PORTRET BOSANSKE KRALJICE KATARINE KOTROMANIĆ (1425-1478) U RIMU
Članak je nastao na temelju predavanja koje sam održao 12. novembra 2011. godine na međunarodnom simpoziju historičara u Jajcu: http://www.youtube.com/watch?v=0WHl4XHzwC8&feature=related (stanje na dan 10.12. 2012. godine).
Poslanici rimskog pape Pija II.
(1458-1464) došli su 1461. godine u bosanski grad Jajce i donijeli krunu
zadnjem bosanskom kralju Stipanu Kotromaniću, a među učesnicima svečanog
ceremonijala krunjenja(1) bila je i kraljeva maćeha, bosanska kraljica Katarina
Kotromanić. Kraljica Katarina umrla je 25. 10. 1478. godine u Rimu, a
bila je pokopana u rimskoj bazilici Santa Maria in Aracoeli, koja se nalazi na najvišem dijelu znamenitog brežuljka
Kapitola.(2)
U ovom članku želimo raspravljati o vrlo zanimljivim u Rimu sačuvanim renesansnim ženskim portretima, koji su bili predstavljeni kao kraljičini portreti.(3) Jedan od tih portreta čuva se u rimskoj Kapitolinskoj galeriji, a čitavu raspravu o njemu prouzrokovao je dubrovački kroničar Giacomo di Pietro Luccari (1551-1615), koji je tvrdio, da se u vatikanskoj Konstantinovoj dvorani nalazi portret bosanske kraljice Katarine.(4) Portret je spomenuo samo Luccari, i o njemu iz Luccarijevoga vremena nemamo nikakvih drugih podataka. Je li Luccari stvarno vidio portret bosanske kraljice? Bilo kako bilo, hrvatski polihistor Ivan Kukuljević Sakcinski (1816-1889) bio je uvjeren, da je 1857. godine u rimskoj Kapitolinskoj galeriji našao taj portret kraljice Katarine, koji se kao portret mlade djevojke i danas čuva u rimskoj Kapitolinskoj galeriji. Predstavio ga je kao djelo venecijanskog slikara Giovannija Bellinija.(5) Zanimljiv i za nas neobično važan je splet okolnosti u kojima se je pojavio taj kraljičin portret.(6) Nekoliko mjeseci kasnije Kukuljević(7) je nešto opširnije pisao o portretu iz rimske Kapitolinske galerije, a 1874. godine u zagrebačkoj reviji Vijenac jednu reprodukciju portreta napravio je i s naslovom »KATARINA/ posljednja kraljica bosanska/ po slici Gian-Bellini-a u Kapitolskoj galeriji u Rimu« objavio hrvatski slikar Ferdinand Quiquerez (1845-1893).(8)
Kukuljevićevu hipotezu o portretu bosanske kraljice Katarine vrlo lijepo prihvatili su i drugi njegovi suvremenici: među njima želim spomenuti samo slovenačkog historičara Josipa Grudena (1869-1922), koji je 1910. godine portret objavio u svom čuvenom pregledu slovenačke historije.(9) Tko je autor tog portreta? Venecijanski slikar Giovanni Bellini sigurno nije. Već u prvoj polovini dvadesetog stoljeća je naime, kao autor portreta predstavljen ferrarski slikar Domenico Panetti, a pred njim bili su, kao autori portreta, označeni i njegovi suvremenici, predstavnici takozvane »ferrarske« slikarske škole Ercole di Giulio Cesare Grandi odnosno Ercole de’ Roberti.(10) Portret je datiran u isto vrijeme, kad i čuvena Leonardova Mona Liza. To naravno znači, da se rimska Kapitolinska galerija ne može pohvaliti s portretom bosanske kraljice Katarine. Je li je uopće potrebno isticati da je kraljica (u vrijeme, kad je bila u Rimu) imala toliko godina da je mogla biti mati odnosno baka mladoj djevojci iz rimske Kapitolinske galerije? I što je još važnije, u djevojačkim godinama kraljice Katarine čak ni na Apeninskom poluotoku nije bilo moguće naći slikara, koji bi bio sposoban da naslika takav djevojački portret: zapadnoevropski slikani portret bio je naime, tek u prvom desetljeću šesnaestog stoljeća na razvojnom stupnju na kojem se nalazi portret djevojke iz rimske Kapitolinske galerije. Hrvatski historičar umjetnosti Arthur Schneider bio je inače prvi istraživač, koji je smatrao, da na tom portretu nije prikazana bosanska kraljica Katarina. U članku, koji je objavio 1936. godine u zagrebačkoj Hrvatskoj reviji, citirao je Luccarija i Kukuljevića, te upozorio, da su bile u drugoj polovini šesnaestog i na početku sedamnaestog stoljeća na zidovima vatikanske takozvane Konstantinove dvorane samo po Rafaelovim crtežima stvorene freske Giulia Romana, Francesca Pennija i još nekih drugih slikara.