BOSANSKA KRALJICA U VJEČNOM GRADU

                    PREDAVANJE U CAZINU 8.6.2023.GODINE

Kraljica Katarina spada među najveće simbole bosanske državnosti, a sa svojim kršćanskim (rimokatoličkim i pravoslavnim) i islamskim rodbinskim korijenima jedna je od rijetkih historijskih ličnosti s mogućnošću da pod svojim plaštom uvijek okupi državljane Bosne i Hercegovine. Što reći o njenom boravku u vječnom gradu i na Apeninskom poluotoku? Tamo je otišla nakon očeve smrti, vjerovatno u kasnu jesen 1466. godine, i ostala sve do smrti 25. oktobra 1478. godine.

Pošto već dosta dugo istražujem sve što je povezano s kraljicom odlučio sam da povodom 600. obljetnice rođenja pripremim i postavim veliku likovnu izložbu na kojoj ću predstaviti neke nove činjenice vezane za njen boravak u tuđini. 

Sve ono što je dosad poznato o kraljičinim rimskim godinama ovdje sam povezao sa dijelom iz jednog pisma u kojem je bila predstavljena kao najnesretnija od svih kraljica. Neke od dosad poznatih činjenica još ću isticati  u toku ovog izlaganja. 

Za sam početak odabrao sam medalju, koja je i u najnovijim katalozima ugledne Samuel H. Kress Collection kratko predstavljena kao audijencija kod pape. Tu medalju napravio je ugledni venecijanski medaljer Vittore Gambello Camelio od 1475. do 1482. godine. Naime, u knjigama, koje su krajem 17. stoljeća objavili venecijanski historičar Giovanni Palazzi i rimski jezuit Filippo Bonani, stoje tvrdnje, da su na medalji prikazane tri odnosno dvije kraljice: bosanska, ciparska, te bizantinska princeza. Da se doista radi o likovima bosanske i ciparske kraljice, svjedoče još neka likovna djela koja ćemo ovdje vidjeti.

Prva je na redu freska u vatikanskoj Sikstinskoj kapeli, nastala oko 1482. godine, a poznata pod nazivom »Govor na gori«. Radi se zapravo o ilustraciji Isusovog govora na legendarnoj Gori Blaženstava, zapisanog inače u Matejevom evanđelju. Na toj fresci neki istraživači su tražili lik ciparske kraljice Karlote (to je ovaj lik ovdje), a neki su tražili i lik bosanske kraljice Katarine. Da tu doista moramo tražiti ne samo Karlotin već i Katarinin lik, svjedoči uostalom zadnje od osam blaženstava odnosno temelja kršćanskog života: »Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!« (Mt 5,10). Tu se naravno u prvi plan postavlja izbjeglički status, koji su obje kraljice imale u Rimu. Značajno je, da to nije jedina freska na kojoj su istraživači tražili njihove likove.

Druga takva freska nalazi se na zidu rimske bolnice Sveti Duh (Ospedale di Santo Spirito in Sassia), koju je oko 1478. godine naslikao Melozzo da Forli. O tome svjedoče i ove rečenice zapisane prije stotinjak godina u jednoj enciklopediji univerziteta Cambridge. Možda bi nam ova, te druge freske u znamenitoj rimskoj bolnici mogle bar malo pojasniti kitnjastu priču o kraljici Katarini kao franjevačkoj trećoredici? Među zadnjim historičarima, koji je o tome pisao, bio je Emir O. Filipović.

