PORTRET BOSANSKE KRALJICE KATARINE

 Moje predavanje u sarajevskom Bosanskom kulturnom centru 21.5. 2012. godine

Kćerku bosanskog velikog vojvode Stipana Vukčića Kosače (1435-1466) i ženu bosanskog kralja Stipana Tomaša Kotromanića (1443-1461) Katarinu zajedno s banom Kulinom i kraljem Tvrtkom I. možemo ubrojiti i među najvažnije bosanske simbole državnosti. Katarina je bila rođena vjerovatno 1425. godine na tvrđavi Sokol odnosno u blizini mjesta gdje je nastala rijeka Drina, a umrla je 25. oktobra 1478. godine u Rimu. Da su bili kraljičini posmrtni ostatci zaista pokopani ispred glavnog oltara u rimskoj bazilici Santa Maria in Aracoeli odnosno na vrhu znamenitog brežuljka Kapitola o tome i danas svjedoči inače dosta problematičan latinski epitaf na kraljičinoj nadgrobnoj ploči, koji je po svoj prilici prijepis ili prijevod nekog starijeg i danas izgubljenog latinskog ili slavenskog epitafa. Naime, epitaf i nadgrobna ploča bili su 1590. godine odnosno u vrijeme nekih većih građevinskih radova u prezbiteriju bazilike uzidani u jedan stub iznad ambona (gdje se i danas nalaze), a kraljičin grob bio je (zajedno s kraljičinim posmrtnim ostacima) odstranjen. 

Latinski epitaf na kraljičinoj nadgrobnoj ploči toliko je zanimao istraživače, da je krajem devetnaestog stoljeća znameniti srpski historičar Ilarion Ruvarac (1832-1905) sasvim opravdano zapisao: »Ni jedan natpis naš nije toliko puta štampan i preštampavan, kao taj natpis; ni o jednom se natpisu našem nije toliko pisalo i raspravljalo, koliko o tom natpisu; ta štampan vam je natpis taj ne samo ćirilskom slovima već i glagolskim i latinskim i grčkim pismenima, i preveden je natpis taj na njemački. Naučnici i stručnjaci pisali su čitave komentare na taj natpis, kao što se na priliku pišu komentari na kakav starodrevni grčki ili latinski ili misirski i asirski i vavilonski natpis. I kad bi ko htio znalački tačno i savjesno po primjeru kritičkih i temeljnih Nijemaca da pomene sve knjige i listove, u kojima je od godine 1550. štampan i komentiran taj natpis s grobne ploče bosanske kraljice Katarine, morao bi napisati čitavu knjigu«.

ILUSTRACIJA 1: Kraljičina nadgrobna ploča u rimskoj bazilici Santa Maria in Aracoeli

U tom epitafu bila je kraljica predstavljena kao »sorori« odnosno kao sestra Stipana Vukčića Kosače. Kako se je to moglo dogoditi? Bosanski franjevac Bazilije Pandžić bio je sigurno jedan od najozbiljnijih istraživača, koji je pokušao odgovoriti na to pitanje. Bio je uvjeren da je prevodilac napravio veliku pogrešku. Tu njegovu hipotezu nisam mogao prihvatiti. Jeli prevodilac odnosno klesar zaista sasvim slučajno pogriješio, kad je na kraljičinu nadgrobnu ploču postavio latinsku riječ »sorori«? Smatram, da je bar dio odgovora na to pitanje Bazilije Pandžić trebao tražiti i u rečenicama, koje je 1964. godine u Sarajevu objavio bosanski pravnik i arheolog Pavao Anđelić: »Zvijezda sa šest krakova u kombinaciji sa polumjesecom nalazi se i na grbu pretposljednje bosanske kraljice Katarine, uklesanom na njezinu nadgrobnom spomeniku u Rimu. Međutim, čitava kompozicija i pojedini dijelovi ovoga grba pobuđuju sumnju u autentičnost; ovdje se prilično jasno naziru ilirske ideje XVI vijeka, pa treba pomišljati na mogućnost da su i tu imali prste poznati falsifikatori, tvorci »ilirskih« grbovnika. S druge strane, ne može se potpuno isključiti svaka dokumentarna vrijednost ovog spomenika«.

Pošto su preko tih neobično važnih Anđelićevih rečenica odnosno preko tvoraca »ilirskih« grbovnika uglavnom šutke prešli brojni istraživači smatram da danas nitko ne može čiste savjesti tvrditi da se radi o autentičnim heraldičkim simbolima i autentičnom epitafu na nadgrobnoj ploči kraljice Katarine. Pavao Anđelić inače je tvrdio da je problematičan samo složeni grb na desnoj strani ploče, koji su neki istraživači predstavili kao kraljičin grb. Pri tom je Anđelić očito zaboravio istaknuti, da je bio taj grb dosad dokumentiran samo na kraljičinoj nadgrobnoj ploči odnosno da su ga neki istraživači sasvim neopravdano predstavili i kao grb Kotromanića. Smatram da ništa manje od spomenutog grba na desnoj strani ploče nije problematičan ni grb na lijevoj, inače heraldički manje važnoj strani ploče, koji su istraživači predstavili kao grb bosanske porodice Kosača. Radi se stvarno o grbu porodice Kosača ali je na njemu sasvim neopravdano predstavljen jedan manji grb sa grčkim križem kao heraldičkim simbolom. Jeli dijadem bez stiliziranih ljiljana na vrhu grba porodice Kosača trebao svjedočiti da kraljičin otac nije bio kralj odnosno da se je njegov dijadem razlikovao od dijadema kraljičinog muža? Bilo kako bilo, smatram da i na vrhu grba porodice Kosača sasvim neopravdano manjka dijadem sa stiliziranim ljiljanima. Činjenica je, naime, da je bio takav dijadem dokumentiran na pečatima Stipana Vukčića Kosače, a u knjizi o bosanskim srednjovjekovnim pečatima dosta lijepo predstavio ga je i već spomenuti Pavao Anđelić.

Smatram da kraljičina braća, rođaci i dvorjani zaista nisu imali razloga da na bilo koji način na kraljičinoj nadgrobnoj ploči umanjuju značaj grba porodice Kosača. Grbovi na kraljičinoj nadgrobnoj ploči mogli su biti djelo čovjeka, koji je vrlo slabo poznavao grbove porodica Kosača i Kotromanić odnosno čovjeka koji je bio dosta blizu tvorcima »ilirskih« grbovnika. A koliko su grbovi na kraljičinoj nadgrobnoj ploči problematični na svojevrstan način svjedoči i činjenica da je na najstarijoj dosad poznatoj (1677. godine u Rimu objavljenoj) reprodukciji kraljičine nadgrobne ploče, njihov oblik različit, a grb porodice Kosača čak je i nešto manji od grba na desnoj strani nadgrobne ploče. Radi se inače o bakrorezu po imenu nepoznatog autora, a posebno je zanimljivo da je bio bakrorez objavljen u djelu španskog dominikanca Alphonsusa Ciacconiusa (1540-1599). Jeli moguće i bakrorez datirati u šesnaesto stoljeće? Jeli moguće i na samoj kraljičinoj nadgrobnoj ploči primijetiti različite oblike grbova? 

