O BOSANSKOM DANU KULTURE

                   (povodom obljetnice listine/povelje Kulina bana)

Bijaše dio Ilirije, koji sad Bosna se zove,

Divlja zemlja, ali bogata srebrnom rudom.

Tu se dugom brazdom nisu prostrana pružala polja,

Ni njive, koje su obilnom rađale žetvom,

Nego surove gore, nego sure, nebotične stijene

I visoke kule na vrletnom stršeći bilu.

IANUS PANNONIUS: Elegarium Liber (El. VI.)

Kao istraživač kulturne historije srednjeg vijeka već više od dva desetljeća razmišljam o bosanskom prazniku kulture odnosno Danu kulture, sličnom onom kakav imaju Slovenci (8. februar/veljača), čiji sam identitet u dobroj mjeri i sam preuzeo u vrijeme studija na ljubljanskom Filozofskom fakultetu. Dan kulture trebao bi uvijek da podsjeća na značaj države, kulture i jezika.

U kakvoj su vezi kultura i zemlja Bosna lijepo je pojasnio književnik Dževad Karahasan (1953-2023): »Jugoslavija je, ako mene pitate, bila sjajna ideja. Ja sam neizlječivi Jugoslaven. Bila ozbiljna država: u dvije godine se raspade, ne ostade od nje traga. Bosnu tri i pol godine razvaljuju moćne, pobješnjele vojske. Od 1995. naovamo razvaljuje je međunarodna zajednica. Ali Bosne još uvijek ima... Zašto? Zato što je Bosna dijete kulture. Ponavljam, kultura nikad nije moćna, u mehaničkom smislu, ali je žilava«.

Danas se usuđujem tvrditi da je 29. august/kolovoz zapravo dan u godini sa najvećim potencijalom da bude bosanski Dan kulture. Naime, u dvorskoj kancelariji najznamenitijeg bosanskog vladara svih vremena i praoca dinastije Kotromanić, velikog bana Kulina (1180?-1205?) 29. augusta 1189. godine nastala je dvojezična (latinsko-bosanska) i dvopismena (latinsko-ćirilska) listina/povelja Dubrovniku, koja je sačuvana čak u tri primjerka (dva su u Dubrovniku, a jedan je u Sankt Peterburgu). Zanimljivo je, da su taj najstariji ćirilski dokument diplomatskog karaktera uopće među Slavenima i vrijedni historijski izvor najviše istraživali Slovenci (Franc Miklošič, Milan Rešetar, Milko Kos, Igor Grdina), a lavovski dio odradio je tihi i samozatajni Gregor Čremošnik (1890-1958), kojeg su tek poslije smrti nemilosrdno i sasvim neopravdano kritikovali neki slavisti i drugi stručnjaci.

Sadržaj spomenute listine/povelje vezan je za slobodu trgovanja Dubrovčana u Bosni, a potpisao ga je ban Kulin, čije se ime inače nalazi u još nekim dokumentima, te zapisima na iznimno vrijednim kamenim spomenicima i listinama/poveljama drugih bosanskih vladara od 13. do 15. stoljeća. Osim toga, posebno ističem da je narod u Bosni stoljećima čuvao vrlo lijepu uspomenu na bana Kulina, a to se također vidi iz poslovica »Od Kulina bana i dobrijeh dana« i »Vratila se vremena Kulina bana«. Da je datum izdavanja listine/povelje bana Kulina sasvim primjeran za bosanski Dan kulture nastojat ću pokazati i iz perspektive događaja dokumentiranih u kasnijim stoljećima.

Sto godina nakon izdavanja listine/povelje bana Kulina (1289. godine) kroz Bosnu su prošli prvi franjevci: njihova provincija Bosna Srebrena (lat. Bosna Argentina) dobila je ime po gradu Srebrenica u prvoj polovini 15. stoljeća. To je jedina institucija iz vremena srednjovjekovne Kraljevine Bosne koja i danas djeluje, a franjevci su bili i ostali istinski čuvari bosanske tradicije.