Još jedan biblijski prizor možemo dovesti u direktnu vezu sa kraljicom Katarinom. Radi se o slici nepoznatog umjetnika iz urbinskog oratorija San Giovanni, koja je datirana u vrijeme od 1472. do 1474. godine. Naziv slike je "Propovijed sv. Ivana Krstitelja" a osim svečevog lika na njoj vidimo i neke poznate historijske ličnosti. Na desnoj strani slike, u crninu odjevena ističu se tri lika. To su urbinski vojvoda Federico da Montefeltro i njegov alter ego Ottaviano Ubaldini, a iza njihovih leđa je zapravo čovjek, koji je naručio sliku. Pored Ubaldinija stoji Bizantinac Bazilije Bessarion, tamnoputi čovjek sa dugom bijelom bradom. Taj učeni teolog i humanist bio je tijesno povezan sa Platonskom akademijom firentinskih Medičejaca, a po svoj prilici baš on je urbinskom vojvodi Federicu da Montefeltro predstavio u Srebrenici rođenog bosanskog franjevca-opservanta i teologa Jurja Dragišića, koji je bio prvi učitelj Federicovog sina Gvidobalda. Kao i Bessarion i Juraj Dragišić je imao veze sa najznačajnijim predstavnicima neoplatonizma: Marsilio Ficino, Pico della Mirandolla i drugi. U vrijeme boravka u Rimu 1469. godine možda je čak imao priliku da upozna i kraljicu Katarinu. Na urbinskoj slici pored Bessariona je bizantinska princeza Sofija Zoe Paleolog, koja je u kronikama isticana zbog neprivlačnog izgleda i velike tjelesne težine: navodno, preko 150 kilograma. Blagoslovom rimskog pape Siksta IV. u Rimu 1.6. 1472. godine se je zaručila i iste godine u mjesecu novembru udala za ruskog velikog kneza. Pošto sam već u uvodu spomenuo da je na njenim zarukama bila prisutna i kraljica Katarina, želim otići jedan korak dalje. Činjenica je naime, da su za historiju mode iz druge polovine 15. stoljeća neobično zanimljivi bijeli velovi i pokrivala za glavu, koje su nosile vojvotkinje i vladarice, a bijeli veo na glavi ima i ovaj prema Sofiji Paleolog okrenuti ženski lik. Smatramo, da se tu radi o Katarininom portretu. Da bi na urbinskoj slici doista mogla biti prikazana bosanska vladarica svjedoči činjenica, da se na njenoj lijevoj strani nalaze uglavnom tamnoputi poslanici naroda sa Bliskog Istoka na čelu sa poslanikom perzijskog šaha Uzun Hasana, koje je kao saveznike u borbi protiv Osmanlija okupio Federico da Montefeltro. I dok je slavni urbinski condottiere sanjao da osobno povede veliku vojsku protiv Osmanlija, islamizirani sin kraljice Katarine Sigismund/Ishak borio se je zajedno sa osmanskim sultanom protiv Federicovog saveznika Uzun Hasana. Na slici nepoznatog umjetnika iz urbinskog oratorija San Giovanni toliko su izražena obilježja neoplatonizma kao filozofijskog pravca da ovdje moram spomenuti znameniti mit o pećini, zapisan u sedmoj knjizi Platonovog djela Država. Naime, na desnoj strani slike, iznad pećine, vidimo sunce i mjesec: zapravo polumjesec, koji ovdje predstavlja simbol zatona bizantinskog carstva (princeza Sofija) i bosanskog kraljevstva (kraljica Katarina), te simbol uspona osmanskog carstva. 

O slici iz urbinske Galleria Nazionale delle Marche vidjeti: Sara Bartolucci, Proposte per un'interpretazione dello stendardo dell’oratorio di San Giovanni di Urbino, Figure. Rivista della Scuola di Specializzazione in Beni Storico-Artistici, Bologna 2013, 5-22.

Sad se vidi freska iz jedne od kapela u baziliki u kojoj su bili pokopani kraljičini posmrtni ostaci. Radi se o fresci nastaloj oko 1480. godine, a poznatoj pod nazivom "Smrt svetog Bernardina Sijenskog". Pošto je na toj fresci prikazan i kraljičin suvremenik Nicolo Mano Bufalini (1450-1506) moguće je da se radi o prikazu prijenosa svečevih posmrtnih ostataka iz stare u novu crkvu u naselju L’Aquila, za čiju gradnju je novac dao i muž kraljice Katarine, kralj Stipan Tomaš. Na početku ovog izlaganja već sam spomenuo da je bila i kraljica Katarina dokumentirana u L’Aquili 17.5. 1472. godine, te nas zato baš ništa ne ometa da na fresci, u velikoj povorci ljudi, tražimo i njen lik.

Da je iza kraljice u Rimu ostalo više jasnih tragova dokazuje uostalom i relikvija, dijelovi tijela svetog Luke evanđeliste, koju je kraljica Katarina donijela iz Bosne u Rim, a zatim je oporučno ostavila jajačkoj crkvi svete Katarine. Naime, nepuna dva mjeseca nakon njene smrti u Rimu je dokumentiran statut ceha likovnih umjetnika iz kojeg je ponikla današnja Accademia Nazionale di San Luca. Minijatura iz statuta ceha likovnih umjetnika djelo je suvremenika kraljice Katarine, slikara Antoniazza Romano, a nudi nam odgovor na pitanje gdje je ostala znamenita relikvija.

