FORMA, DEKORACIJA I NAMJENA 

                     BOBOVAČKOG BRONZANOG KOTLIĆA

Članak je nastao na temelju predavanja, koje sam imao u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom 26.10. 2016. godine

Vjerujem da vam je poznata stara narodna poslovica »Na srid polja lončić vrije, a pod njim vatra nije«. Ovdje nećemo raspravljati o tom čudesnom lončiću, koji vrije bez vatre, već ćemo pokušati nešto više reći o formi, dekoraciji i namjeni jednog ništa manje zanimljivog i vrijednog lončića odnosno kotlića. Radi se u stvari o bronzanom kotliću, koji se čuva u franjevačkom samostanu Svetog Ivana Krstitelja u naselju Kraljeva Sutjeska. Oficiri austro-ugarske vojske našli su ga u jednoj cisterni u ruševinama bosanske srednjovjekovne prijestolnice Bobovac oko 1880. godine, a ubrzo zatim poklonili sutješkim franjevcima. To naravno znači da je i taj kotlić dio one kitnjaste pričice o otuđivanju bosanskih arheoloških artefakata u kojoj je bila glavni akter austro-ugarska soldateska. Sad ćemo se posvetiti onim osnovnim podacima o kotliću. Dakle, kotlić je težak oko tri kilograma.(1) Visok je 14 centimetara bez drške, a sa drškom 28 centimetara. Presjek otvora je 26 centimetara. Polukružna drška kotlića ukrašena je stiliziranim delfinima i kuglicama. Sa vanjske strane kotlić je u cjelosti ukrašen. Od njegovog vrha do dna ukrase je moguće razdijeliti na dvanaest frizova odnosno zona. Najzanimljiviji ukrasi nalaze se na središnjoj, petoj zoni, koja je inače široka pet centimetara. Na njoj se nalaze četiri kompozicije sa velikim brojem ljudskih i životinjskih figura, a u bogatom floralnom ukrasu skrivene su groteska odnosno maskeron i polufigura. Na prilično oštećenom dnu kotlića na kojem zijeva velika pukotina, nalazi se rozeta okružena floralnim ukrasom. Eto, to bi bio sasvim kratak opis kotlića, koji inače na sebi nema nikakvog natpisa.

Izvor: Muhamed Karamehmedović, Umjetnička obrada metala, Sarajevo 1980.

U franjevačkom samostanu Svetog Ivana Krstitelja s bobovačkim bronzanim kotlićem u rukama
 (25.10. 2016. godine)
 Foto: Fra Ivan Nujić

Na žalost, dosad taj kotlić nije uspio na sebe skrenuti dostojnu pažnju istraživača. Tek reda radi ovdje spominjem njegove uglavnom crno-bijele fotografije i crteže, koji se nalaze u različitim pregledima kulturne historije srednjovjekovne Banovine i Kraljevine Bosne. U stručnu literaturu kotlić je uveo historičar umjetnosti Muhamed Karamehmedović i to u članku objavljenom u sarajevskom Glasniku zemaljskog muzeja 1965. godine.(2) Približno četrdeset godina poslije objave tog njegovog članka datirano je i moje zanimanje za kotlić. O tome uostalom svjedoči i kratak zapis s naslovom »Bobovački bronzani kotlić«, koji sam objavio u sarajevskoj reviji »Bosna franciscana« 2007. godine.(3) Ovdje želim predstaviti dosadašnja znanstvena istraživanja kotlića i smatram da će biti najbolje ako krenem od onoga što sam o njemu objavio u zapisu iz 2007 godine. Naime, tamo sam spomenuo da se radi o jednom od najljepših bosanskih renesansnih umjetničkih spomenika, čije veze sa vrhunskim evropskim renesansnim djelima nisu pod znakom pitanja. I već tad sam izrazio želju da kotlić obradim u posebnoj monografskoj studiji. Spomenuo sam i vezu između kotlića i relikvijarija Svetog Šimuna u Zadru. Naime, na kotliću i na relikvijariju vidio sam vrlo slične groteskne polufigure čovjeka, koje se u Padovi pojavljuju već sredinom petnaestog stoljeća: na fresci slikara Andrea Mantegna (1431-1506) u Chiesa degli Eremitani u kapeli Ovetari i na nedovršenoj propovjedaonici kipara Donatella (1386?-1466), koja se nalazi u crkvi San Lorenzo. Ovom prilikom spomenut ću još i grotesknu polufiguru čovjeka na jednom kapitelu u trijemu Kneževog dvora u Dubrovniku iz 1468. godine, čiji je autor arhitekt Salvi di Michele.(4)