Dvije stotine godina nakon izdavanja listine/povelje bana Kulina vojska prvog bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića sudjelovala je u znamenitoj bitki na Kosovu polju 28. juna/lipnja 1389. godine, u kojoj su živote izgubili turski sultan Murat I. i srpski knez Lazar Hrebeljanović. Nakon velike pobjede kralju Tvrtku I. je čestitao glavom i bradom firentinski državnik Coluccio Salutati (1331-1406) 30. oktobra/listopada 1389. godine.

Tri stotine godina nakon izdavanja listine/povelje bana Kulina (1489. godine) u Bosni je dokumentiran jedan od turskih »deftera« odnosno popisa stanovništva.

Četiri stotine godina nakon izdavanja listine/povelje bana Kulina u njemačkom gradu Duisburgu 1589. godine objavio je flamanski geograf i kartograf Gerardus Mercator (1512-1594) do tad najbolju/najprecizniju kartu Bosne i susjednih zemalja.

Pet stotina godina nakon izdavanja listine/povelje bana Kulina i šest godina nakon druge neuspješne turske opsade Beča, habsburška vojska i njen glavni komandant, general Giovanni Norberto Piccolomini (1651?-1689), prodrli su u Bosnu i dospjeli sve do makedonskog grada Skopje. Iste godine u Prištini je kuga pokosila spomenutog habsburškog generala.

Šest stotina godina nakon izdavanja listine/povelje bana Kulina izbila je francuska buržoaska revolucija 14. jula/srpnja 1789. godine, zbog koje je naglo prekinut zadnji veliki vojni sukob između habsburške i turske vojske, započet inače 1788/89. godine. Mirovnim sporazumom, potpisanim u bugarskom gradu Svištovu 1791. godine, određena je nova granica habsburškog i turskog Carstva, te također današnja bosansko-hercegovačka i hrvatska državna granica.

Sedam stotina godina nakon izdavanja listine/povelje bana Kulina u Sarajevu 1. januara/siječnja 1889. godine objavljen je prvi broj najstarijeg naučnog časopisa u Bosni i Hercegovini, »Glasnika zemaljskog muzeja«, koji je i danas jedan od najuglednijih.

Osam stotina godina nakon izdavanja listine/povelje bana Kulina u Sarajevu je ANUBIH objavila zbornik sa naslovom »Osamsto godina Povelje bosanskog bana Kulina 1189-1989.«. Radi se zapravo o bijednoj knjižici koja ne donosi baš ništa novo i značajno, jer je većina radova već bila objavljena. U njoj su neki autori sasvim nepotrebno predstavili Kulinovu Bosnu kao minijaturnu zemljicu, a pokušali su čak da blate Kulinov lik, čija je slava zasjenila i zlatne ljiljane na kraljevskoj kruni Kotromanića. Iste godine po Bosni i Hercegovini nošene su mošti kosovskog junaka, srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića: bila je to najmorbidnija moguća uvertira u nezapamćen genocid, urbicid i kulturocid, koji je dokumentiran na tlu Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995. godine.

Čak i na temelju spomenutih događaja, dokumentiranih nakon nastanka listine/povelje bana Kulina, vidi se da je bio u pravu ovdje već citirani književnik Dževad Karahasan. Bosna je uistinu dijete kulture i zbog toga bi bilo dobro da ima svoj Dan kulture 29. august/kolovoz, kojim će - kao svojevrsnom »atomskom bombom« - moći prijetiti osvajačima. Da su državnost Bosne, bosanski jezik i kultura uopće, itekako istaknuti u listini/povelji bana Kulina Dubrovniku, primijetili su tvorci ruskog imperija još prije dvije stotine godina, te su iz dubrovačkog arhiva vješto otuđili jedan primjerak i prenijeli ga u Sankt Peterburg 1830. godine.

Dan 29. august/kolovoz kao bosanski Dan kulture moguće je braniti čak i ovdje već citiranim stihovima, koje je u Bosni 1463. godine (neposredno pred propast Kraljevine) napisao pjesnik Ianus Pannonius (1434-1472), rođen inače 29. augusta/kolovoza 1434. godine u nepoznatom mjestu u Panoniji, a umro na hrvatskoj utvrdi Medvedgrad 27. marta/ožujka ili 30. novembra/studenog 1472. godine (njegovi posmrtni ostaci preneseni su kasnije u katedralu u mađarskom Pečuhu).