SMRT U PROTIVTENKOVSKOM JARKU KOD NASELJA VELIKA KLADUŠA

»Kupit' ću si tenk/kad tad, kad tad/da te vozim njim/kad tad, kad tad...« Bijelo Dugme, Top, 1974: http://www.youtube.com/watch?v=686ilTtKE2w (stanje na dan 1.9. 2013. godine).

Dvadesetak godina nakon što su članovi sarajevskog ansambla Bijelo Dugme prvi put pjevali stihove skladbe »Top« italijanski glumac Roberto Benigni (rođen 1952. godine) snimio je znameniti film »La vita è bella« (Život je lijep). U tom filmu koji je inače proglašen i za jedan od najboljih filmova dvadesetog stoljeća glavni junak Židov Guido Orefice uvjerio je svojeg maloljetnog sina s imenom Giosué da je nacifašistički koncentracioni logor u kojem je bio zatvoren (zajedno sa svojom ženom Dorom i već spomenutim sinom), u stvari samo igra u kojoj će onaj igrač koji se bude u logoru najbolje skrivao osvojiti hiljadu bodova i tenk. Ubrzo nakon što je uspio dobro sakriti svojeg sina bio je Guido smrtno ranjen, a u logor je ušao veliki američki tenk. Na kraju filma Guidov sin napustio je logor sjedeći na tenku odnosno u naručju jednog američkog vojnika. Zadnja scena u filmu je ona kad Guidov sin među preživjelim logorašima prepozna svoju majku, skoči s tenka i nađe se u njenom zagrljaju:  http://www.youtube.com/watch?v=fJySW_GF_jY (stanje na dan 10.9. 2013. godine). 

Tenk kojem se je toliko radovao Guidov sin bio je inače u vrijeme Drugog svjetskog rata vrlo važno strateško i taktičko oružje.(1) Da bi u borbama što bolje zaštitili sebe i svoje tenkove vojnici su ponekad kopali vrlo duboke i dugačke protivtenkovske jarkove.(2) Veći broj protivtenkovskih jarkova morali su kopati i civili i ratni zarobljenici, a mnogi od njih su i umrli u tim jarkovima.

 

ILUSTRACIJA 1. Ruski civili kopaju protivtenkovski jarak u blizini Moskve 1941. godine IZVOR: http://www.militaryimages.net/photopost/data/657/6russ_1941_moscow_antitankditches.jpg (stanje na dan 20.8. 2013. godine).

Zanimljivo je da su samo na tlu nekadašnje Kraljevine Jugoslavije (1918-1941) protivtenkovski jarkovi korišteni kao stratišta i groblja odnosno kao mjesta na kojima je ubijeno i pokopano više hiljada vojnika i civila. U zadnjih desetak godina mediji u bivšim jugoslavenskim republikama Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni, Srbiji, Crnoj gori i u Makedoniji veliku pažnju posvetili su protivtenkovskim jarkovima u kojima su u mjesecu maju i u mjesecu junu 1945. godine jugoslavenski komunisti (Titovi partizani) ubili i pokopali civile i nacifašističke vojnike koji su bježali u Austriju.(3) Sasvim u sjeni tih protivtenkovskih jarkova ostao je protivtenkovski jarak na njivi poznatoj pod imenom Mehino Stanje koja se nalazi u neposrednoj blizini bosanskog naselja Velika Kladuša i granice koja danas razdvaja Bosnu i Europsku Uniju.(4) U tom jarku koji su inače iskopali vojnici Kraljevine Jugoslavije nikad se nisu skrivali tenkovi. Naime, u mjesecu augustu 1941. godine u jarku su vojnici nacifašističke državne tvorevine tzv. NDH ubili i pokopali više od dvije hiljade bosanskih i hrvatskih civila, koji su bili pravoslavne vjeroispovijesti. Taj zločin dosta dobro je dokumentiran: sačuvane su izjave svjedoka i počinitelja zločina pa čak i izjave žrtava koje su iz jarka ipak uspjele izvući živu glavu.(5)

 

ILUSTRACIJA 2. Dio spomen-obilježja na njivi poznatoj pod imenom Mehino Stanje kod naselja Velika Kladuša IZVOR: http://novinar.me/index.php/balkan/item/772-mehino-stanje-prica-o-zlocinu-kojeg-niko-vise-ne-pamti (stanje na dan 15.9. 2013. godine).

Jedanaest godina nakon završetka Drugog svjetskog rata na njivi Mehino Stanje postavljeno je spomen-obilježje na kojem je zapisano: »NA OVOM MJESTU AUGUSTA 1941. GODINE KRVOŽEDNE SLUGE SLUGE MRSKOG OKUPATORA NA ZVJERSKI NAČIN UBILI SU OKO 2400 NEVINIH ŽRTAVA–LJUDI, ŽENA I DJECE IZ VELIKE KLADUŠE, CRNOG POTOKA, GLINICE, POLJANE, PONIKAVA, GEJKOVCA, VRGIN-MOSTA, ŠILJKOVAČE, MALJEVCA, ŠMREKOVCA, KRSTINJE, BRUSOVAČE, JAGROVCA, SVINICE, ŠIROKE RIJEKE, BUHAČE I DRUGIH OKOLNIH SELA OVOG KRAJA. U ZNAK SJEĆANJA NA ŽRTVE FAŠISTIČKOG TERORA, A POVODOM PROSLAVE 27. JULA–DANA USTANKA NARODA HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE OVU SPOMEN-PLOČU PODIŽE NAROD OPĆINA VELIKA KLADUŠA, CETINGRAD, TOPUSKO, KRSTINJA I VRNOGRAČA 27. JULA 1956. GODINE«. Na kraju ovog mojeg zapisa želim još samo istaknuti da bi bilo dobro kad bi se i protivtenkovski jarak kod naselja Velika Kladuša spominjao u ozbiljnim raspravama o nacifašističkoj i komunističkoj totalitarnoj svijesti. 

 
                                                              Literatura

1. http://en.wikipedia.org/wiki/Tank (stanje na dan 5.9. 2013. godine).

2. http://de.wikipedia.org/wiki/Panzergraben (stanje na dan 9.9. 2013. godine). 

3. http://www.dnevnik.si/clanek/1042399370 (stanje na dan 21.9. 2013. godine); http://www.delo.si/novice/politika/milanovic-to-je-vojni-zlocin.html (stanje na dan 18.9. 2013. godine); http://www.rtvslo.si/odprtikop/dosje/pogresani/ (stanje na dan 12.8. 2013. godine). 

4. http://novinar.me/index.php/balkan/item/772-mehino-stanje-prica-o-zlocinu-kojeg-niko-vise-ne-pamti (stanje na dan 15.9. 2013. godine). 

5. Đuro ZATEZALO, »Radio sam svoj seljački i kovački posao«: Svjedočanstva genocida, Zagreb 2005, str. 136-142, 150-156, 342.