Izvor: Izvor: Muhamed Karamehmedović, Umjetnička obrada metala, Sarajevo 1980.

Freska Andrea Mantegna Izvor: http://www.travelingintuscany.com/art/andreamantegna/cappellaovetari.htm

Donatellova propovjedaonica Izvor: http://www.redsimon.info/images/sl_donatello_pulpit_left.jpg

Groteskne polufigure čovjeka zaslužuju zaista posebnu pažnju i to zato što predstavljaju iznimno važan detalj, koji nam može puno pomoći da odgovorimo na pitanja kad je i gdje je nastao kotlić. O tome uostalom svjedoči i datiranje dviju grotesknih polufigura čovjeka na već spomenutom relikvijariju Svetog Šimuna u Zadru, koje će nas već na samom uvodu u našu temu odvesti duboko u svijet antike i najvećih umjetnika rane renesanse. One se inače nalaze unutar ornamentalne trake s tondima odnosno kružnim medaljonima na vrhu stražnje strane, ispod krova relikvijarija. 

Dio ornamentalne trake s tondom i grotesknom polufigurom čovjeka iznad reljefne kompozicije na kojoj je vjerovatno prikazana smrt mađarskog kralja Ludovika Anžuvinca Izvor; Ivo Petricioli-Marijan Grgić, Škrinja Svetog Šimuna u Zadru, Zagreb 1983

Cijelu tu ornamentalnu traku s jednim plitkim reljefom u unutrašnjosti relikvijarija povezao je već njemački historičar umjetnosti Alfred Gotthold Meyer (1864-1904) i to u studiji objavljenoj u Budimpešti 1894. godine.(5) Posebno je potrebno istaknuti da Alfred Gotthold Mayer nije mogao pročitati natpis, koji svjedoči da je taj reljef napravio zadarski zlatar Toma Martinov 1497. godine, te je zato i reljef i ornamentalnu traku (kao renesansna djela) datirao u šesnaesto stoljeće. Meyerova hipoteza nikad nije bila ozbiljnije osporena, a i neki znanstveni radovi koje je u zadnjih petnaest godina objavio hrvatski historičar umjetnosti Radoslav Tomić na svojevrstan način potvrđuju da bi ornamentalna traka zaista mogla biti rad Tome Martinova. Naime, osim Kristova prikazanja u hramu, simbola evanđelista i četiri zadarska zaštitnika (Donat, Krševan, Stošija i Zoilo) na spomenutom reljefu, u arhitektonskom okviru koji ima oblik antičkog rimskog slavoluka, oblikovano je još i osam okruglih medaljona s lijevanim poprsjima iz antičke prošlosti i mitologije (Cezar, Klaudije?, Lukrecija?, Minerva, Neron?, Seneka?). Istraživače je najviše zanimao medaljon na kojem je predstavljena kompozicija Apolon i Marsija. Alfred Gotthold Meyer je smatrao da je taj medaljon nastao prema antičkoj gemi, koja je bila dio inventara u zbirkama znamenite firentinske porodice Medici, a njegova hipoteza potvrđena je i u članku, koji je objavio Stanko Kokole u Washingtonu 2004. godine.(6) 

Medaljon Apolon i Marsija na reljefu u unutrašnjosti zadarskog relikvijarija Izvor: fotografija iz članka Radoslava Tomića

Pošto je taj medaljon istaknut i u naslovu jednog članka Radoslava Tomića vjerujem da Vas sad zanima tko je zapravo Marsija. To je u stvari satir koji je našao puhački instrument boginje Atene, aulos i onda izazvao boga Apolona na glazbeno natjecanje. I kad su na tom natjecanju muze odlučile da je Marsija izgubio on je bio živ oderan u jednoj pećini zato što se usudio izazvati božanstvo. Njegova krv pretvorila se je u istoimenu rijeku.

