KRALJ NA BOBOVCU: TVRTKO I. KOTROMANIĆ

                                                                                       Pavi Anđeliću

Sažetak: Autor članka predstavio je analizu heraldičkih simbola bosanskih i nekih drugih evropskih vladara za koju smatra, da je pod znak pitanja stavila gotovo sve što su istraživači dosad napisali o heraldičkim simbolima, pečatima, novcu i grobu bosanskog bana odnosno prvog kralja Tvrtka I. Kotromanića (1353 – 1391). Poseban značaj pripisao je novcu, koji je grad Kotor kovao od 1385. do 1391. godine odnosno dok je priznavao vlast Tvrtka I. Novac odnosno grb na novcu dokazuje, naime, da je i Tvrtko I. koristio u srednjoj i zapadnoj Evropi poznati vladarski grb - možda jednu od najljepših likovnih predstava shakespearovskog motiva »kraljeva dva tijela«? Bosanske kraljevske tzv. »srednje« i »velike« pečatnjake odnosno pečate predstavio je kao djelo Tvrtkovog zlatara odnosno gravera, a bobovačku grobnu kapelu Kotromanića kao mjesto gdje je pokopan Tvrtko I. Pošto neke od hipoteza zahtijevaju i mnogo precizniju odnosno opsežniju obradu (za koju ovdje nema dovoljno prostora) njima namjerava posvetiti posebne rasprave.

Ključne riječi: Bosna, Bobovac, Tvrtko I. Kotromanić, Pavao Anđelić, heraldika

Za kralja »Srbljem i Bosne i Primoriju i Zapadnim stranam« krunisan je 1377. godine stariji sin Jelene i Vladislava Kotromanića, Tvrtko I.(1) Za historiju Kraljevine Bosne Tvrtkovo krunisanje važno je isto koliko i smrt zadnjeg kralja, Stipana Kotromanića (1461 – 1463). Unatoč tome, o vremenu, mjestu i obredu krunisanja (slično kao i o zadnjim danima zadnjeg kralja Stipana) danas nemamo sigurnih podataka, koji bi se mogli provjeriti, te spomenutim događajima dati pravu vrijednost. To su više puta isticali i svi dosadašnji istraživači.(2) Nasljednicima na bosanskom kraljevskom prijestolju Tvrtko I. ostavio je ime kraljevskog patrona, prvog kršćanskog mučenika (Sanctus Stephanus) i prilično naprednu državu. Dovoljno je spomenuti, da je u njegovo vrijeme nastala i najstarija (na papiru pisana) sačuvana bosanska listina. Posebnu pažnju zaslužuje prijestolnica Bobovac, koja je 1356. godine kao »Boboch« prvi put spomenuta u jednoj Tvrtkovoj listini. Koliko je Tvrtkov duh i danas prisutan u okolini Bobovca odnosno u zemlji Bosni na svojevrstan način svjedoči i činjenica, da je 1991. godine Republika Bosna i Hercegovina (sva ukrašena njegovim grbovima i zastavama) postala samostalna država. Iako je približno 28 godina sjedio na bosanskom kraljevskom prijestolju, Tvrtkov sin Tvrtko II. (1404 – 1409, 1420 – 1443) bio je prilično nevažna figura na »političkoj šahovnici« Evrope. Vrijedan spomena je samo njegov odnos prema Turcima. I ako izuzmemo banovanje Tvrtka I. odnosno dva kraljevska mandata Tvrtka II., onda najvažniju razliku između (vladavine) Tvrtka II. i (vladavine) njegovog oca predstavlja činjenica, da se je Tvrtko II. borio na strani Turaka, a njegov otac protiv Turaka. Drugu važnu razliku između Tvrtka II. i njegovog oca predstavlja činjenica, da se je 1428. godine Tvrtko II. vjenčao mađarskom princezom Dorotejom, a njegov otac 1374. godine bugarskom princezom Dorotejom.(3) Koliko je ta činjenica važna pokazala su tek arheološka istraživanja prijestolnica Bobovca i Kraljeve Sutjeske, koja je u 50. i 60. godinama 20. stoljeća vodio bosanski arheolog i pravnik Pavao Anđelić (1920 – 1985). Na temelju arheoloških istraživanja odnosno heraldičkih simbola, pečata i novca za koje je smatrao, da pripadaju Tvrtku II. i bosanskom kralju Ostoji (1398 – 1404, 1409 – 1418).