ILUSTRACIJA 2: Bakrorez nepoznatog umjetnika i najstarija dosad poznata reprodukcija kraljičine nadgrobne ploče objavljena 1677. godine u djelu Alphonsusa Ciaconniusa

Krajem devetnaestog stoljeća ta pitanja zanimala su i znamenitog hrvatskog historičara Franju Račkog (1828-1894). On je inače bio u bazilici Santa Maria in Aracoeli i vidio je kraljičinu nadgrobnu ploču. O tome svjedoči i nekoliko vrlo vrijednih inače 1890. godine objavljenih rečenica iz kojih se lijepo vidi u kakvom je stanju zatekao grbove i heraldičke simbole na kraljičinoj nadgrobnoj ploči.

Žao mi je što nisam imao priliku da vidim barem kvalitetne fotografije spomenutih grbova i heraldičkih simbola. Na temelju bakroreza iz Ciaconniusovoga djela smatram da je oblik grbova više nego gotičkom štitu sličniji jednom dijelu renesansnog oklopa odnosno da ga nije moguće datirati u petnaesto stoljeće. Uostalom, i čitava kraljičina nadgrobna ploča dosta je zrelo renesansno umjetničko djelo.

Posebno moram istaknuti da je oblik grbova na kraljičinoj nadgrobnoj ploči blizu obliku nekih grbova na znamenitom rodoslovlju bosanske porodice Kotromanić, koje je još Franjo Rački sasvim opravdano datirao u vrijeme oko 1593. godine. To rodoslovlje bilo je sastavljeno na pergamentu i pričvršćeno na poleđinu slike »Krist i donator« koja je datirana u petnaesto stoljeće i pripisana venecijanskom slikaru Jacopu Belliniju odnosno dubrovačkom slikaru Lovri Dobričeviću, a do 1873. godine čuvali su je bosanski franjevci u franjevačkom samostanu Svetog Ivana Krstitelja u naselju Kraljeva Sutjeska. Autor rodoslovlja bio je »otac ilirske heraldike« odnosno admiral napuljske (španske) mornarice Petar Ohmučević (1540?-1599). O tome svjedoči i jedan zapis na rodoslovlju, koji glasi: »Petar sin Ivelje Ohmućevića po starini Bošnjanin, a radi nepovoljnog razumira i pogube bosanske, prišašćah njegovieh starih sad je Dubrovčanin, koji za milost njegove stare Gospode složi i postavi ovo Rodoslovlje za spomen i slavu bosansku i svakoga vridnoga Bošnjanina. Doka li Bog dopusti i njegova sveta volja izvrši. Pisano lita Hristova na 1482«.

ILUSTRACIJA 3: Slika »Krist i donator« iz franjevačkog samostana Sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci (od kraja 19. stoljeća u zagrebačkoj Strossmayerovoj galeriji)

  

Istraživače nije mnogo zanimao odgovor na pitanje zašto je bilo rodoslovlje Kotromanića pričvršćeno baš na poleđinu slike »Krist i donator«? Zaista je šteta što o tome nisu ozbiljnije raspravljali jer je bio donator na spomenutoj slici predstavljen kao muž kraljice Katarine, kralj Stipan Tomaš. Jesu li tvorci »ilirskih« grbovnika za ostvarivanje svojih ciljeva upotrijebili i lik kraljičinog muža? Jeli španski kralj Filip II. odnosno njegov kraljevski savjet 1594. godine u Napulju i na temelju rodoslovlja Kotromanića dao plemićki status admiralu Petru Ohmučeviću? Bilo kako bilo, rodoslovlje Kotromanića iz Kraljeve Sutjeske nastalo je sasvim sigurno u vrijeme kad su bili ispred glavnog oltara u rimskoj bazilici Santa Maria in Aracoeli odstranjeni kraljičini posmrtni ostaci i njena nadgrobna ploča. Osim toga, uvjeren sam da je bio u isto vrijeme u Rimu započet kanonski postupak za kraljičinu beatifikaciju, te da je za njegovo pokretanje mogao znati i Petar Ohmučević. Temelje za takvu hipotezu ponudila mi je i činjenica da je bila u sačuvanim pisanim izvorima kraljica kao blažena spomenuta tek 1638. godine. Jesu li bili oko 1590. godine kraljičini posmrtni ostatci uzidani iza njene nadgrobne ploče? Smatram da bi odgovor na to pitanje što prije trebala dati temeljita analiza kraljičine nadgrobne ploče pod kojom će se morati potpisati i arheolozi i  historičari umjetnosti.   

Koliko mi je poznato, dosad je samo hrvatski historičar umjetnosti Arthur Schneider (1879-1946) raspravljao o kraljičinom liku s krunom na glavi, koji se nalazi na njenoj nadgrobnoj ploči. On je upozorio da simbolični (oko 180cm visoki) lik kraljice nije djelo nekog znamenitog majstora odnosno da bi bilo previše smjelo tvrditi, da su crte kraljičinog lica uistinu autentične. Pri tom se je pozivao i na ovdje već citirano Ciacconiusovo djelo. Tko je isklesao kraljičin lik na nadgrobnoj ploči odnosno kad je bila ploča postavljena na kraljičin grob?

Smatram, da se datiranju kraljičine nadgrobne ploče u petnaesto stoljeće osim »ilirskih« grbova odnosno sadržaja skoro kao kvadrat oblikovanog epitafa protivi i bogato profiliran okvir ukrašen školjkom, bakljama, volutama, anđeoskom glavicom i križem. Nema sumnje da je autor kraljičine nadgrobne ploče poznavao i djela, koja je stvorio znameniti firentinski kipar Donatello (1386?-1466). Jedno Donatellovo djelo bilo je 1433. godine postavljeno i u baziliki Santa Maria in Aracoeli. Radi se o kamenoj nadgrobnoj ploči akvilejskog arhiđakona Giovannija Crivellija. Kraljičina nadgrobna ploča (bar što se tiče položaja epitafa) blizu je bronzanoj nadgrobnoj ploči sienskog polihistora i biskupa grada Grosetto Giovannija Peccija, koju je od 1426. do 1452. godine stvorio Donatello.