Nakon što je podsjetio na sadržaj tog drevnog grčkog mita, koji je inače opjevan u djelu rimskog pjesnika Ovidija, Radoslav Tomić kratko se osvrnuo i na antički model, koji je u drugoj polovini petnaestog stoljeća poslužio kao predložak pri izradi kompozicije Apolon i Marsija. To je u stvari gema (intaglio u karneolu) koja prikazuje Apolona i Marsiju, a njen autor bio je suvremenik antičkog rimskog cara Augusta, gliptičar Dioskurid. Gema Apolon i Marsija bila je iznimno popularna u petnaestom i šesnaestom stoljeću, a ime Neronov pečat dobila je po vjerovanju da ju je antički rimski car Neron upotrebljavao kao svoj pečat. Koliko su se za nju zanimali renesansni umjetnici dok je bila na Medičejskom dvoru u Firenci svjedoči uostalom i portret žene (Simoneta Vespucci?), koji je naslikao Sandro Botticelli oko 1480. godine. Poznato je da je okvir za gemu (s natpisom u kojem je spomenut car Neron) napravio znameniti firentinski umjetnik Lorenzo Ghiberti (1378-1455).

Dioskuridova gema Apolon i Marsija Izvor: https://www.pinterest.com/pin/355221489336397428/

Krajem petnaestog i u šesnaestom stoljeću (u vrijeme kad je bila u Rimu sasvim slučajno otkrivena Neronova Domus Aurea) prema toj gemi nije nastala samo zadarska kompozicija Apolon i Marsija, a to potvrđuje i veći broj medalja odnosno plaketa izrađenih »all' antica«, koje su rasute u raznim zbirkama i muzejima. Sve te medalje odnosno plakete mogle su biti izrađene i izravno prema antičkim gemama u radionici palate Svetog Marka u Rimu (Officine del Palazzo di San Marco). Radoslav Tomić je citirao i rad u kojem je André Chastel postavio temu Apolon i Marsija u okvir neoplatonističke filozofije i duha, koji je poticao znameniti član porodice Medici, Lorenzo Magnifico.(7) Ako svemu tome dodamo i činjenicu da su bili kao vlasnici geme Apolon i Marsija spomenuti i trogirski biskup Lodovico Trevisan i veliki prijatelj zadarskog nadbiskupa Maffea Vallareso (1449-1496), papa Pavao II. Barbo, onda je već gotovo sasvim jasno otkud je medaljon Apolon i Marsija mogao doći na zadarski relikvijarij. Kako bilo da bilo, ranorenesansnim medaljonima s likovima iz antičke prošlosti i mitologije nije mjesto na relikvijariju Svetog Šimuna u Zadru, a njihovo korištenje samo potvrđuje prodor novog duha odnosno humanističkih ideja u Zadar. To je tvrdio i Radoslav Tomić: »Može se, s mnogo razloga, zaključiti da je val humanizma temeljito zapljusnuo Zadar već u ranom 15. stoljeću, a osnažio je od sredine 15. stoljeća. 'Upotreba antike', njezino posvajanje, podjednako posvajanje lokalne antičke baštine i italskih učenih invencija i spoznaja, imala je brojne protagoniste među zadarskim učenim plemićima i svećenicima, te doseljenim predstavnicima svjetovne i crkvene vlasti. Rafinirana umjetnost poput antičkih gema i njihovih metalnih odljeva u 15. stoljeću našla je svoju potvrdu na najvažnijem zlatarskom umjetničkom djelu sakralne namjene koje se čuva u Zadru i u cijeloj Dalmaciji, na Škrinji sv. Šimuna, u koju je 1497. godine umetnuto čak osam medaljona izrađenih all’antica, od kojih je onaj s prikazom Apolona, Marsije i Olimpa, o kojem se izvještava u ovom tekstu, divna potvrda da su Zadrani zarana participirali u humanističkim strujanjima koja su, na antičkim temeljima, oblikovala nova umjetnička i duhovna zbivanja u Europi 15. i 16. stoljeća«.(8) Radoslav Tomić u svojem članku objavio je i pismo zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaresso nadbiskupu u Trevisu Hermolaju Barbaro u kojem je spomenuta i Donatellova angažiranost na opremanju nadbiskupske palače u Zadru.(9) To naravno znači da je na neki način čak i znameniti Donatello mogao utjecati na nastanak ornamentalne trake s tondima i grotesknim polufigurama čovjeka, koja se nalazi na zadarskom relikvijariju Svetog Šimuna.