(11) Na spomenute freske pozivao se je i u trenutku, kad je Kukuljevićevu hipotezu označio kao »…posve neosnovana identifikacija…«, a portret označio kao rad ferrarskog slikara Ercola di Giulia Cezara Grandija.(12) Arthur Schneider pored vrlo preciznog opisa portreta u svom članku objavio je i kvalitetnu, selektivnu bibliografiju. Samo dvije godine po objavi njegovog članka portret se je pojavio na velikoj izložbi: »La Mostra del Ritratto Italiano nei Secoli« u Beogradu.(13) Iako je u katalogu izložbe, kao autor portreta spomenut Ercole de’ Roberti, Kukuljevićeva hipoteza nije izgubila na značaju. Iste godine je naime, hrvatska pedagoginja i folkloristka Jelica Belović Bernadzikowska (1870-1946) u Novom Sadu objavila članak: »Slika i grob Katarine, poslednje bosanske kraljice«. Kukuljevićevu hipotezu vrlo lijepo prihvatili su i bosanski franjevci iz samostana u Kraljevoj Sutjesci. Sutješki samostan Svetog Ivana Krstitelja čuva i nekoliko kvalitetnih reprodukcija tog portreta. Među njima je i reprodukcija koju je u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća napravila bosanska kiparka Ana Kovač.(14) Mlada djevojka iz rimske Kapitolinske galerije predstavljena je bila i kao kraljica sa zlatnom bosanskom kraljevskom krunom na glavi.(15) Osim Ane Kovač Kukuljevićevu hipotezu lijepo su prihvatili i brojni drugi bosanski umjetnici, te istraživači kulturne historije Banovine i Kraljevine Bosne. Portret možemo vidjeti na Wikipediji(16), na plakatu sarajevskog Narodnog pozorišta, a i u djelima Envera Imamovića(17), Mladena Ante Molinara(18), Ibrahima Kajana(19) i Krešimira Regana(20). Koliko nam je poznato, Krešimir Regan bio jedan od rijetkih istraživača kraljičinog života i djela, koji je citirao odnosno negativno ocijenio »…intrigantan rad Arthura Schneidera o portretu bosanske kraljice Katarine u kojem je autor opovrgnuo dotadašnje teze o njemu«.(21) O tome svjedoči i činjenica da je portret mlade djevojke iz rimske Kapitolinske galerije kao kraljičin portret objavio ne samo na naslovnoj stranici svoje knjige već i na stranici 32.
Ibrahim Kajan otišao je još jedan korak dalje. Na naslovnoj stranici(22) jednog izdanja njegovog romana »Katarina, kraljica bosanska« bila je objavljena čak i znamenita Venera(23) firentinskog slikara Sandra Botticellija (1444?-1510) iza koje se vjerovatno krije zanosna Đenovljanka Simonetta, inače žena firentinskog aristokrata Marca Vespuccija i jedna od najljepših žena, koje su živjele u petnaestom stoljeću. Taj prekrasni umjetnički model možemo vidjeti i na drugim Botticellijevim slikama, te na slici poznatoj pod imenom Kleopatra, koju je naslikao firentinski slikar Piero di Cosimo. La bella Simonetta bila je oko trideset godina mlađa od bosanske kraljice Katarine, a umrla je 26. aprila 1476. godine u dvadeset i drugoj godini života.(24) Čak je i ona imala toliko godina da je mogla biti majka odnosno baka mladoj djevojci iz rimske Kapitolinske galerije. I što još reći za taj portret? Smatramo da bi ga kao portret bosanske kraljice Katarine mogli predstaviti samo u slučaju kad bi imali jasne dokaze da je oko 1500. godine neki naručilac kod nekog ferrarskog slikara naručio portret bosanske kraljice Katarine, i zahtijevao da kraljica bude naslikana kao rosno mlada djevojka. Bilo kako bilo, portret kraljice Katarine u vatikanskoj tzv. Konstantinovoj dvorani, koji je spomenuo Giacomo di Pietro Luccari i portret mlade djevojke iz rimske Kapitolinske galerije sasvim sigurno nisu bili naslikani u Bosni već na Apeninskom poluotoku.