ILUSTRACIJA 4: Donatello, Nadgrobni spomenik Giovannija Crivellija u rimskoj bazilici Santa Maria in Aracoeli

ILUSTRACIJA 5: Donatello, Nadgrobni spomenik Giovannija Peccija

Kraljičin inače dosta istrljani lik na nadgrobnoj ploči moguće je usporediti i s likom rimskog pape Siksta IV, koji je na Sikstovom bronzanom nadgrobnom spomeniku napravio znameniti firentinski kipar odnosno slikar Antonio del Pollaiuolo (1432?-1498). U svakom slučaju kraljičina nadgrobna ploča zahtijeva dosta opsežnu raspravu. O tome sam nešto govorio i prije nekoliko mjeseci na međunarodnom simpoziju historičara u gradu Jajce.

Posebnu pažnju zaslužio je i danas izgubljeni epitaf, koji je do 1590. godine stajao na kraljičinom grobu. Naime, rimski kaligraf Giovambattista Palatino napravio je 1545. godine njegov prijepis, a ispod prijepisa napravio je i prijepis epitafa slovima latinice, te prijevod epitafa na latinski jezik.

 ILUSTRACIJA 6: Palatinova ćirilska azbuka

ILUSTRACIJA 7: Palatinovi prijepisi i prijevod epitafa na kraljičinoj nadgrobnoj ploči

ILUSTRACIJA 8: Ručno napravljeni tekstovi na prvom listu würzburške inkunabule

 ILUSTRACIJA 9: Epitaf na nadgrobnoj ploči kraljice Katarine (po Michaelu Arndtu)

NJemački slavist Michael Arndt pokušao je 1977. godine osporiti vrijednost Palatinovih prijepisa i prijevoda epitafa. Bio je uvjeren da je otkrio prijepis epitafa, koji je predstavio kao neposrednu kopiju originala. Taj prijepis epitafa (inače rad po imenu nepoznatog autora) bio je napravljen na prvom listu jedne inkunabule. Što znamo o toj inkunabuli? Radi se o drugom izdanju inkunabule Johannesa Tortelliusa (1400?-1466) s naslovom »De ortographia dictionum e Graecis tractarum«, koje je uredio Hieronimus Bononius, a bilo je objavljeno 1479. ili 1480. godine u italijanskom gradu Vicenzi. Osim toga, to izdanje bilo je uvezano (s drvenim i kožom presvučenim uvezom) zajedno s jednom pet ili šest godina starijom latinskom raspravom. Na unutrašnjim stranicama korica bio je nalijepljen po jedan list iz nekog rimskog misala. Nekad su to izdanje inkunabule čitali benediktinci iz njemačkog benediktinskog samostana Amorbach, a nakon sekularizacije samostana 1803. godine bilo je opremljeno s pečatom biblioteke kneza Jacoba Leiningena (1787-1851). Zanimljivo je da se i taj pečat nalazi na prvom listu. Nakon kneževe smrti njegova biblioteka bila je prodana na dražbi. Jeli drugo izdanje inkunabule kupio Univerzitet u Würzburgu? Bilo kako bilo, to izdanje danas se zaista čuva u biblioteci würzburškog Univerziteta. Sudeći po onom što je u svom članku citirao Michael Arndt o njemu istraživači nisu mnogo raspravljali. Posebno bode u oči činjenica da nije bilo dostupno historičarima i drugim istraživačima, koji su živjeli prije dvadesetog stoljeća. O tome je na svojevrstan način svjedočio i rukom napisani tekst, koji je Michael Arndt predstavio kao kopiju originalnog epitafa na kraljičinom grobu. Što znamo o tom tekstu? Michael Arndt bio je uvjeren da je tekst nastao u neposrednoj blizini kraljičinog groba, a posebno je istakao da ga je neki Slaven odnosno slavenski svećenik mogao dosta prije i bolje nego Giovambattista Palatino pročitati, te prepisati sa kraljičinog groba. Kao dokaze za te hipoteze koristio je i neke već na prvi pogled dosta uvjerljive paleografske odnosno semantičke razlike između Palatinovog prijepisa i prijepisa kraljičinog epitafa, koji je, kako smo već spomenuli, označio kao djelo nekog Slavena. Arndtove hipoteze vrlo lijepo prihvatili su srpski historičar Aleksandar Palavestra i bosanski historičar Đuro Tošić, kojeg ću na ovom mjestu i citirati: »Izgleda nam logičnom konstatacija slaviste Arndta po kojoj je navodni slovenski sveštenik (kao autor starijeg prijepisa) vidio ‘ranije i u boljem stanju i sa većim jezičkim razumijevanjem’ pročitao nadgrobnu ploču kraljice Katarine nego li pomenuti Palatino koji je, zbog teškog za čitanje (a možda na tom mjestu već i oštećenog?) slovenskog originala, očito pogrešno transkribovao riječi ‘koliko’ (umjesto ‘koja’) i ‘pismom’ (umjesto ‘pi[n]ezom’). Osim paleografske, postoji i semantička razlika posljednjeg izraza pi(n)ezom kome, bez sumnje, odgovara značenje novac (u iznosu od 200 dukata) koji je testamentom ostavila bosanska kraljica za obavljanje posmrtnih obreda i sahrane, uključujući, vjerovatno, u to i podizanje pomenutog spomenika«.

I pored svih tih već na prvi pogled zaista dosta logičnih konstatacija, koje je spomenuo Đuro Tošić, ovdje moram naglasiti da ni vrijednost tog prijepisa iz würzburške inkunabule nije puno veća od Palatinovih prijepisa i prijevoda epitafa. Sada se vjerovatno pitate zbog čega je to tako i u čemu je problem?

Smatram da će biti dovoljno da kažem da dosad (bar koliko je meni poznato) nijedan istraživač nije ozbiljno raspravljao o tekstovima napisanim na latinskom jeziku, koji se nalaze iznad i ispod slavenskog teksta na prvom listu würzburške inkunabule. Nije to učinio čak ni Michael Arndt. On je samo tvrdio da se i slavenski i latinski tekst na zaglavlju stranice odnose na isti sadržaj, te da u njegovom središtu stoji bosanska kraljica Katarina. Uvjerit ćete se da to nije sasvim točno odnosno da je Michael Arndt napravio zaista veliki propust.

O kakvim latinskim tekstovima se uopće radi? Jesu li ti tekstovi mlađi ili stariji od slavenskog teksta? Smatram da su nastali u isto vrijeme i da ih je pisala ista ruka, koja je pisala i slavenski tekst. Ali pošto se latinski tekst nalazi na vrhu lista on je morao biti barem malo stariji od slavenskog teksta. Između tog latinskog i slavenskog teksta nalaze se još dva reda teksta na latinskom jeziku, koji je napisan s vrlo sitnim i teško čitljivim slovima. Tim slovima dosta su slična slova ispod slavenskog teksta. Radi se inače o nekim latinskim stihovima.  