Dakle, ako je zadarske groteskne polufigure čovjeka zaista moguće pripisati zlataru Tomi Martinovu onda u petnaesto stoljeće vrijedi pokušati datirati i bobovački bronzani kotlić odnosno grotesknu polufiguru čovjeka što se skriva u akantusovom lišću. Naime, na bobovačkom kotliću duh antike i renesanse može se osjetiti ne samo na grotesknoj polufiguri čovjeka, već i na (od akantusovog lišća napravljenoj) groteski odnosno maskeronu.

Maskeron na bobovačkom kotliću Izvor: Muhamed Karamehmedović, Umjetnička obrada metala, Sarajevo 1980.

To je inače izvorno antička velika maska, koja obično na dramatičan i groteskan način predstavlja životinju, mitološko biće ili čovjeka, te izjavljuje dobre želje: najčešće je to kamena plastika ili dekorativni element u arhitekturi s različitim simboličnim (mitološkim ili alegoričnim) sadržajem. Pošto je taj maskeron prvi spomenuo Muhamed Karamehmedović red je da ga ovdje i citiramo: »Tako i majstor kotlića iz Kraljeve Sutjeske ukrašava međuprostor, pored lozice, i raznovrsnim groteskama i polufigurama koje još od antičkih vremena u svim umjetničkim stilovima služe kao početni ukrasni ornament oko kojega se, naročito u doba renesanse, razvija stilizirana i u raznim vidovima transponirana akantusova lozica, koja se i na našem kotliću od groteske i polufigure odvija u stranu, a iz nje se po renesansnom običaju formira ukras sa viticama. Dakle, sve ove pomenute dekorativne renesansne elemente nalazimo u centralnom frizu kotlića iz Kraljeve Sutjeske, gdje je adekvatno medaljonima uokvirenim renesansnom trakom sa scenama borbe na 4 razna načina obrađena u plošnom reljefu akantusova lozica koja formira, suprotno strogoj simetriji podijeljenih zona kotlića, u svakom pojedinom slučaju, specifičnu predstavu sa grotesknom maskom, polufigurom ili čisto geometrijskim likom«.(10)