Zanimljivo je, da je 1973. godine hrvatski katolički svećenik Ivan Kokot kraljičin portret tražio na zidu znamenite vatikanske Sikstinske kapele odnosno na fresci na kojoj je inače predstavljen jedan (u literaturi pod imenom »Govor na gori« poznat) događaj iz života Isusa Krista.(25) Tu fresku naručio je rimski papa Sikst IV., a oko 1482. godine naslikali su je firentinski slikari Cosimo Roselli i Piero di Cosimo. Ivan Kokot bio je uvjeren da je Cosimova odnosno Pierova freska zajedno s drugim freskama u kapeli trebala da kaže »Rimu i svijetu« da je Sikst IV. zakoniti vrhovni svećenik, učitelj i otac Božjega naroda, te da su djela njegovog pontifikata zahvaljujući milosti Božjoj slična djelima Mojsija i Isusa Krista.(26) Portret bosanske kraljice Katarine tražio je u desnom dijelu freske odnosno u većoj grupi likova, Sikstovih suvremenika, koji se mole Kristu i apostolima za ozdravljenje oboljelog od lepre odnosno osipa. U tom dijelu freske kao ženski lik moguće je sasvim sigurno predstaviti samo nepoznatu mladu ljepoticu, čija je plava kosa (slično kao i kosa Simonette Vespucci) ukrašena bujnim pletenicama i dragim kamenjem. Ivan Kokot nije prihvatio hipotezu njemačkog historičara umjetnosti Ernsta Steinmanna (1866-1934), koji je smatrao da je nepoznata plavokosa ljepotica najljupkiji ženski lik na cijeloj Cosimovoj odnosno Pierovoj fresci. Tu plavokosu ljepoticu predstavio je Ivan Kokot kao dvorkinju bosanske kraljice Katarine Pavku Mirković odnosno Jelenu Semelović, a lik koji stoji uz nju i na glavi nosi sa dragim kamenjem ukrašenu kapu, predstavio je kao bogato odjevenu odličnicu i najistaknutiju ljepoticu, te kao bosansku kraljicu Katarinu.(27) Ovdje ne želimo raspravljati o identitetu spomenutog lika. Smatramo da hipotezu Ivana Kokota nećemo moći prihvatiti čak i ako bude utvrđeno da se stvarno radi o liku djevojke odnosno žene. Portret je naslikan približno četiri godine po smrti kraljice Katarine, a radi se o mlađoj, možda čak muškoj osobi, kojoj nije moguće pripisati četrdeset odnosno pedeset godina života. Te činjenice i ne bi bile toliko važne, da kojim slučajem Ivan Kokot nije znao koliko godina je imala kraljica Katarina kad je kao izbjeglica došla u Rim odnosno da je u Rimu i umrla 25.10. 1478. godine.
Bilješke
1. Smatramo da je bilo krunjenje kralja Stipana Kotromanića obavljeno u romaničkoj odnosno gotičkoj crkvi Svete Marije. Jeli među učesnicima svečanog ceremonijala krunjenja bila i Stipanova majka Vojača? U prvoj polovini šesnaestog stoljeća jajačka Marijina crkva bila je pretvorena u džamiju turskog sultana Sulejmana Veličanstvenog (1495-1566). Tri stoljeća u njoj su muslimani obavljali svoje vjerske obrede. Nakon velikog požara, koji se je dogodio 1833. godine, sultanova džamija ostala je bez krova, a njeni zidovi bili su sasvim prepušteni zubu vremena: atmosferilijama, vegetaciji, životinjama i ljudima. Kvalitetna zaštita tih zidova nikog više nije posebno zanimala. Na žalost, i najviši predstavnici bosanske države odnosno općine Jajce sasvim mirno čekaju da vrijeme (do kraja) učini svoje. O jajačkoj Marijinoj crkvi raspravljali su brojni istraživači. O tome vidjeti: Husein Sejko MEKANOVIĆ, Mit i simbol: bosanski grad Jajce, Bosna franciscana 27., Sarajevo 2007, str. 177-196.
2. Esad KURTOVIĆ, Prilog bibliografiji radova o bosanskoj kraljici Katarini Kotromanić (1425-1478): u povodu 580. obljetnice rođenja i 525. obljetnice smrti, Bosna franciscana (godina 13., broj 22.), Sarajevo 2005, str. 201-211.
3. O jednom od tih portreta već smo raspravljali. O tome vidjeti: Husein Sejko MEKANOVIĆ, Portret bosanske kraljice? Žena-Kvinna: list bosanskohercegovačkog saveza žena u Švedskoj (juli-novembar) 32-33, Skövde 2006, str. 16-18.