Zanimljivo je da je u redovima između latinskog i slavenskog teksta Michael Arndt pročitao latinsko muško ime Macrobius ali o njemu uopće nije raspravljao. Tko je Macrobius? Pošto je würzburška inkunabula djelo posvećeno raznim gramatičkim problemima smatram da je moguće tvrditi da se radi o antičkom rimskom filozofu i gramatičaru Ambrosiusu Theodosiusu Macrobiusu, koji je živio krajem četvrtog i početkom petog stoljeća odnosno u vrijeme antičkih rimskih careva Honorija (395-423) i Arkadija (395-408). Macrobius je inače jedan od zadnjih velikih antičkih rimskih intelektualaca, koji nije bio kršćanin. Njegovo djelo »Saturnalia« predstavlja najvrijedniji dosad poznati izvor za proučavanje istoimenog antičkog rimskog praznika koji je bio dokumentiran od 17. do 23. decembra. Na temelju tog djela moguće je zaključiti da je »Saturnalia« svojevrstan praznik svjetlosti, koji je obuhvatio zimski solsticij (to znači 21. decembar) i rođendan nepobjedivog Sunca (lat. Dies Natalis Solis Invicti). Osim prinošenja žrtava antičkom rimskom bogu Saturnu sastavni dio praznika bilo je i karnevalsko ozračje u kojem se postojećih društvenih normi nisu držali ni gospodari, a ni njihovi robovi. Neki dijelovi tog praznika utjecali su na slavljenje Nove godine i kršćanskog praznika Božića, a s Božićem bila je vrlo tijesno povezana i gradnja rimske bazilike u kojoj su bili pokopani posmrtni ostatci bosanske kraljice Katarine. Naime, u jednoj legendi, koju je u trinaestom stoljeću zapisao Jacobus de Voragina (1230?-1298) moguće je pročitati da je u vrijeme prvog antičkog rimskog cara Oktavijana Augusta u blizini hrama boginje Junone Moneta odnosno na mjestu gdje je bila sagrađena bazilika Santa Maria in Aracoeli Tiburtinska sibila vidjela ženu s djetetom, te navodno prorekla da će Djevica roditi Isusa. U Rimu je kult djeteta Isusa još više dobio na značaju kad je u bazilici Santa Maria in Aracoeli postavljen čudotvorni kip djeteta Isusa, koji je bio napravljen od jednog (u Getsimanskom vrtu posječenog) maslinovog drveta.

ILUSTRACIJA 10: Čudotvorni kip djeteta Isusa datiran u 15. stoljeće, koji se do 1994. godine nalazio u rimskoj bazilici Santa Maria in Aracoeli. Jeli (u nadi da će jednog dana moći vidjeti svoju djecu) taj kip djeteta Isusa rukom dodirnula i kraljica Katarina?

Nadam se da se iz svega ovdje navedenog dovoljno jasno vidi da muško ime Macrobius nije bilo sasvim slučajno zapisano na prvom listu würzburške inkunabule. Michael Arndt propustio je lijepu priliku da kaže nešto više ne samo o Macrobiusu već i o latinskom tekstu koji se nalazi na vrhu lista, i koji je morao biti barem malo stariji od slavenskog teksta. Njega je inače vrlo teško predstaviti. Jeli to latinski prijevod slavenskog epitafa, koji je bio na kraljičinom grobu? Bilo kako bilo, taj tekst (iako je pisan istom tintom kao i slavenski tekst) kao da nije pisala ista ruka, koja je pisala i slavenski tekst. O tome svjedoči i dio teksta na kojem možemo pročitati: »...et Helena Domus et Constantini genitae...«.

ILUSTRACIJA 11: Latinski tekst iz würzburške inkunabule u članku Michaela Arndta (posebnu pažnju zaslužuje dio teksta u kojem se može pročitati i »...et Helena Domus et Constantini genitae...«)

Sad smo dodirnuli i srž problema. Dakle, zašto su u latinskom tekstu spomenuti Helena odnosno Jelena i Konstantin, a u slavenskom tekstu Jelena i Stipan? Tko su Helena odnosno Jelena, Konstantin i Stipan? Njemački slavist Michael Arndt predstavio je na kratko samo Jelenu i Stipana: »U zapisu spomenuti “porod Jeline” odnosi se na Katarininu majku, na prvu od tri Stjepanove žene. Jelena je bila kći Balše III; Stjepan se njom oženio 1424. Daljnji krug povijesnih osoba označava se u zapisu kao “kuća cara Stipana”. Radi se tu o srpskom vladaru Stefanu Dušanu (1308-1355), s kojim su Vukčićevi bili u srodstvu«.

Zašto Michael Arndt nije predstavio i Konstantina? Jeli se možda uplašio da će muško ime Konstantin umanjiti značaj slavenskog teksta? Bilo kako bilo, propustio je vrlo lijepu priliku da bosansku kraljicu Katarinu predstavi kao članicu kuće antičkog rimskog cara Konstantina Velikog (306-327) i njegove majke Helene odnosno Jelene, čiji se posmrtni ostaci od 12. stoljeća čuvaju u neposrednoj blizini kraljičine nadgrobne ploče u rimskoj bazilici Santa Maria in Aracoeli.

ILUSTRACIJA 12. Kapela sv. Helene u rimskoj bazilici Santa Maria in Aracoeli

U svemu tome najvažnije je ipak da na prvom listu würzburške inkunabule ime Konstantin nije bilo slučajno napisano. Kad je odnosno kako je mogla kraljica Katarina postati članica Jelenine i Konstantinove kuće? Smatram, da je odgovor na to pitanje sasvim jednostavan. Naime, kraljica Katarina u svojoj oporuci sastavljenoj 20. oktobra 1478. godine (u slučaju da njen sin Sigismund umre kao musliman) rimskom papi Sikstu IV. poklonila je bosansko Kraljevstvo. Dakle, učinila je točno ono što je navodno u znamenitoj darovnici rimskom papi Silvestru I. učinio i sam antički rimski car Konstantin Veliki. I što je još posebno zanimljivo znamenitu darovnicu kojom je navodno Konstantin predao papi Silvestru I. vrhovnu vjersku i političku vlast nad čitavim zapadnim dijelom Rimskog Carstva kao falsifikat iz 8. stoljeća predstavili su baš kraljičini nešto stariji suvremenici Nikola Kuzanski i Lorenzo Valla. U 16. stoljeću, a i kasnije (u borbi protiv rimskih papa) njihova otkrića obilno su koristili protestantski pisci. Približno dvije godine nakon što je Martin Luther (1483-1546) na vratima crkve u Wittenbergu predstavio 95 teza o katoličkoj Crkvi rimski papa Leon X. odlučio je da svim sredstvima brani i katoličku Crkvu, a i Konstantinovu darovnicu. I baš on dao je priliku znamenitom predstavniku umbrijske slikarske škole, slikaru Raffaelu Santiju (1483-1520) da zidove jedne od vatikanskih dvorana (koja je zbog brojnih portreta rimskih papa bila poznata pod imenom »Sala dei Pontefici«) ukrasi s prizorima iz života cara Konstantina Velikog, i na taj način istakne Konstantinovu darovnicu rimskom papi Silvestru I. Tako je »Sala dei Pontefici« dobila ime »Sala dei Constantini« odnosno Konstantinova dvorana. 