Članak Muhameda Karamehmedovića je u stvari i najopsežniji kotliću posvećeni tekst. U uvodnom dijelu tog članka on je spomenuo ekonomske veze bosanskih plemića i zanatlija sa Dalmacijom, Italijom i Zapadnom Evropom, za koje je tvrdio da nisu bile prekinute čak ni po dolasku osmanskih Turaka: naročito je istakao različite luksuzne predmete, koje su Bosanci čuvali u riznicama dalmatinskih gradova. I već tu je postavio hipotezu da se isključivo na karakteru dekoracije na kotliću mora temeljiti proučavanje nastanka, porijekla, namjene i radionice u kojoj je izrađen kotlić. Smatrao je da ta dekoracija po svojim sadržajnim i stilskim elementima nedvosmisleno upućuje na italijansko odnosno venecijansko porijeklo. Odmah zatim detaljno i prilično opširno predstavio je i kotlić, a i sve ukrase na kotliću. Vrlo pažljivo opisao je središnju, petu zonu odnosno centralni friz na kotliću. Figuralne kompozicije i druge ukrase na kotliću usporedio je s figuralnim kompozicijama na jednom pozlaćenom tanjiru iz Firence i ukrasima na kotlićima iz Firence, Jajca i Vareša: na temelju te analize kotlić je datirao u vrijeme od druge polovine petnaestog do druge polovine šesnaestog stoljeća. Zanimala ga je i namjena kotlića: »Ko su naručioci ovih u neku ruku specijalno obrađenih kotlića za vodu teško je odgovoriti. Brojni slični predmeti nalaze primjenu i danas po crkvama i samostanima iako u najvećem broju slučajeva na njima nema specifične simbolike koja se normalno podrazumijeva kada su u pitanju strogo namjenski predmeti za crkvene potrebe. Moguće je pretpostaviti da su rađeni za bogate trgovce, plemiće i sl. a zatim poklonjeni crkvi koja ih koristi za blagoslovljenu vodu i u druge svrhe iako nisu prvobitno za ovu svrhu rađeni. Na to nas upućuje i ornamentika kao i ratne scene kotlića iz Kraljeve Sutjeske, koje imaju malo zajedničkog sa predmetima specijalno rađenim ili poručenim za potrebe crkve«.(11)

I zadnja rečenica u njegovom članku odnosi se na datiranje kotlića: »Ne treba zato odbaciti mogućnost da je i kotlić iz Kraljeve Sutjeske, pronađen 'u tvrđavi u Bobovcu' pripadao kraljevom gradu Bobovcu i da je poručen u Veneciji neposredno pred tursko osvajanje ovoga grada iako to nije moguće analiziranom dekoracijom na kotliću za sada i tačno dokazati«.(12)

Najviše prostora u svojem članku namijenio je formi odnosno obliku kotlića: »Forma kotlića inače podsjeća na bazu stuba i nije isključeno da se majstor inspirirao, u osnovi, nekom bazom antičkog, rimskog odnosno romanskog stuba ili drugim arhitektonskim elementima u formalnom smislu, što je inače uobičajena praksa renesansnih umjetnika. Tako, npr., ispupčeni ovalni dijelovi kojima je koncentrično opervažen centralni friz kotlića podsjećaju na torus bazisa Konstantinovog baptisterijuma u Rimu i po geometrijskim ukrasima u vidu dijagonalno složenih kvadrata. Akantusova lozica, koja ispunjava međuprostor figuralnih scena centralnog friza, uobičajeni je motiv u ovo vrijeme ne samo na metalu i tekstilu XV i XVI vijeka već i u arhitekturi i ostalim vidovima dekorativnog ukrašavanja«.(13) Iako je bila četrdeset godina kasnije (na spletnoj stranici sarajevske Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika) ponovljena njegova tvrdnja da forma kotlića podsjeća na bazu stupa, smatram da to u stvari i nije sasvim točno.(14) Naime, forma kotlića ne podsjeća na bazu stupa, već se zaista radi o jednom dijelu baze stupa. Naravno, ovdje nije riječ o bilo kojoj bazi stupa, već o bazi korintskog stupa, jer su na kotliću sasvim lijepo vidljivi sastavni dijelovi korintskog kapitela: rozeta i akantus. 