4. Giacomo di Pietro LUCCARI, Copioso ristretto degli annali di Ragusa (libro terzo), Venecija 1605, str. 109.
5. Ivan KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, Izvjestje o putovanju kroz Dalmaciju u Napulj i Rim s osobitim obzirom na slavensku književnost, umjetnost i starine, Zagreb 1857, str. 81.
6. Ivan KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, 1857, cit. n. 5, str. 1, 2. »Svrha moga putovanja: Kao što godine 1854., kad sam prvikrat posjetio Dalmaciju, tako bješe i na mom sadašnjem putu kroz Dalmaciju u Napulj i u Rim, glavna moja svrha tražiti podatke i izvore za historiju naroda hrvatskog do 12. vieka, i za živopise umjetnikah jugoslavenskih, koje sam uprav izdavati počeo. Ali pokraj ove glavne svrhe niesam propustio sakupljati, bilježit i razgledati sve ono, što se je i malo ticalo ili historie u obće jugoslavenske, a osobito hrvatske i srbske, ili starine i znamenitosti čitavog naroda slavenskog. Poduzeo sam moj put kroz Karlovac, preko vojničke krajine hrvatske, uzduž korduna turskog, i udario sam na Otočac i Senj, a otuda kroz čitavo dalmatinsko i arbanasko primorje sve do jonskog otoka Krfa. Pošav od ovuda, preseko sam zaliev jonskoga mora, izkrcao se u puljskom gradu Brindižu, pošao sam kroz Apuliu i dio od beneventanskih gorah u Napulj, a od tuda na sveto brdo kasinsko kod S. Gjermana, te napokon u Rim. U povratku posjetio sam Sienu, Florenciju, Bolonju, Ferraru, Padovu, Mletke, Videm (Udine), Trst i Ljubljanu, i vratio se poslie pet mjesecih u Zagreb.«.
7. Ivan KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, Katarina Kosačić, Slovnik umjetnikah jugoslavenskih, Zagreb 1858, str. 199, 200.
8. Marina BREGOVAC PISK, Ferdinand Quiquerez (1845-1893), Zagreb 1995, str. 79.
9. Josip GRUDEN, Zgodovina slovenskega naroda, Klagenfurt 1910, str. 335.
10. Adolfo VENTURI, La Galleria di Campidoglio, Archivio storico dell’ arte, Rim 1899; Adolfo VENTURI, La pittura del Quattrocento 3., Storia dell’ Arte italiana 7., Milano 1914, str. 694; Roberto LONGHI, Officina ferrarese, Firenze 1956, str. 67. O predstavnicima ferrarske slikarske škole vidjeti: Edmund G. GARDNER, The Painters of the School of Ferrara, London 1911; Cecil GOULD, The sixteenth-century Italian Schools, London 1987. O ženskim portretima u 15. i 16. stoljeću vidjeti: Paola TINAGLI, Women in Italian Renaissance Art, Manchester-New York 1997.
11. Arthur SCHNEIDER, O portretu bos. kraljice Katarine, Hrvatska revija 9., Zagreb 1936, str. 491-494.
12. Arthur SCHNEIDER, 1936, cit. n. 11, str. 493.
13. Izložba italijanskog portreta kroz vekove, Anali političkih, kulturnih i privrednih događaja 1 (3), Beograd 1938, str. 183, 184; Marina BREGOVAC PISK, 1995, cit. n. 8, str. 79.
14. Željko SABOL, Ana Kovač, Enciklopedija hrvatske umjetnosti 1., Zagreb 1995, str. 462.
15. Taj portret čuvaju franjevci u franjevačkom samostanu Svetog Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci.
16. http://bs.wikipedia.org/wiki/Katarina_Kosa%C4%8Da (stanje na dan 7. 12. 2011. godine).
17. Enver IMAMOVIĆ, Bosanska dinastija Kotromanića, Sarajevo 2008.
18. Mladen Ante MOLINAR, Katarina Kosača Kotromanić, Kiseljak 2007.
19. Ibrahim KAJAN, Katarina Kosača-posljednja večera, Tešanj 2003; Ibrahim KAJAN, Katarina, kraljica bosanska, Zagreb 2007.
20. Krešimir REGAN, Bosanska kraljica Katarina. Pola stoljeća Bosne (1425-1478), Zagreb 2010, str. 32.
21. Krešimir REGAN, 2010, cit. n. 20, str. 16, 17.
22. http://www.most.ba/08788/054.aspx (stanje na dan 7.12. 2011. godine).
23. Radi se o Veneri na slici »Venera i Mars«, koju je Sandro Botticelli naslikao oko 1483. godine. O tome vidjeti: Silvia MALAGUZZI, Botticelli, Firenze-Milano 2004, str. 80, 81.