ILUSTRACIJA 13. Vatikanska Konstantinova dvorana

Pošto je slikar Raffaelo Santi umro 1520. godine, a rimski papa Leon X. 1521. godine njihove zamisli nastojali su realizirati Giulio Romano, Francesco Penni i još neki drugi slikari. Dakle, sad je sasvim jasno da je o tome bar nešto morao znati i znameniti dubrovački kroničar Giacomo di Pietro Luccari, koji je tvrdio da se u vatikanskoj Konstantinovoj dvorani nalazi portret bosanske kraljice Katarine.

Bilo kako bilo, hrvatski polihistor Ivan Kukuljević Sakcinski bio je uvjeren, da je 1857. godine u rimskoj Kapitolinskoj galeriji našao taj portret kraljice Katarine, koji se kao portret mlade djevojke i danas čuva u rimskoj Kapitolinskoj galeriji. Predstavio ga je kao djelo venecijanskog slikara Giovannija Bellinija. Nekoliko mjeseci kasnije Kukuljević je nešto opširnije pisao o portretu iz rimske Kapitolinske galerije, a 1874. godine u zagrebačkoj reviji »Vijenac« jednu reprodukciju portreta napravio je i s naslovom »KATARINA/ posljednja kraljica bosanska/ po slici Gian-Bellini-a u Kapitolskoj galeriji u Rimu« objavio hrvatski slikar Ferdinand Quiquerez (1845-1893).

 ILUSTRACIJA 14. Portret mlade djevojke iz rimske Kapitolinske galerije

ILUSTRACIJA 15. Ferdinand Quiquerez, Reprodukcija portreta mlade djevojke iz rimske Kapitolinske galerije

 ILUSTRACIJA 16. Portret mlade djevojke iz rimske Kapitolinske galerije u knjizi slovenačkog historičara Josipa Grudena

 

Kukuljevićevu hipotezu o por­tretu bosanske kraljice Katarine (koja je inače nastala na njegovom putovanju u Napulj i Rim) vrlo lijepo prihvatili su i drugi njegovi suvremenici: među njima želim spomenuti samo slovenačkog historičara Josipa Grudena (1869-1922), koji je 1910. godine portret objavio u svom čuvenom pregledu slovenačke historije. Tko je autor tog portreta? Venecijanski slikar Giovanni Bellini sigurno nije. Već u prvoj polovini dvadesetog stoljeća je naime, kao autor portreta predstavljen ferrarski slikar Domenico Panetti, a pred njim bili su, kao autori portreta, označeni i njegovi suvremenici, pred­stavnici takozvane »ferrarske« slikarske škole Ercole di Giulio Cesare Grandi odnosno Er­cole de’ Roberti. Portret je datiran u isto vrijeme, kad i čuvena Leonardova Mona Liza. To naravno znači, da se rimska Kapi­tolinska galerija ne može pohvaliti s portretom bosanske kraljice Katarine. Je li je uopće potrebno isticati da je kraljica (u vrijeme, kad je bila u Rimu) imala toliko godina da je mogla biti mati odnosno baka mladoj djevojci iz rimske Kapitolinske galerije? I što je još važnije, u djevojačkim godinama kraljice Katarine čak ni na Apeninskom poluotoku nije bilo moguće naći slikara, koji bi bio sposoban da naslika takav djevojački portret: zapadnoevropski slikani portret bio je naime, tek u prvom desetljeću šesnaestog stoljeća na razvojnom stupnju na kojem se nalazi portret djevojke iz rimske Kapitolinske galerije. Hrvatski historičar umjetnosti Arthur Schneider bio je inače prvi istraživač, koji je smatrao, da na tom portretu nije prikazana bosanska kraljica Katarina. U članku, koji je objavio 1936. godine u zagrebačkoj Hrvatskoj reviji, citirao je Luccarija i Kukuljevića, te up­ozorio, da su bile u drugoj polovini šesnaestog i na početku sedamnaestog stoljeća na zidovima vatikanske takozvane »Konstantinove« dvorane samo po Rafaelovim crtežima stvorene freske Giulia Romana, Francesca Pennija i još nekih drugih slikara. Na spomenute freske pozivao se je i u trenutku, kad je Kukuljevićevu hipotezu označio kao »…posve neosnovana identifikacija…«, a portret mlade djevojke označio kao rad fer­rarskog slikara Ercola di Giulia Cezara Grandija. Pored vrlo preciznog opisa portreta u svom članku objavio je i kvalitetnu, selektivnu bibliografiju. Samo dvije godine po objavi članka Arthura Schneidera portret mlade djevojke pojavio se je na velikoj izložbi: »La Mostra del Ritratto Italiano nei Secoli« u Beogradu. Iako je u katalogu izložbe, kao autor portreta spomenut Ercole de’ Roberti, Kukuljevićeva hipoteza nije izgubila na značaju. Iste godine je naime, hrvatska pedagoginja i folkloristka Jelica Belović Bernadzikowska (1870-1946) u Novom Sadu objavila članak »Slika i grob Katarine, poslednje bosanske kraljice«. Kukuljevićevu hipotezu vrlo li­jepo prihvatili su i bosanski franjevci iz samostana u Kraljevoj Sutjesci. Sutješki samostan Svetog Ivana Krstitelja čuva i nekoliko kvalitetnih reprodukcija tog portreta. Među njima posebnu pažnju zaslužuju reprodukcija na kojoj mlada djevojka na glavi nosi bosansku kraljevsku krunu, te reprodukcija koju je u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća napravila bosanska kiparka Ana Kovač.

Osim Ane Kovač Kukuljevićevu hipotezu lijepo su pri­hvatili i brojni drugi bosanski umjetnici, te istraživači kulturne historije Banovine i Kraljevine Bosne. Portret možemo vidjeti na Wikipediji, na plakatu sarajevskog Narodnog pozorišta, a i u djelima Envera Imamovića, Mladena Ante Molinara, Ibrahima Kajana i Krešimira Regana. Koliko mi je poznato Krešimir Regan bio je jedan od rijetkih istraživača kraljičinog života i djela, koji je uopće citirao odnosno negativno ocijenio članak Arthura Schneidera. O tome svjedoči i činjenica da je portret mlade djevojke iz rimske Kapitolinske galerije kao kraljičin portret objavio ne samo na naslovnoj stranici svoje knjige već i na cijeloj stranici 32.  