Dorski, jonski i korintski stil: Izvor: Enciclopedia Britannica

Korintski kapitel Izvor: http://blog.classicist.org/?p=6922

Akantus u Rimu Izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:AcanthusmollisPalatineHill.jpg

Osim toga, slično kao na nekim renesansnim kapitelima i na polukružnoj dršci kotlića tijela delfina oponašaju akantusovu viticu. Dio baze korintskog stupa može se prepoznati i na brojnim drugim renesansnim kotlićima iz Italije i drugih dijelova Europe: neki od njih sigurno nisu nastali u Veneciji, a ipak su kao jaje jajetu slični bobovačkom bronzanom kotliću.(15) 

Bobovačkom kotliću skoro identičan kotlić iz Nürnberga Izvor: http://www.rotschmiede.de/erzeugnisse/

Izvor: http://collections.vam.ac.uk/item/O75927/holy-water-bucket-unknown/

Izvor: http://www.furnishyourcastle.com/en/antiques-for-sale/antique--10367.php

Izvor: https://www.pinterest.com/pin/570690584003793678/

Na ovom mjestu možemo još samo postaviti pitanje kako je (na stranicama ugledne sarajevske revije, gdje doslovno vrvi od članaka posvećenih različitim antičkim grčkim i rimskim temama) Muhamed Karamehmedović mogao raspravljati o obliku kotlića, a da baš nijednom nije spomenuo korintski stup odnosno stil. Prema legendi, taj najraskošniji antički grčki stil pripisuje se kiparu Kalimahusu, koji je na grobu jedne mlade djevojke u gradu Korintu, vidio košaru obraslu akantusovim lišćem. Zadivljen njenim oblikom, Kalimahus ga je stilizirao u tip korintskog kapitela i utvrdio proporcije korintskog stila. Pošto je bio taj stil najmanje prilagođen ukusu antičkog grčkog duha njegova primjena nikad nije dostigla dorski ili jonski stil. Tek mnogo kasnije Rimljani su mu dali prvenstvo, jer je svojom kićenošću sasvim odgovarao monumentalnim javnim građevinama. Antički rimski teoretičar arhitekture Vitruvije smatrao je da korintski stil odražava proporcije djevojačkog tijela. Baza i tijelo korintskog stupa sa dvadeset i četiri kanelire jednostavni su i vrlo slični jonskom stupu, ali je kapitel vrlo dekorativan i sastoji se iz dva reda akantusovog lišća, koje izrasta iz tijela stupa, grana se i spiralno uvija. Kombiniranjem elemenata korintskog i jonskog stupa nastao je kompozitni stil.

Zanimljivo je da Muhamed Karamehmedović na trećem i sedmom frizu kotlića nije prepoznao znameniti vijenac od lišća isprepleten ukrasnim vrpcama, koji se zove girlanda: »Treća zona, ovalna i ispupčena, dekorirana je romboidima (i unutar njih nepravilnim manjim i većim linijama) koje na odstojanju od po 10 cm, presijeca koso postavljena traka široka 0,5 cm...Sedmi pojas je identičan trećem, samo je ispupčenje 3 cm tj. pola santimetra veće i čini skladan prelaz udubljenom osmom pojasu...«.(16) O girlandama zaista ne treba mnogo trošiti riječi, jer je po njima dobio ime i znameniti firentinski slikar Domenico Ghirlandaio (1449-1494). Da su renesansni umjetnici i njih posudili iz svijeta antike o tome svjedoče i ove tri rečenice iz članka Radoslava Tomića: »Motiv festona all’antica, koji se učestalo javlja u dokumentima 15. stoljeća kao festa romana, ušao je u dekorativni repertoar na početku toga stoljeća, a podrijetlo mu je u rimskim sarkofazima s motivima girlandi. Prvi ga je upotrijebio Jacopo della Quercia na sarkofagu Ilarije del Carretto (putti koji nose girlande), a potom Michelozzo i Bernardino Rosselino. Najranije slike putta koji nosi girlande izradio je nekoliko godina prije, oko 1448., Andrea del Castagno u otvorenoj lođi u Vili Carducci (Legnaia, Firenca), povodeći se u svom radu za Bernardom Rossellinom i njegovim puttima s girlandama na podnožju grobnice Leonarda Brunija u crkvi S. Croce u Firenci (1446.–1447.)«.(17)

