na vrhu prvog lista würzburške inkunabule, kao članica Konstantinove kuće. Kako se je to moglo dogoditi? Bilo kako bilo, latinski zapis na vrhu prvog lista würzburške inkunabule moguće je koristiti i kao dokaz da je bio prvobitni epitaf na kraljičinom grobu napisan na latinskom jeziku odnosno da je bila kraljica i na prvobitnom epitafu predstavljena kao članica kuće cara Konstantina Velikog. Smatram da je kraljica postala članica Konstantinove kuće isključivo na temelju svoje oporuke, sastavljene 20.10. 1478. godine u Rimu, a u kojoj je zapisano da (u slučaju ako bi njen sin Sigismund umro kao musliman) rimskim papama ostavlja bosansko Kraljevstvo. Sačuvan je samo prijepis te oporuke, koju je inače sastavio notar Antonius de Sclavonia, a on se nalazi u knjizi riznice rimskih papa poznate pod imenom »Camerario Cenci«. Kao izvršitelji oporuke bili su navedeni Matheus de Raguis, te kraljičini dvorjani Paula Mirković i Radič Klešić. Posebno bode u oči činjenica da su (pet dana prije kraljičine smrti) kraljičinu posljednju volju potvrdili samo svećenici katoličke Crkve: šestorica franjevaca i rapski arhiđakon. Jeli moguće kao darovnicu odnosno kao falsifikat predstaviti i kraljičinu oporuku? Iako su Konstantinova darovnica i Katarinina oporuka zaista jedina (logična) veza između cara Konstantina Velikog i kraljice Katarine smatram da mora odgovor na to pitanje temeljiti na ozbiljnoj znanstvenoj raspravi, te ne smije biti politički motiviran. Kao plod veze između careve darovnice i kraljičine oporuke moguće je predstaviti i kraljičin portret u vatikanskoj Konstantinovoj dvorani, koji je spomenuo dubrovački kroničar Giacomo di Pietro Luccari (1551-1615).

Koliko mi je poznato taj kraljičin portret dosad su tražili hrvatski polihistor Ivan Kukuljević Sakcinski (1816-1889) i mađarski polihistor Lajosz Thallóczy (1854-1916). Ivan Kukuljević Sakcinski bio je uvjeren da je kraljičin portret našao u rimskoj Kapitolinskoj galeriji, a njegovo otkriće (radi se inače o portretu rosno mlade djevojke) dosta lijepo prihvatili su i istraživači kulturne historije Banovine i Kraljevine Bosne. Jedini istraživač, koji je u 20. stoljeću tvrdio da Ivan Kukuljević Sakcinski nije otkrio kraljičin portret bio je znameniti hrvatski historičar umjetnosti Arthur Schneider (1879-1946). S njegovim zaključcima nije se teško složiti, a hipoteza Ivana Kukuljevića Sakcinskoga o kraljičinom portretu uistinu je posve neosnovana identifikacija. Da bi o portretu iz rimske Kapitolinske galerije uopće mogli raspravljati kao o kraljičinom portretu morali bi naravno najprije dokazati da je bio taj portret u 16. stoljeću u vatikanskoj Konstantinovoj dvorani, a to je zaista nemoguće dokazati, jer je bila u to vrijeme Konstantinova dvorana ukrašena dosta većim i vrijednijim umjetničkim djelima. S tim riječima želim i zaključiti svoju raspravu o portretu rosno mlade djevojke iz rimske Kapitolinske galerije, te početi raspravu o kraljičinom portretu u vatikanskoj Konstantinovoj dvorani.

U sarajevskom Bosanskom kulturnom centru uspio sam dokazati da je Giacomo di Pietro Luccari bio zaista u pravu, kad je tvrdio da se u vatikanskoj Konstantinovoj dvorani nalazi kraljičin portret. To je u stvari jedna od četiri dvorane u vatikanskoj palači, koje su u literaturi poznate i pod italijanskim imenom »Stanze di Raffaello«, a ime su dobile po veličanstvenim freskama najznamenitijeg predstavnika umbrijske slikarske škole Raffaella Sanzio (1483-1520). Na tim freskama Raffaello Sanzio radio je od 1508. godine pa sve do svoje smrti 1520. godine.

Freske u Konstantinovoj dvorani naručio je papa Lav X. 1517. godine, a Raffaello Sanzio uspio je napraviti samo crteže, koje su inače (od 1520. do 1524. godine) na zidove dvorane prenijeli njegovi učenici Giulio Romano (1499-1546), Giovan Francesco Penni (1488?-1528) i Raffaellino del Colle (1490?-1566). Glavni ukras Konstantinove dvorane (10X15m) svakako su četiri velike freske na kojima su predstavljeni neki izmišljeni i stvarni događaji iz života cara Konstantina Velikog: »Konstantinova vizija križa 27.10. 312. godine«, »Bitka kod Milvijskog mosta u Rimu 28.10. 312. godine«, »Konstantinovo krštenje« i »Konstantinova darovnica rimskom papi Silvestru I.«.

ILUSTRACIJA 1.  Konstantinova vizija križa 27.10. 312. godine

                                          

ILUSTRACIJA 2.  Bitka kod rimskog Milvijskog mosta 28.10. 312. godine

                                       

ILUSTRACIJA 3.  Konstantinovo krštenje

                                                             

ILUSTRACIJA 4. Konstantinova darovnica rimskom papi Silvestru I.

                                          

Te freske dale su i ime dvorani. Zanimljivo je, da je portret kraljice Katarine moguće tražiti samo na fresci »Konstantinova darovnica rimskom papi Silvestru I.« i još nekim manjim freskama: smatram da kraljičinog portreta nema ni na stropu dvorane jer su te freske nastale od 1582. do 1585. godine, a stvorio ih je slikar Tommaso Laureti (1530-1602). Do takvog zaključka došao sam na temelju Luccarijevog djela u kojem kraljičin portret nije bio predstavljen kao nešto novo i do tad neviđeno.