ILUSTRACIJA 17: Ana Kovač, Reprodukcija portreta mlade djevojke iz rimske Kapitolinske galerije

ILUSTRACIJA 18: Plakat sarajevskog narodnog pozorišta za balet »Katarina, bosanska kraljica«

ILUSTRACIJA 19: Naslovna stranica jednog izdanja Kajanovog romana »Katarina, kraljica bosanska«

Ibrahim Kajan otišao je još jedan korak dalje. Na naslovnoj stranici jednog izdanja njegovog romana »Katarina, kraljica bosanska« bila je objavljena čak i znamenita Venera firentinskog slikara Sandra Botticellija (1444?-1510) iza koje se vjerovatno krije zanosna Đenovljanka Simonetta, inače žena firentinskog aristokrata Marca Vespuccija i jedna od najljepših žena, koje su živjele u petnaestom stoljeću. Taj prekrasni umjetnički model možemo vidjeti i na drugim Botticellijevim slikama, te na slici poznatoj pod imenom Kleopatra, koju je naslikao firentinski slikar Piero di Cosimo. »La bella Simonetta« bila je oko trideset godina mlađa od bosanske kraljice Katarine, a umrla je 26. aprila 1476. godine u dvadeset i drugoj godini života. Čak je i ona imala toliko godina da je mogla biti majka mladoj djevojci iz rimske Kapitolinske galerije. I što još reći za taj portret? Smatram, da bi ga kao portret bosanske kralji­ce Katarine mogli predstaviti samo u slučaju kad bi imali jasne dokaze da je oko 1500. godine neki naručilac kod nekog ferrarskog slikara naručio portret bosanske kraljice Katarine, i zahtijevao da kraljica bude naslikana kao rosno mlada djevojka. Bilo kako bilo, portret kralji­ce Katarine u vatikanskoj tzv. »Konstantinovoj« dvorani, koji je spomenuo Giacomo di Pietro Luccari i portret mlade djevojke iz rimske Kapitolinske galerije sasvim sigurno nisu bili naslikani u Bosni već na Apeninskom poluotoku. Pošto je bila kraljica dosta tijesno povezana s antičkim rimskim carem Konstantinom Velikim i njegovom majkom Jelenom, smatram da je njen portret i dalje potrebno tražiti u vatikanskoj Konstantinovoj dvorani. Jeli na tom kraljičinom portretu radio i Rafaello Santi?  

Smatram da je Rafaello Santi zaista mogao raditi na tom kraljičinom portretu. Naime, on je dosta dobro poznavao djela druge dvojice najznamenitijih predstavnika umbrijske slikarske škole. To su inače djela njegovog prvog učitelja poznatog pod nadimkom Perugino (1446?–1523) i djela Peruginovog pomoćnika poznatog pod nadimkom Pintorrichio odnosno Pinturrichio (1454?-1513). I baš Pinturrichio je jedno od svojih najpoznatijih djela stvorio u neposrednoj blizini kraljičine nadgrobne ploče odnosno u bazilici Santa Maria in Aracoeli. Naime, na stropu i na zidovima kao pravokutnik oblikovane kapele Bufalini nalaze se freske na kojima su predstavljeni neki događaji iz života znamenitog franjevca opservanta i »apostola Italije«, te posrednika u sporovima između porodica Bufalini i Baglione Svetog Bernardina Sijenskog (1380-1444), čiji posmrtni ostatci počivaju u crkvi Svetog Bernardina u naselju L’Aquila. Istraživači su Pinturrichiove freske u kapeli Bufalini datirali uglavnom u vrijeme od 1479 do 1486. godine. Te freske (zbog kojih je u literaturi kapela Bufalini poznata i kao kapela Svetog Bernardina Sijenskog) naručio je crkveni prelat Niccolo Manno Bufalini (1430-1506), a one svjedoče koliko je porodici Bufalini i franjevcima opservantima u bazilici Santa Maria in Aracoeli značio (1450. godine beatificirani) Sveti Bernardin Sijenski. Na freskama zaista lijepo vidi se da je bio Pinturrichio Peruginov pomoćnik. 

ILUSTRACIJA 20: Pinturrichiova freska u kapeli Bufalini u rimskoj bazilici Santa Maria in Aracoeli: Smrt Svetog Bernardina Sijenskog, njegov pogreb ili prijenos njegovih posmrtnih ostataka? 

ILUSTRACIJA 21: Peruginova freska u vatikanskoj Sikstinskoj kapeli: »Predaja ključeva«

Posebnu pažnju zaslužila je freska, koju su brojni istraživači predstavili kao smrt odnosno kao pogreb posmrtnih ostataka Svetog Bernardina Sijenskog. Naime, prostor u koji je Pinturrichio postavio svečev lik i sve druge likove skoro je identičan prostoru na znamenitoj Peruginovoj fresci poznatoj pod imenom »Predaja ključeva«, koja je nastala oko 1482. godine u vatikanskoj Sikstinskoj kapeli. Radi se inače o velikom gradskom trgu, koji je »popločan« s čitavom mrežom velikih pravokutnika i predstavljen u linearnoj perspektivi. U prvom planu odnosno u neposrednoj blizini mrtvačkog odra i svečevih posmrtnih ostataka vidimo dvadesetak likova, koji su sasvim sigurno portreti članova porodice Bufalini i njihovih suvremenika. O tome svjedoči i nekoliko sitnih ali dosta važnih detalja. Jeli bila na fresci predstavljena Bernardinova smrt odnosno Bernardinov pogreb? Pošto se na desnoj strani te freske nalazi i portret čovjeka, koji je za porodičnu kapelu naručio freske (Niccolo Manno Bufalini je visok, stariji čovjek s kapom i rukavicama), smatram da na fresci nije bila predstavljena smrt odnosno pogreb već svečani prijenos Bernardinovih posmrtnih ostataka, koji je bio dokumentiran 14.5. 1472. godine u naselju L’Aquila. Osim toga, prijenos Bernardinovih posmrtnih ostataka iz crkve franjevaca konventualaca u crkvu franjevaca opservanata bio je posljedica velikog spora unutar franjevačkog reda. S takvim rješenjem spora bio je vjerovatno vrlo zadovoljan i veliki broj bosanskih franjevaca, jer je poznato da je bila bosanska franjevačka Vikarija važno uporište franjevaca opservanata. Posebnu pažnju zaslužile su i činjenice, da je 1457. godine dio novca potrebnog za gradnju crkve franjevaca opservanata u naselju L’Aquila dao muž kraljice Katarine, kralj Stipan Tomaš odnosno da je 14.5. 1472. godine u naselju L’Aquila u pratnji svojih većinom plavokosih dvorjana (pet žena i dva muškarca) bila i u kraljica Katarina, koja je nosila crnu odjeću. Jesu li Niccolo Manno Bufalini i franjevci opservanti u bazilici Santa Maria in Aracoeli zahtijevali da u povorci ljudi, koja se je poklonila posmrtnim ostatcima Svetog Bernardina Sijenskog Pinturrichio naslika i simboličan (u crno odjeven) lik bosanske kraljice Katarine? Bilo kako bilo, od 1478. do 1480. godine bio je Pinturrichio u Rimu i stvarao je freske u kapeli Domenica della Rovere odnosno u crkvi Santa Maria del Popolo. To naravno znači da je u Rimu mogao upoznati i kraljicu Katarinu.