Girlande na slavoluku, koje je naslikao Domenico Ghirlandaio Izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Cappella_Sassetti_Confirmation_of_the_Franciscan_Rule_2.jpg

Ovdje samo uzgred napominjem da sam u članku iz 2007. godine spomenuo i četiri figuralne kompozicije, koje se nalaze na centralnom pojasu kotlića: na njima sam vidio antičke rimske vojnike predstavljene onako kako su ih zamišljali renesansni umjetnici. Prije četiri godine otišao sam još jedan korak dalje.(18) Naime, na tim figuralnim kompozicijama vidio sam vojnike antičkih rimskih careva Konstantina Velikog (306-337) i Licinija (308-324), koji su se u znamenitim bitkama kod Cibalae, Hadrianopolisa, Hellesponta i Chrysopolisa (od 314. do 324. godine) borili za vlast odnosno za Konstantinove i Licinijeve političke interese. Do tog zaključka došao sam na temelju činjenice da je raspored figuralnih kompozicija na kotliću napravljen točno po kronološkom redu spomenutih bitaka: »Bitka konjice« - »Bitka kod Cibalae«, »Bitka pješadije« - »Bitka kod Hadrianopolisa«, »Pomorska bitka« - »Bitka kod Hellesponta« i »Priobalska bitka« - »Bitka kod Chrysopolisa«. Ako ta hipoteza stvarno bude potvrđena, onda će se svakako tražiti i odgovor na pitanje da li je figuralne kompozicije i sam kotlić mogla naručiti bosanska kraljica Katarina Kotromanić (1425-1478), koja je inače bila predstavljena kao članica kuće cara Konstantina Velikog i njegove majke Helene Križarice.(19)

Na ukrasima kotlića prisutan je i strah pred prazninom (lat. horor vacui). To se vidi i po brojnim detaljima, koji nisu u neposrednoj vezi s namjenom kotlića. Horor vacui je inače temeljno načelo po kojem je prostor kontinuiran odnosno ispunjen, a pripisuje se antičkom grčkom filozofu Aristotelu. Po tome načelu i voda u cijevi uspinje se, kada se iz nje izvlači zrak, zato što bježi od praznine. Nema sumnje da su i o toj temi jako puno znali renesansni umjetnici i humanisti. Renesansa je inače razdoblje vrlo naklonjeno znanosti, koje simbolizira kraj srednjeg vijeka i vremenski se određuje od 14. stoljeća do 16. stoljeća. U tome razdoblju antička grčka i rimska civilizacija smatrane su vrhuncem čovjekovih stvaralačkih snaga. Umjetnost renesanse našla je svoj najviši izraz na području današnje Italije gdje je najprije došlo do razvoja većih urbanih središta (gradova) i gomilanja materijalnih bogatstava u pojedinim porodicama. To je vrijeme otkrivanja klasičnog kontraposta, antičkog kanona proporcija, tektonske kompozicije, perspektive i Vitruvijevih knjiga o arhitekturi. Renesansa je i prvo razdoblje u umjetnosti, koje je bilo svjesno svoga postojanja i koje je samo sebi dalo ime. Humanisti u središte univerzuma nisu postavili Boga, već čovjeka odnosno univerzalno obrazovanog humanista, koji skuplja i proučava ostatke antičke arhitekture, skulpture i slikarstva.