Antoniazzo Romano je autor i slike svete Katarine Aleksandrijske. Da li je baš ovu ili neku drugu njegovu svetu Katarinu vidjela i bosanska kraljica? Koliko je njoj značio imendan, Dan svete Katarine (25. novembar) možemo se uvjeriti iz dijela oporuke, u kojem je crkvi svete Katarine u Jajcu ostavila svoje relikvije.

Možda je u nekoj vezi sa kraljicom Katarinom i znamenita slika Raffaela Santi Madona di Foligno?

Ovdje se vidi kako je izgledala bazilika Santa Maria in Aracoeli pedesetak godina nakon smrti kraljice Katarine. Radi se inače o crtežu flamanskog slikara Maertena van Heemskercka iz 1532. godine. Iznad crteža su rečenice iz djela frankfurtskog jurista Johanna Ficharda, u kojem je objavljen najstariji dosad poznati podatak o kraljičinoj nadgrobnoj ploči.

 

Ovdje se vidi gdje se danas nalazi kraljičina nadgrobna ploča. Kraljica se za pogreb u toj baziliki odlučila vjerovatno zato što se tu nalaze posmrtni ostaci matere antičkog rimskog cara Konstantina Velikog.

Ovo je vrlo dragocjen prijepis natpisa na kraljičinoj nadgrobnoj ploči, koji je rad rimskog kaligrafa Giambattista Palatino.

Natpis na kraljičinoj nadgrobnoj ploči u stručnu literaturu uveo je slovenski teolog i pisac Adam Bohorič (1524?-1601/2): objavio ga je u prvoj gramatici slovenskog jezika, a u predgovoru je spomenuo čak i bosanski jezik. Zaslužan je što je taj natpis preveden na mnoge jezike i što spada među najznamenitije natpise iz 15. stoljeća. Čini se da on uopće nije poznavao prijepise kaligrafa Palatina. Dvanaest godina kasnije citirao ga je njemački protestantski filozof Martin Crusivs. Zanimanje Adama Bohoriča i drugih protestantskih pisaca za sudbinu bosanske kraljice trebalo bi bolje proučiti. Čak je i sam Martin Luther u vrijeme boravka u Rimu 1510. godine posjetio baziliku u kojoj su počivali kraljičini posmrtni ostaci. Što je tad mogao saznati o Bosni i bosanskom predreformacijskom pokretu poznatom kao »Crkva Bosanska«?

I flamanski rimokatolički historičar Pieter van Opmeer se je zanimao za natpis na kraljičinoj nadgrobnoj ploči. Njegova, inače 1569. godine dovršena kronika bila je objavljena tek posthumno 1611. godine. Pošto je poznavao brojne likovne umjetnike bilo bi zanimljivo saznati da li je poznavao i flamanskog slikara Maertena de Vosa, koji je po narudžbi jednog bogatog plemića porijeklom iz dubrovačkog zaleđa (Grgurići kod Slanog) naslikao lijepu oltarnu palu, na kojoj je i sveta Katarina. Svetičin lik je sa bosanskom kraljicom doveo u vezu hrvatski historičar Stjepan Ćosić. O tome vidjeti: Stjepan Ćosić, Ideologija rodoslovlja. Korjenić Neorićev grbovnik iz 1595, Zagreb-Dubrovnik 2015.

I ustanovitelj znamenite vatikanske biblioteke »Angelica«, Angello Rocca se je zanimao za natpis na kraljičinoj nadgrobnoj ploči, a njegov prijepis natpisa ne razlikuje se bitno od ostalih objavljenih u 16. stoljeću. Njegovo djelo može nam poslužiti kao lijep dokaz da nije bilo nikakvih izmjena natpisa na kraljičinoj nadgrobnoj ploči u 16. stoljeću.