24. Frank ZÖLLNER, Botticelli, München 2009, str. 41-46.
25. Ivan KOKOT, Bosanska kraljica Katarina na zidu Sistine u Rimu, Bogoslovska smotra, Zagreb 1973, str. 477-479.
26. Ivan KOKOT, 1973, cit. n. 25, str. 479.
27. Ivan KOKOT, 1973, cit. n. 25, str. 478, 481.
U ovom članku želimo raspravljati o vrlo zanimljivim u Rimu sačuvanim renesansnim ženskim portretima, koji su bili predstavljeni kao kraljičini portreti.(3) Jedan od tih portreta čuva se u rimskoj Kapitolinskoj galeriji, a čitavu raspravu o njemu prouzrokovao je dubrovački kroničar Giacomo di Pietro Luccari (1551-1615), koji je tvrdio, da se u vatikanskoj Konstantinovoj dvorani nalazi portret bosanske kraljice Katarine.(4) Portret je spomenuo samo Luccari, i o njemu iz Luccarijevoga vremena nemamo nikakvih drugih podataka. Je li Luccari stvarno vidio portret bosanske kraljice? Bilo kako bilo, hrvatski polihistor Ivan Kukuljević Sakcinski (1816-1889) bio je uvjeren, da je 1857. godine u rimskoj Kapitolinskoj galeriji našao taj portret kraljice Katarine, koji se kao portret mlade djevojke i danas čuva u rimskoj Kapitolinskoj galeriji. Predstavio ga je kao djelo venecijanskog slikara Giovannija Bellinija.(5) Zanimljiv i za nas neobično važan je splet okolnosti u kojima se je pojavio taj kraljičin portret.(6) Nekoliko mjeseci kasnije Kukuljević(7) je nešto opširnije pisao o portretu iz rimske Kapitolinske galerije, a 1874. godine u zagrebačkoj reviji Vijenac jednu reprodukciju portreta napravio je i s naslovom »KATARINA/ posljednja kraljica bosanska/ po slici Gian-Bellini-a u Kapitolskoj galeriji u Rimu« objavio hrvatski slikar Ferdinand Quiquerez (1845-1893).(8)
Kukuljevićevu hipotezu o portretu bosanske kraljice Katarine vrlo lijepo prihvatili su i drugi njegovi suvremenici: među njima želim spomenuti samo slovenačkog historičara Josipa Grudena (1869-1922), koji je 1910. godine portret objavio u svom čuvenom pregledu slovenačke historije.(9) Tko je autor tog portreta? Venecijanski slikar Giovanni Bellini sigurno nije. Već u prvoj polovini dvadesetog stoljeća je naime, kao autor portreta predstavljen ferrarski slikar Domenico Panetti, a pred njim bili su, kao autori portreta, označeni i njegovi suvremenici, predstavnici takozvane »ferrarske« slikarske škole Ercole di Giulio Cesare Grandi odnosno Ercole de’ Roberti.(10) Portret je datiran u isto vrijeme, kad i čuvena Leonardova Mona Liza. To naravno znači, da se rimska Kapitolinska galerija ne može pohvaliti s portretom bosanske kraljice Katarine. Je li je uopće potrebno isticati da je kraljica (u vrijeme, kad je bila u Rimu) imala toliko godina da je mogla biti mati odnosno baka mladoj djevojci iz rimske Kapitolinske galerije? I što je još važnije, u djevojačkim godinama kraljice Katarine čak ni na Apeninskom poluotoku nije bilo moguće naći slikara, koji bi bio sposoban da naslika takav djevojački portret: zapadnoevropski slikani portret bio je naime, tek u prvom desetljeću šesnaestog stoljeća na razvojnom stupnju na kojem se nalazi portret djevojke iz rimske Kapitolinske galerije. Hrvatski historičar umjetnosti Arthur Schneider bio je inače prvi istraživač, koji je smatrao, da na tom portretu nije prikazana bosanska kraljica Katarina. U članku, koji je objavio 1936. godine u zagrebačkoj Hrvatskoj reviji, citirao je Luccarija i Kukuljevića, te upozorio, da su bile u drugoj polovini šesnaestog i na početku sedamnaestog stoljeća na zidovima vatikanske takozvane Konstantinove dvorane samo po Rafaelovim crtežima stvorene freske Giulia Romana, Francesca Pennija i još nekih drugih slikara.