Nema sumnje da je jako puno znanja o antičkoj arhitekturi morao imati i renesansni umjetnik, autor bobovačkog bronzanog kotlića. Koja baza korintskog stupa mu je služila kao model? Odgovor na to pitanje trebalo bi tražiti i u Rimu. Ako se ta baza pronađe u znamenitoj lateranskoj krstionici onda će svakako ojačati i veza kotlića s kršćanskom liturgijom i posvećenom vodom. U Rimu će se tražiti i kartuše u koje su smještene četiri figuralne kompozicije. Te kartuše vrlo su slične nekim okvirima grbova članova kuće Medici i kartušama (iz danas izgubljenog zadarskog Misala iz 1480. godine) u kojima se nalazi grb zadarskog opata Deodata Veniera.(20) Za istraživače kulturne historije srednjovjekovne Banovine i Kraljevine Bosne bilo bi od iznimne važnosti, kad bi mogli dokazati, da je kotlić dospio na tvrđavu Bobovac prije 1463. godine odnosno da ga je franjevcima poklonila bosanska kraljica Katarina Kotromanić. Baš zbog svega toga znanstvena istraživanja kotlića moraju biti nastavljena, a kotlić treba što prije stručno konzervirati, fotografirati i objaviti u jednoj opsežnijoj monografskoj studiji, jer on to zaista i zaslužuje.

                                           Bilješke & Literatura

1. Za taj podatak zahvaljujem se fra Ivanu Nujiću.

2. Muhamed KARAMEHMEDOVIĆ, Bronzani kotlić iz Kraljeve Sutjeske, Glasnik zemaljskog muzeja 20, Sarajevo 1965, str. 281-294.

3. Husein Sejko MEKANOVIĆ, Bobovački bronzani kotlić, Bosna franciscana 27, Sarajevo 2007, str. 311, 312.

4. Nada GRUJIĆ, Antikizirajući kapiteli oko godine 1520. u Dubrovniku, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 21, Zagreb 1997, str. 10.

5. Alfred Gotthold MEYER, Szent Simon Ezüstkoporsoja Zarábán, Budimpešta 1894.

6. Stanko KOKOLE, Classical Tradition in the Urban centre of the Adriatic Rim: 1400–1700, Center 24: Record of Activities and Research Reports June 2003 – May 2004, Washington D. C. Center for Advanced Study in Visual Art, 2004., 102–106.

7. André CHASTEL, Art et Humanisme à Florence au temps de Laurent le Magnifique. Études sur la Renaissance et l’Humanisme platonicien, Paris, 1959., 48–54.

8. Radoslav TOMIĆ, Prilog proučavanju Škrinje sv. Šimuna i pojava renesanse u Zadru (Medaljon Apolon i Marsija na reljefu Tome Martinova), Radovi Instituta za povijest umjetnosti 29, Zagreb 2005, str. 86.

9. Radoslav TOMIĆ, 2005, cit. n. 8, str. 87.

10. Muhamed KARAMEHMEDOVIĆ, 1965, cit. n. 2, str. 286.

11. Muhamed KARAMEHMEDOVIĆ, 1965, cit. n. 2, str. 288.

12. Muhamed KARAMEHMEDOVIĆ, 1965, cit. n. 2, str. 293.

13. Muhamed KARAMEHMEDOVIĆ, 1965, cit. n. 2, str. 286.

14. http://old.kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=1930 (stanje na dan 15.10. 2016. godine)

15. Ovdje želim upozoriti samo na članak o renesansnim kotlićima iz Nürnberga, koji je objavio Otto Baumgärtel:

http://www.rotschmiede.de/wp-content/uploads/2015/05/Baumgaertel_Weihwasserkessel-aus-Nuernberg.pdf

16. Muhamed KARAMEHMEDOVIĆ, 1965, cit. n. 2, str. 284.

17. Radoslav TOMIĆ, 2005, cit. n. 8, str. 85.

18. http://sejko-hm.blogspot.ba/2012/07/normal-0-21-cetiri-bitke-na-bobovackom.html (stanje na dan 10.10. 2016. godine).

19. Husein Sejko MEKANOVIĆ, Portret i nadgrobna ploča bosanske kraljice Katarine Kotromanić (1425-1478) u Rimu, Radovi. Knjiga XVII/3 (Historija, Historija umjetnosti, Arheologija), Sarajevo 2014, str. 199-209.

20. Milan PELC, Picov Majstor i kodeksi zadarskog opata Deodata Veniera, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 36, Zagreb 2012, str. 113-124.