Anđelić je pokušao dokazati, da je mađarska princeza odnosno bosanska kraljica Doroteja (1428 – 1438) imala vrlo važnu ulogu u izgradnji i ukrašavanju Bobovca.(4) Postavio je hipotezu, da je kralj Tvrtko I. koristio samo dva grba: grb bosanskog Kraljevstva (kosa greda sa šest ljiljana) i grb srpskog Carstva (dvoglavi orao). Pozivajući se na srpskog historičara Simu Ćirkovića iste godine i u istoj knjizi postavio je i hipoteze, da je (desetak godina poslije Tvrtkove smrti) bosanski kralj Ostoja izvršio tzv. »grbovnu reformu« odnosno, da je na mjestima gdje su bili Tvrtkovi grbovi postavio svoj grb, kraljevsku ljiljanovu krunu (5), koju je kao grb prihvatio i Tvrtko II.(6) Spomenute Anđelićeve hipoteze i s njima tijesno povezanu hipotezu »da Tvrtko I nije imao pečata ni grba sa krunom centralno položenom na štitu« stavili smo (na temelju kraljevskih, ljiljanovom krunom ukrašenih inicijala) pod znak pitanja. Postoje, naime, jasni dokazi, da je takve heraldičke simbole mogao imati odnosno imao i kralj Tvrtko I. Na tim će dokazima temeljiti naša interpretacija bosanskih kraljevskih heraldičkih simbola, pečatnjaka, pečata i novca, koju želimo ovdje predstaviti. Što uopće znamo o zanimljivim heraldičkim simbolima, inicijalima ukrašenim kraljevskom ljiljanovom krunom i kraljevskoj ljiljanovoj kruni? Među najmonumentalnije kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašene inicijale možemo ubrojiti i inicijale na željeznim vratima krakovske katedrale, koja su nastala oko 1364. godine. Na tim vratima kraljevska ljiljanova kruna ukrašava inicijale »K«, prvo slovo u imenu poljskog kralja Kazimira III., koji je umro 1370. godine.(7) Kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašeni inicijali nalaze se i na paramenti iz Narbonna (inicijal »C«, prvo slovo u imenu francuskog kralja Karla V.), te u njemačkom prevodu Biblije poznatom pod imenom češkog kralja Václava (njem. Wenzels Bibel) u kojem su prikazani kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašeni inicijali »W« i »E«.(8) Vjerovatno najpoznatiji motiv kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašenih inicijala, predstavljaju inicijali »R« na znamenitom westminstarskom portretu (na plaštu) Tvrtkovog savremenika, engleskog kralja Richarda II. Spomenuti portret nastao je vjerovatno oko 1395. godine odnosno u vrijeme kad je izrađen nadgrobni spomenik kralja Richarda i njegove žene, kraljice Ane Češke (na kraljičinom liku - na njezinom plaštu možemo vidjeti i kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašene inicijale »R« i »A«).(9) Kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašene inicijale »L« i »R« možemo vidjeti i na znamenitom simbolu anžuvinskog doba u Zadru. Radi se najvjerovatnije o inicijalima mađarskog i poljskog kralja Ludovika Anžuvinca (Lodovicus Rex), iako ne bi trebalo isključiti ni mogućnost, da se radi o inicijalima napuljskog i mađarskog kralja Ladislava Anžuvinca (Ladislaus Rex).(10)

ILUSTRACIJA 1. Krakov, katedrala: željezna vrata, koja su nastala oko 1364 godine. Izvor: P. Skubiszewski, Die Kunst in den Ländern der polnischen Krone während der zweiten Hälfte des Jahrhunderts, Zbornik: Die Parler und der schöne Stil 1350 – 1400. Europäische Kunst unter den Luxemburgern, (Köln - Schnütgen - Museum, urednik A. Legner), Köln 1980.

ILUSTRACIJA 2. London, Westminstarska opatija: engleski kralj Richard II. na prijestolju. Izvor: J.J.G. Alexander, The Portrait of Richard II. in Westminster Abbey, Zbornik: The Regal Image of Richard II. and the Wilton Diptych, (urednici D. Gordon, L. Monnas, C. Elam), London 1997.