(11) Na spomenute freske pozivao se je i u trenutku, kad je Kukuljevićevu hipotezu označio kao »…posve neosnovana identifikacija…«, a portret označio kao rad ferrarskog slikara Ercola di Giulia Cezara Grandija.(12) Arthur Schneider pored vrlo preciznog opisa portreta u svom članku objavio je i kvalitetnu, selektivnu bibliografiju. Samo dvije godine po objavi njegovog članka portret se je pojavio na velikoj izložbi: »La Mostra del Ritratto Italiano nei Secoli« u Beogradu.(13) Iako je u katalogu izložbe, kao autor portreta spomenut Ercole de’ Roberti, Kukuljevićeva hipoteza nije izgubila na značaju. Iste godine je naime, hrvatska pedagoginja i folkloristka Jelica Belović Bernadzikowska (1870-1946) u Novom Sadu objavila članak: »Slika i grob Katarine, poslednje bosanske kraljice«. Kukuljevićevu hipotezu vrlo lijepo prihvatili su i bosanski franjevci iz samostana u Kraljevoj Sutjesci. Sutješki samostan Svetog Ivana Krstitelja čuva i nekoliko kvalitetnih reprodukcija tog portreta. Među njima je i reprodukcija koju je u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća napravila bosanska kiparka Ana Kovač.(14) Mlada djevojka iz rimske Kapitolinske galerije predstavljena je bila i kao kraljica sa zlatnom bosanskom kraljevskom krunom na glavi.(15) Osim Ane Kovač Kukuljevićevu hipotezu lijepo su prihvatili i brojni drugi bosanski umjetnici, te istraživači kulturne historije Banovine i Kraljevine Bosne. Portret možemo vidjeti na Wikipediji(16), na plakatu sarajevskog Narodnog pozorišta, a i u djelima Envera Imamovića(17), Mladena Ante Molinara(18), Ibrahima Kajana(19) i Krešimira Regana(20). Koliko nam je poznato, Krešimir Regan bio jedan od rijetkih istraživača kraljičinog života i djela, koji je citirao odnosno negativno ocijenio »…intrigantan rad Arthura Schneidera o portretu bosanske kraljice Katarine u kojem je autor opovrgnuo dotadašnje teze o njemu«.(21) O tome svjedoči i činjenica da je portret mlade djevojke iz rimske Kapitolinske galerije kao kraljičin portret objavio ne samo na naslovnoj stranici svoje knjige već i na stranici 32.
Ibrahim Kajan otišao je još jedan korak dalje. Na naslovnoj stranici(22) jednog izdanja njegovog romana »Katarina, kraljica bosanska« bila je objavljena čak i znamenita Venera(23) firentinskog slikara Sandra Botticellija (1444?-1510) iza koje se vjerovatno krije zanosna Đenovljanka Simonetta, inače žena firentinskog aristokrata Marca Vespuccija i jedna od najljepših žena, koje su živjele u petnaestom stoljeću. Taj prekrasni umjetnički model možemo vidjeti i na drugim Botticellijevim slikama, te na slici poznatoj pod imenom Kleopatra, koju je naslikao firentinski slikar Piero di Cosimo. La bella Simonetta bila je oko trideset godina mlađa od bosanske kraljice Katarine, a umrla je 26. aprila 1476. godine u dvadeset i drugoj godini života.(24) Čak je i ona imala toliko godina da je mogla biti majka odnosno baka mladoj djevojci iz rimske Kapitolinske galerije. I što još reći za taj portret? Smatramo da bi ga kao portret bosanske kraljice Katarine mogli predstaviti samo u slučaju kad bi imali jasne dokaze da je oko 1500. godine neki naručilac kod nekog ferrarskog slikara naručio portret bosanske kraljice Katarine, i zahtijevao da kraljica bude naslikana kao rosno mlada djevojka. Bilo kako bilo, portret kraljice Katarine u vatikanskoj tzv. Konstantinovoj dvorani, koji je spomenuo Giacomo di Pietro Luccari i portret mlade djevojke iz rimske Kapitolinske galerije sasvim sigurno nisu bili naslikani u Bosni već na Apeninskom poluotoku.