 

Promjene je donijelo tek 17. stoljeće. To se vidi na ovom inače nedatiranom bakrorezu koji je objavljen u djelu španskog dominikanca Alonsa Chacona u 70. godinama 17. stoljeća. Kraljičina dva grba zajedno sa heraldičkim simbolima su po mnogo čemu sasvim neobična, a u latinskom natpisu kraljica je pogrešno predstavljena kao sestra svojega oca. Jasno je da su tu bili na djelu ljudi, koji su svjesno htjeli da mijenjaju historijske činjenice. Obratite pažnju naročito na polumjesec i zvijedu na malom štitu iznad oklopljene ruke s mačem: o njima ću malo kasnije još nešto reći. Crtež, koji je djelo anonimnog umjetnika nije datiran, a da se radi baš o kraljičinoj nadgrobnoj ploči, to se vidi po signaturi na leđnoj strani. Inače je crtež dio zbirke u kojoj su 243 crteža, a nalazi se u engleskoj kraljevskoj biblioteci: pa zbog toga sve doskora uopće nije bio poznat u Bosni i Hercegovini. U jednom mojem članku objavljenom prošle godine u Ljubljani uspio sam povezati bakrorez i crtež, a raspravljao sam i o tome tko je bio njihov vlasnik: spomenuti španski dominikanac ili talijanski historičar Costantino Gigli. 

O tome vidjeti: Husein Sejko Mekanović, "Spominak n(j)e pi(n)ezom postavl(j)en" v Bohoričevi slovnici. Bosenska kraljica Katarina Kotromanić v delih učenjakov in likovnih umetnikov, Umetnostna kronika 74. Ljubljana, 2022, 2-13.

Ovdje je rečenica, koju je objavio dubrovački historičar Jacopo Luccari. U njoj je tvrdnja da se kraljičin portret u prirodnoj veličini nalazi u papinskoj palati u dvorani cara Konstantina Velikog. Zanimljivo je da mu baš nitko nije vjerovao niti je u 19. i 20. stoljeću uopće bilo kakvih pokušaja da se njegova rečenica poveže sa kronikama nastalim od 16. do 18. stoljeća u kojima je bila kraljica Katarina predstavljena kao članica kuće cara Konstantina Velikog.

Slična sudbina zadesila je i zapise na prvoj stranici jedne inkunabule iz 1479. godine (knjige štampane prije 1500. godine) koja se danas čuva u Würzburgu: tu je kraljica predstavljena kao članica Konstantinove kuće. Iako je zapise objavio njemački slavist Michael Arndt, a njegov članak ubrzo preveden i objavljen u bosanskom časopisu, gotovo 40 godina nitko (pa čak ni sam Michael Arndt) nije primijetio da je u tim zapisima kraljica povezana sa Konstantinovom kućom. To naravno znači da bi trebalo vrlo ozbiljno shvatiti rečenicu koju je objavio J. Luccari.

 

Već desetak godina tražim kraljičin portret na freskama u vatikanskoj Konstantinovoj dvorani za koju je kartone u cjelosti napravio Raffaello Santi ali ga je onda smrt spriječila da dovrši započeti posao. Umjesto njega, to su učinili njegovi učenici Gianfrancesco Penni i Giulio Romano. Smatram da se kraljičin portret nalazi na fresci poznatoj pod nazivom »Konstantinova darovnica papi Silvestru I.«, a da se samo pojavljivanje njenog lika u tom okruženju može dovesti u direktnu vezu sa njenom oporukom.

Hrvatski polihistor Ivan Kukuljević Sakcinski kraljičin portret nije tražio u Konstantinovoj dvorani već u rimskoj kapitolinskoj galeriji. Ovdje se vidi kako je to učinio. Unatoč svemu, njegova posve neosnovana identifikacija bila je lijepo prihvaćena, a u zaborav su pali oni rijetki istraživači koji su je napadali.

Ovdje je crtež tog portreta iz Kapitolinske galerije, koji je napravio hrvatski slikar Ferdo Quiqerez. U isto vrijeme kad su nastajali mitovi o kraljičinom portretu, te o polumjesecu i zvijezdi kao hrvatskom grbu, njihovi autori su se okomili i na lik kraljičinog muža, kralja Stipana Tomaša. Veliki finale cijelog tog poduhvata predstavlja postavljanje polumjeseca i zvijezde u krunu grba Republike Hrvatske u decembru 1990. godine.Iako sam još prije devet godina u jednom članku upozorio da se zapravo radi o portretu mantovske vojvotkinje Isabelle d'Este, i dan danas se on spominje kao kraljičin portret. Baš zbog toga sam odlučio da ga i ovdje predstavim u pravom kontekstu. 

Sačuvano je tridesetak portreta Isabelle d'Este, a ovdje ih možete vidjeti osam.