Zanimljivo je, da je 1973. godine hrvatski katolički svećenik Ivan Kokot kraljičin portret tražio na zidu znamenite vatikanske Sikstinske kapele odnosno na fresci na kojoj je inače predstavljen jedan (u literaturi pod imenom »Govor na gori« poznat) događaj iz života Isusa Krista. Tu fresku naručio je rimski papa Sikst IV., a oko 1482. godine naslikali su je firentinski slikari Cosimo Roselli i Piero di Cosimo.

ILUSTRACIJA 22: Freska »Govor na gori«, koju su vatikanskoj Sikstinskoj kapeli stvorili slikari Cosimo Roselli i Piero di Cosimo

Ivan Kokot bio je uvjeren da je Cosimova odnosno Pierova freska zajedno s drugim freskama u kapeli trebala da kaže »Rimu i svijetu« da je Sikst IV. zakoniti vrhovni svećenik, učitelj i otac Božjega naroda, te da su djela njegovog pontifikata zahvaljujući milosti Božjoj slična djelima Mojsija i Isusa Krista. Portret bosanske kraljice Katarine tražio je u desnom dijelu freske odnosno u većoj grupi likova, Sikstovih suvremenika, koji se mole Kristu i apostolima za ozdravljenje oboljelog od lepre odnosno osipa. U tom dijelu freske kao ženski lik moguće je predstaviti samo nepoznatu mladu ljepoticu, čija je plava kosa (slično kao i kosa Simonette Vespucci) ukrašena bujnim pletenicama i dragim kamenjem. Ivan Kokot nije prihvatio hipotezu njemačkog historičara umjetnosti Ernsta Steinmanna (1866-1934), koji je smatrao da je nepoznata plavokosa ljepotica najljupkiji ženski lik na cijeloj Cosimovoj odnosno Pierovoj fresci. Ivan Kokot je plavokosu ljepoticu predstavio kao dvorkinju bosanske kraljice Katarine Pavku Mirković odnosno Jelenu Semelović, a lik koji stoji uz nju i na glavi nosi sa dragim kamenjem ukrašenu kapu, predstavio je kao bogato odjevenu odličnicu i najistaknutiju ljepoticu, te kao bosansku kraljicu Katarinu. Tu hipotezu Ivana Kokota zaista nije moguće braniti. Naime, portret je naslikan približno četiri godine po smrti kraljice Katarine, a radi se vjerovatno o mlađoj muškoj osobi, kojoj nije moguće pripisati četrdeset odnosno pedeset godina života. Te činjenice i ne bi bile toliko važne, da kojim slučajem Ivan Kokot nije znao koliko godina je imala kraljica Katarina kad je kao izbjeglica došla u Rim odnosno da je u Rimu i umrla 25.10. 1478. godine.



 

                                                                                  Literatura

Ivan KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, Katarina, kraljica bosanska, Neven I., Zagreb 1852, str. 2-13.

Ilarion RUVARAC, Dvije bosanske kraljice, Glasnik Zemaljskog muzeja V., Sarajevo 1893, str. 467-477, 565-574.

Ilarion RUVARAC, Zwei bosnische Königinen, Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina III., Beč 1895, str. 372-387.

Ilarion RUVARAC, Dvije bosanske kraljice, Zbornik Ilariona Ruvarca I., Beograd 1934, str. 447, 449-451.

Esad KURTOVIĆ, Prilog bibliografiji radova o bosanskoj kraljici Katarini Kotromanić (1425-1478): u povodu 580. obljetnice rođenja i 525. obljetnice smrti, Bosna franciscana (godina 13., broj 22.), Sarajevo 2005, str. 201-211.

Đuro TOŠIĆ, Bosanska kraljica Katarina (1425-1478), Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine 2., (urednik Milorad EKMEČIĆ), Beograd 1997, str. 73-112.

Pejo ĆOŠKOVIĆ, Bosanska kraljevina u prijelomnim godinama 1443-1446, Banja Luka 1988.

Sima ĆIRKOVIĆ, Herceg Stefan Vukčić Kosača i njegovo doba, Beograd 1964.

Giacomo di Pietro LUCCARI, Copioso ristretto degli annali di Ragusa (libro terzo), Venecija 1605, str. 108, 109.

Vlajko PALAVESTRA, Narodna predanja o bježanju kraljice Katarine iz Bosne, Nova et vetera: revija za filozofsko-teološke i srodne discipline I., Sarajevo 1979, str. 214.

Ivan KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, Katarina Kosačić, Slovnik umjetnikah jugoslavenskih, Zagreb 1858, str. 199, 200.

Mavar ORBIN, Kraljevstvo Slavena, Beograd 1969, str. 185.

E. JAHIĆ, Islamizirana djeca bosanske kraljice Katarine, Nova et vetera: revija za filozofsko-teološke i srodne discipline I., Sarajevo 1979, str. 223-230.

Krešimir REGAN, Bosanska kraljica Katarina. Pola stoljeća Bosne (1425-1478), Zagreb 2010.

Bazilije PANDŽIĆ, Katarina Vukčić Kosača (1424-1478), Povijesno-teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine, Sarajevo 1979, str. 19.

Petar RUNJE, Tri hrvatske plemkinje franjevačke trećoredice, Kačić 29., Split 1997, str. 67-81.

Johann FICHARD, Frankfurtisches archiv für ältere deutsche Literatur und Geschichte III., Frankfurt am Main 1815, str. 30, 31.

Arthur SCHNEIDER, O portretu bos. kraljice Katarine, Hrvatska revija 9., Zagreb 1936, str. 494.