Zanimljivo je, da je 1973. godine hrvatski katolički svećenik Ivan Kokot kraljičin portret tražio na zidu znamenite vatikanske Sikstinske kapele odnosno na fresci na kojoj je inače predstavljen jedan (u literaturi pod imenom »Govor na gori« poznat) događaj iz života Isusa Krista.(25) Tu fresku naručio je rimski papa Sikst IV., a oko 1482. godine naslikali su je firentinski slikari Cosimo Roselli i Piero di Cosimo. Ivan Kokot bio je uvjeren da je Cosimova odnosno Pierova freska zajedno s drugim freskama u kapeli trebala da kaže »Rimu i svijetu« da je Sikst IV. zakoniti vrhovni svećenik, učitelj i otac Božjega naroda, te da su djela njegovog pontifikata zahvaljujući milosti Božjoj slična djelima Mojsija i Isusa Krista.(26) Portret bosanske kraljice Katarine tražio je u desnom dijelu freske odnosno u većoj grupi likova, Sikstovih suvremenika, koji se mole Kristu i apostolima za ozdravljenje oboljelog od lepre odnosno osipa. U tom dijelu freske kao ženski lik moguće je sasvim sigurno predstaviti samo nepoznatu mladu ljepoticu, čija je plava kosa (slično kao i kosa Simonette Vespucci) ukrašena bujnim pletenicama i dragim kamenjem. Ivan Kokot nije prihvatio hipotezu njemačkog historičara umjetnosti Ernsta Steinmanna (1866-1934), koji je smatrao da je nepoznata plavokosa ljepotica najljupkiji ženski lik na cijeloj Cosimovoj odnosno Pierovoj fresci. Tu plavokosu ljepoticu predstavio je Ivan Kokot kao dvorkinju bosanske kraljice Katarine Pavku Mirković odnosno Jelenu Semelović, a lik koji stoji uz nju i na glavi nosi sa dragim kamenjem ukrašenu kapu, predstavio je kao bogato odjevenu odličnicu i najistaknutiju ljepoticu, te kao bosansku kraljicu Katarinu.(27) Ovdje ne želimo raspravljati o identitetu spomenutog lika. Smatramo da hipotezu Ivana Kokota nećemo moći prihvatiti čak i ako bude utvrđeno da se stvarno radi o liku djevojke odnosno žene. Portret je naslikan približno četiri godine po smrti kraljice Katarine, a radi se o mlađoj, možda čak muškoj osobi, kojoj nije moguće pripisati četrdeset odnosno pedeset godina života. Te činjenice i ne bi bile toliko važne, da kojim slučajem Ivan Kokot nije znao koliko godina je imala kraljica Katarina kad je kao izbjeglica došla u Rim odnosno da je u Rimu i umrla 25.10. 1478. godine.
Bilješke
1. Smatramo da je bilo krunjenje kralja Stipana Kotromanića obavljeno u romaničkoj odnosno gotičkoj crkvi Svete Marije. Jeli među učesnicima svečanog ceremonijala krunjenja bila i Stipanova majka Vojača? U prvoj polovini šesnaestog stoljeća jajačka Marijina crkva bila je pretvorena u džamiju turskog sultana Sulejmana Veličanstvenog (1495-1566). Tri stoljeća u njoj su muslimani obavljali svoje vjerske obrede. Nakon velikog požara, koji se je dogodio 1833. godine, sultanova džamija ostala je bez krova, a njeni zidovi bili su sasvim prepušteni zubu vremena: atmosferilijama, vegetaciji, životinjama i ljudima. Kvalitetna zaštita tih zidova nikog više nije posebno zanimala. Na žalost, i najviši predstavnici bosanske države odnosno općine Jajce sasvim mirno čekaju da vrijeme (do kraja) učini svoje. O jajačkoj Marijinoj crkvi raspravljali su brojni istraživači. O tome vidjeti: Husein Sejko MEKANOVIĆ, Mit i simbol: bosanski grad Jajce, Bosna franciscana 27., Sarajevo 2007, str. 177-196.
2. Esad KURTOVIĆ, Prilog bibliografiji radova o bosanskoj kraljici Katarini Kotromanić (1425-1478): u povodu 580. obljetnice rođenja i 525. obljetnice smrti, Bosna franciscana (godina 13., broj 22.), Sarajevo 2005, str. 201-211.
3. O jednom od tih portreta već smo raspravljali. O tome vidjeti: Husein Sejko MEKANOVIĆ, Portret bosanske kraljice? Žena-Kvinna: list bosanskohercegovačkog saveza žena u Švedskoj (juli-novembar) 32-33, Skövde 2006, str. 16-18.
4. Giacomo di Pietro LUCCARI, Copioso ristretto degli annali di Ragusa (libro terzo), Venecija 1605, str. 109.
5. Ivan KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, Izvjestje o putovanju kroz Dalmaciju u Napulj i Rim s osobitim obzirom na slavensku književnost, umjetnost i starine, Zagreb 1857, str. 81.
