OD GOSPODIČNE KATALINE DO KATARINE VELIKE

Nekoliko riječi o životnom putu bosanske kraljice Katarine Kotromanić (1425-1478)

Kraljica Katarina Kotromanić jedan je od najvažnijih simbola bosanske državnosti. Bila je kćerka Jelene Balšić (1405?-1453) i bosanskog velikog vojvode odnosno hercega Stipana Vukčića Kosače (1404-1466). Nije poznat ni točan datum, a ni mjesto njenog rođenja. Jeli bila rođena na tvrđavi Sokol odnosno u blizini mjesta gdje je nastala rijeka Drina? Još manje je poznato kako je proteklo prvih dvadeset godina njenog života. U sačuvanim pisanim izvorima prvi put (inače kao »gospodična Katalina«) bila je dokumentirana 25.11. 1442. godine u oporuci njene prabake Jelene Lazarević, koja joj je ostavila jedan dio svog zlatnog nakita. Jeli taj nakit Katarina nosila i kao žena bosanskog kralja Stipana Tomaša Kotromanića (1443-1461)? Sudbina i dobri stari srednjovjekovni običaj omogućili su naime, da su u drugoj polovini mjeseca maja 1446. godine u naselju Milodraž baš njeni svatovi izmirili ljute političke protivnike: njenog oca i muža. Unatoč tome, brak koji su sklopili Katarina i Stipan Tomaš nije bio bosanska bajka sa sretnim završetkom. Naime, sve više su ih uznemiravali Mađari, Turci i Venecijanci. To su na vlastitoj koži osjetili i njihovi potomci. Osim toga, već 1461. godine bila je Katarina udovica, a neki njeni suvremenici smatrali su da je Stipan Tomaš umro u nepojasnjenim okolnostima odnosno da je bio žrtva atentata, koji su organizirali njegov sin Stipan i brat Radivoj. Bilo kako bilo, i nakon muževe smrti Katarina je ostala na dvoru Kotromanića. 

Kad je 1463. godine u gradu Jajce vojska turskog sultana Mehmeda II. Osvajača smrtno ranila zadnjeg bosanskog kralja Stipana Kotromanića (1461-1463) i njegovog strica Radivoja, te osvojila veliki dio bosanskog Kraljevstva, njena maloljetna djeca (kćerka Katarina i sin Sigismund) postala su turski sužnji. Kraljica Katarina je (sa Svetom Krunom bosanskog Kraljevstva u rukama) uspjela pobjeći na teritorij dubrovačke odnosno venecijanske Republike. Bijeg iz ruševina Kraljevine Bosne odnosno iz tvrđava Kozograd i Konjic snažno je odjekivao među njenim suvremenicima, te brojnim drugim, mlađim generacijama bosanskog stanovništva. O tome su na svojevrstan način svjedočile i rečenice, koje su objavili dubrovački kroničar Giacomo di Pietro Luccari (1551-1615) i hrvatski polihistor Ivan Kukuljević Sakcinski (1816-1889). Zanimljivo je, da joj njen otac i braća Vladislav, Vlatko i Stipan (Stipan je poznat i kao turski paša Ahmed Hercegović) nisu pomogli da svoju djecu oslobodi iz turskog sužanjstva. Kraljičin otac umro je 22. maja 1466. godine u tvrđavi Herceg-Novi, a nakon njegove smrti s nekoliko svojih dvorjana kraljica je (preko Šibenika i Ancone?) otišla u grad Rim. Hrvatski franjevac Petar Runje branio je hipotezu, da je bio u italijanskom gradu Verona rođeni diplomat, pjesnik i humanist Leonardo Montagna (1430?-1485) kraljičin prijatelj odnosno da je baš on nagovorio kraljicu da se preseli u vječni grad. Iako je finansijska sredstva za život u Rimu dobila od rimskog pape Pavla II. (1464-1471) i njegovog nasljednika Siksta IV. (1471-1484) kraljica nije bila sretna. I na Apeninskom poluotoku pokušala je osloboditi svoju djecu i bosansko Kraljevstvo. Jedan od zadnjih takvih pokušaja bio je dokumentiran 1474. godine. Jeli joj pregovore s turskim sultanom Mehmedom II. Osvajačem omogućio milanski vojvoda Gian Galeazzo Sforza (1466-1476)? Čini se da joj je Gian Galeazzo Sforza bar malo pomogao jer je iste godine u pratnji unuke napuljskog kralja Ferdinanda I. i nevjeste svog brata Vlatka Margarete Marzano došla u Herceg Novi, a kratko vrijeme zadržala se je i u Dubrovniku. Djecu nije uspjela osloboditi, a njeno bosansko Kraljevstvo podijelili su turski sultan Mehmed II. Osvajač i mađarski kralj Matija Korvin.

Pet dana prije kraljičine smrti notar Antonius de Sclavonia sastavio je njenu oporuku. Sačuvan je samo prijepis oporuke, a on se nalazi u knjizi riznice rimskih papa poznate pod imenom »Camerario Cenci«. Kao izvršitelji oporuke navedeni su Matheus de Raguis, te kraljičini dvorjani Paula Mirković i Radič Klešić. Posebno bode u oči činjenica da su kraljičinu posljednju volju potvrdili samo svećenici katoličke Crkve: šestorica franjevaca i rapski arhiđakon. Kraljica je umrla u Rimu 25.10. 1478. godine, a bila je pokopana u bazilici Santa Maria in Aracoeli, koja se nalazi na najvišem dijelu najznamenitijeg rimskog brežuljka Kapitola. O tome i danas svjedoči inače dosta problematičan latinski epitaf na njenoj (ništa manje problematičnoj) nadgrobnoj ploči, koja se nalazi na jednom od stubova odnosno iznad ambona bazilike Santa Maria in Aracoeli.

Oko četrdeset godina nakon smrti bila je kraljica prvi put predstavljena kao članica Trećeg reda Svetog Franje Asiškog, a 1638. godine u Parizu u franjevačkoj liturgijskoj knjizi »Martyrologium Franciscanum« i kao Blažena.

Prije tridesetak dana (21.5. 2012. godine) na jednom predavanju u Sarajevu dokazao sam da je bila kraljica članica kuće antičkog rimskog cara Konstantina Velikog (306-337), te da je dubrovački kroničar Giacomo di Pietro Luccari bio u pravu, kad je tvrdio, da se u vatikanskoj Konstantinovoj dvorani (dakle, u jednoj od Raffaellovih Stanza) nalazi kraljičin portret. Na temelju tih ali i svih drugih ovdje spomenutih činjenica, odlučio sam da u (znanstvenoj) literaturi uz kraljičino ime postavim ukrasni pridjev odnosno epiteton Velika. Na kraju ovog zapisa još jednom želim istaknuti činjenicu, da je bila kraljica u sačuvanim pisanim izvorima prvi put spomenuta 25.11. 1442. godine odnosno na dan državnosti Republike Bosne i Hercegovine (25.11. 1943. godine). Smatram, da je i to dosta važan razlog zbog kojeg bi bilo potrebno (i u bosansko-hercegovačkom parlamentu) predstaviti kraljicu kao kraljicu Katarinu Veliku.