M. Giovambattista PALATINO, Libro di M. Giovambattista Palatino cittadino romano : nelqual s'insegna à scriuer ogni sorte lettera, antica & moderna, di qualun que natione, con le sue regole, & misure, & essempi : et con vn breve et vtil discorso de le cifre, Rim 1550.

Michael ARNDT, Die ursprüngliche Grabinschrift der bosnischen Königin Katharina, Südost-Forschungen Internazionale Zeitschrift für Geschichte Kultur und Landeskunde 36., München 1977, str. 211-222.

Michael ARNDT, Prvobitni natpis na grobu bosanske kraljice Katarine, Jukić 19/20, Sarajevo 1990, str. 132-143.

Robert A. KASTER, Studies on the Text of Macrobius΄s »Saturnalia«, New York 2010.

P.F. Casimiro ROMANO, Memorie istoriche della chiesa e convento di S. Maria in Araceli di Roma, Rim 1736, str. 157-160.

Rosemary WOOLF, The English Mystery Plays, Los Angeles 1972.

Pavao ANĐELIĆ, Neka pitanja bosanske heraldike, Glasnik Zemaljskog muzeja (Arheologija 19.), Sarajevo 1964, str. 166, 167.

Vid VULETIĆ VUKASOVIĆ, Rodoslovje porodice Ohmućevića, plemenite gospode bosanske, Glasnik zemaljskog muzeja (juli-septembar), Sarajevo 1904, str. 367-374.

Aleksandar SOLOVJEV, Postanak ilirske heraldike i porodica Ohmućević, Glasnik skopskog naučnog društva 12., Skopje 1933, str. 79-110.

Aleksandar SOLOVJEV, Prinosi za bosansku i ilirsku heraldiku, Glasnik zemaljskog muzeja (Arheologija 9.), Sarajevo 1954, str. 87-135.

Dubravko LOVRENOVIĆ, Fojnički grbovnik, ilirska heraldika i bosansko srednjovjekovlje, Bosna franciscana (godina 12., broj 21.), Sarajevo 2004, str. 190-192.

Ludwig von THALLÓCZY, Katalin Bosnyák királynő sírköve, Archaeologiai Értesitö, Uj folyam-V kötet, Budimpešta 1885, str. 328-331.

Ludvig von THALLÓCZY, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München-Leipzig 1914, str. 309.

Josip SMODLAKA, Zemlje Južnih Slavena i njihovi grbovi oko god. 1330 u putu oko svijeta jednoga španjolskog fratra, Vjesnik za arheologiju i historiju Dalmatinsku (sveska L), Split 1931, str. 28.

Pavao ANĐELIĆ, Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1970.

Alphonsus CIACCONIUS, Vitae, et res gestae Pontificvm Romanorvm et S.R.E. Cardinalivm (tomus tertius), Rim 1677 (stupac 41).

Franjo RAČKI, Stari grb bosanski, Rad JAZU 101., Zagreb 1890, str. 155, 156.

Aleksandar PALAVESTRA: O nadgrobnoj ploči kraljice Katarine, Glasnik srpskog heraldičkog društva (decembar), Beograd 1999, str. 2-3.

Husein Sejko MEKANOVIĆ, Slika Krist i donator na izložbi »The Croats – christianity, culture, art« u Vatikanskom muzeju, Bošnjak (godina III. broj 15), Ljubljana 2004, str. 25-27.

Robert MUNMAN, Optical Corrections in the Sculpture of Donatello, Philadelphia 1985.

Robert MUNMAN, Sienese Renaissance Tomb Monuments, Philadelphia 1993, str. 28-34.

Bruce COLE, Italian Art 1250-1550. The relation of Renaissance Art to life and society, New York 1987, str. 135-137.

Giorgio MAGJEREC, Istituto di S. Girolamo degli Illirici (1453-1953), Rim 1953, str. 20. 

Husein Sejko MEKANOVIĆ, Portret bosanske kraljice? Žena-Kvinna: list bosanskohercegovačkog saveza žena u Švedskoj (juli-novembar) 32-33, Skövde 2006, str. 16-18.

Ivan KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, Izvjestje o putovanju kroz Dalmaciju u Napulj i Rim s osobitim obzirom na slavensku književnost, umjetnost i  starine, Zagreb 1857, str. 81.

Marina BREGOVAC PISK, Ferdinand Quiquerez (1845-1893), Zagreb 1995, str. 79.

Josip GRUDEN, Zgodovina slovenskega naroda, Klagenfurt 1910, str. 335.

Adolfo VENTURI, La Galleria di Campidoglio, Archivio storico dell’ arte, Rim 1899;

Adolfo VENTURI, La pittura del Quattrocento 3., Storia dell’ Arte italiana 7., Milano 1914, str. 694.

Roberto LONGHI, Officina ferrarese, Firenze 1956, str. 67.

Edmund G. GARDNER, The Painters of the School of Ferrara, London 1911.

Cecil GOULD, The sixteenth-century Italian Schools, London 1987.

Paola TINAGLI, Women in Italian Renaissance Art, Manchester-New York 1997.

 

Željko SABOL, Ana Kovač, Enciklopedija hrvatske umjetnosti 1., Zagreb 1995, str. 462.

Enver IMAMOVIĆ, Bosanska dinastija Kotromanića, Sarajevo 2008.

Mladen Ante MOLINAR, Katarina Kosača Kotromanić, Kiseljak 2007.

Ibrahim KAJAN, Katarina Kosača-posljednja večera, Tešanj 2003.

Ibrahim KAJAN, Katarina, kraljica bosanska, Zagreb 2007.

Silvia MALAGUZZI, Botticelli, Firenze-Milano 2004, str. 80, 81.

Frank ZÖLLNER, Botticelli, München 2009, str. 41-46.

Ivan KOKOT, Bosanska kraljica Katarina na zidu Sistine u Rimu, Bogoslovska smotra, Zagreb 1973, str. 477-479.

Giorgio VASARI, Vite de’ più eccelenti pittori scultori e architetti 4., Siena 1791, str. 258.

Marilyn ARONBERG LAVIN, The Place of Narrative: mural decoration in Italian churches 431-1600, Chicago 1990, str. 215, 221.

Vittoria GARIBALDI, Perugino, in Pittori dell Rinascimento, Firenze 2004.

Vittoria GARIBALDI-Francesco Federico MANCINI, Pintorrichio, Milano 2007, str. 79.

Luigi Maria CARDELLI, Vita di S. Bernardino da Siena propagatore della osservanza nell’ ordine de’ minori, Rim 1826, str. 268.

Lisa PASSAGLIA BAUMAN, Domenico, Girolamo and Julius II della Rovere at Santa Maria del Popolo, Patronage and dynasty: the Rise of the della Rovere in Renaissance Italy (urednik Ian F. VERSTEGEN), Kirksville-Missouri 2007, str. 39-48.