6. Ivan KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, 1857, cit. n. 5, str. 1, 2. »Svrha moga putovanja: Kao što godine 1854., kad sam prvikrat posjetio Dalmaciju, tako bješe i na mom sadašnjem putu kroz Dalmaciju u Napulj i u Rim, glavna moja svrha tražiti podatke i izvore za historiju naroda hrvatskog do 12. vieka, i za živopise umjetnikah jugoslavenskih, koje sam uprav izdavati počeo. Ali pokraj ove glavne svrhe niesam propustio sakupljati, bilježit i razgledati sve ono, što se je i malo ticalo ili historie u obće jugoslavenske, a osobito hrvatske i srbske, ili starine i znamenitosti čitavog naroda slavenskog. Poduzeo sam moj put kroz Karlovac, preko vojničke krajine hrvatske, uzduž korduna turskog, i udario sam na Otočac i Senj, a otuda kroz čitavo dalmatinsko i arbanasko primorje sve do jonskog otoka Krfa. Pošav od ovuda, preseko sam zaliev jonskoga mora, izkrcao se u puljskom gradu Brindižu, pošao sam kroz Apuliu i dio od beneventanskih gorah u Napulj, a od tuda na sveto brdo kasinsko kod S. Gjermana, te napokon u Rim. U povratku posjetio sam Sienu, Florenciju, Bolonju, Ferraru, Padovu, Mletke, Videm (Udine), Trst i Ljubljanu, i vratio se poslie pet mjesecih u Zagreb.«.
7. Ivan KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, Katarina Kosačić, Slovnik umjetnikah jugoslavenskih, Zagreb 1858, str. 199, 200.
8. Marina BREGOVAC PISK, Ferdinand Quiquerez (1845-1893), Zagreb 1995, str. 79.
9. Josip GRUDEN, Zgodovina slovenskega naroda, Klagenfurt 1910, str. 335.
10. Adolfo VENTURI, La Galleria di Campidoglio, Archivio storico dell’ arte, Rim 1899; Adolfo VENTURI, La pittura del Quattrocento 3., Storia dell’ Arte italiana 7., Milano 1914, str. 694; Roberto LONGHI, Officina ferrarese, Firenze 1956, str. 67. O predstavnicima ferrarske slikarske škole vidjeti: Edmund G. GARDNER, The Painters of the School of Ferrara, London 1911; Cecil GOULD, The sixteenth-century Italian Schools, London 1987. O ženskim portretima u 15. i 16. stoljeću vidjeti: Paola TINAGLI, Women in Italian Renaissance Art, Manchester-New York 1997.
11. Arthur SCHNEIDER, O portretu bos. kraljice Katarine, Hrvatska revija 9., Zagreb 1936, str. 491-494.
12. Arthur SCHNEIDER, 1936, cit. n. 11, str. 493.
13. Izložba italijanskog portreta kroz vekove, Anali političkih, kulturnih i privrednih događaja 1 (3), Beograd 1938, str. 183, 184; Marina BREGOVAC PISK, 1995, cit. n. 8, str. 79.
14. Željko SABOL, Ana Kovač, Enciklopedija hrvatske umjetnosti 1., Zagreb 1995, str. 462.
15. Taj portret čuvaju franjevci u franjevačkom samostanu Svetog Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci.
16. http://bs.wikipedia.org/wiki/Katarina_Kosa%C4%8Da (stanje na dan 7. 12. 2011. godine).
17. Enver IMAMOVIĆ, Bosanska dinastija Kotromanića, Sarajevo 2008.
18. Mladen Ante MOLINAR, Katarina Kosača Kotromanić, Kiseljak 2007.
19. Ibrahim KAJAN, Katarina Kosača-posljednja večera, Tešanj 2003; Ibrahim KAJAN, Katarina, kraljica bosanska, Zagreb 2007.
20. Krešimir REGAN, Bosanska kraljica Katarina. Pola stoljeća Bosne (1425-1478), Zagreb 2010, str. 32.
21. Krešimir REGAN, 2010, cit. n. 20, str. 16, 17.
22. http://www.most.ba/08788/054.aspx (stanje na dan 7.12. 2011. godine).
23. Radi se o Veneri na slici »Venera i Mars«, koju je Sandro Botticelli naslikao oko 1483. godine. O tome vidjeti: Silvia MALAGUZZI, Botticelli, Firenze-Milano 2004, str. 80, 81.
24. Frank ZÖLLNER, Botticelli, München 2009, str. 41-46.
25. Ivan KOKOT, Bosanska kraljica Katarina na zidu Sistine u Rimu, Bogoslovska smotra, Zagreb 1973, str. 477-479.
26. Ivan KOKOT, 1973, cit. n. 25, str. 479.
27. Ivan KOKOT, 1973, cit. n. 25, str. 478, 481.
Ni komentarjev:
Objavite komentar