ILUSTRACIJA 3. Detalj plašta engleskog kralja Richarda II. Izvor: J.J.G. Alexander, The Portrait of Richard II. in Westminster Abbey, Zbornik: The Regal Image of Richard II. and the Wilton Diptych, (urednici D. Gordon, L. Monnas, C. Elam), London 1997.

ILUSTRACIJA 4. Zadar, crkva sv. Šimuna, Francesco da Milano (1377 - 1380?), relikviarij/stećak sv. Šimuna, detalj: kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašeni inicijali »L« i »R«. Izvor: I. Petricioli, Škrinja sv. Šimuna u Zadru, Zagreb 1983. 

ILUSTRACIJA 5. Kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašeni inicijal »L« na novcu Tvrtkovog savremenika, mađarskog i poljskog kralja Ludovika Anžuvinca. Izvor: L. Huszár, Münzkatalog Ungarn: von 1000 bis heute, Budimpešta 1979.

Kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašenih inicijala (starijih i mlađih od ovih ovdje spomenutih) sigurno bi se još dalo naći. Radi se o (kraljevskim) heraldičkim simbolima, vrlo bliskim znamenitom »shakespearovskom« motivu »kraljeva dva tijela« o kojem je pisao i Ernst H. Kantorowicz.(11) Je li ih moguće označiti kao najljepšu likovnu predstavu motiva »kraljeva dva tijela«? Kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašeni inicijali nalaze se i na novcima grada Kotora, koji su kovani u vremenu od 1385. do 1391. godine odnosno dok je Kotor priznavao vlast bosanskog kralja Tvrtka I.(12) Na tim novcima prikazani su kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašeni inicijali »T«, prvo slovo u imenu kralja Tvrtka I. Na temelju Tvrtkovog kotorskog novca u njegovo vrijeme možemo datirati i ogromnu količinu bosanskog novca na kojem su između ostalog prikazani, i kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašeni inicijali »T«. Zbog spomenutih heraldičkih simbola neki su istraživači tvrdili, da se radi o novcu kralja Tvrtka II. i isticali, da je Tvrtko I. nakon krunisanja za kralja, prestao kovati svoj novac.(13) Kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašena dva inicijala »P« možemo vidjeti i u znamenitom bosanskom iluminiranom rukopisu tzv. »Hvalovom zborniku«, koji je 1404. godine za bosanskog velikog vojvodu i splitskog hercega Hrvoja Vukčića bosančicom napisao krstjanin Hval.(14)

ILUSTRACIJA 6. Kotorski novac bosanskog kralja Tvrtka I. Izvor: Š. Ljubić, Opis jugoslavenskih novaca, Zagreb 1875; B. Mimica, Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske IV. st. pr. Krista – 1918, Rijeka 1994.

ILUSTRACIJA 7. Bosanski kraljevski novac. Izvor: I. Rengjeo, Novci bosanskih banova i kraljeva, Glasnik zemaljskog muzeja, Sarajevo 1943.

ILUSTRACIJA 8. Inicijal »P« iz tzv. »Hvalovog zbornika«. Izvor: H. Kuna, Codex »Christiani« nomine Hval, Sarajevo 1986.

ILUSTRACIJA 9. Inicijal »P« iz tzv. »Hvalovog zbornika«. Izvor: H. Kuna, Codex »Christiani« nomine Hval, Sarajevo 1986.

Je li krstjanin Hval pisao odnosno ukrašavao rukopise i za kralja Tvrtka I.? Možemo li Hvalove, kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašene inicijale »P« predstaviti i kao (inicijale »T«) svojevrstan »hommage« kralju Tvrtku I. odnosno možemo li Hvalovu odluku, da upotrijebi spomenute inicijale povezati gestom bosanskog pisara Stanka Kromirijanina, koji nam javlja da je tzv. »Batalov evangelijarij« napisao »…v dni kralja Dabiše, ot rojenija sina Božija 1393. lito, po umrti kralja Tvrtka drugo lito«? Bilo kako bilo, Hvalovih, kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašenih inicijala ne bi se stidjeli ni njegovi savremenici, evropski iluminatori, koji su ukrašavali rukopise (u ekonomskom, kulturnom i političkom životu srednjovjekovne Evrope) najuticajnijih predstavnika anžuvinske i luksemburške dinastije. Hipotezu, da je krstjanin Hval stvarno mogao biti i umjetnik na dvoru Kotromanića na svojevrstan način podupire činjenica, da kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašenih inicijala nema u bogato iluminiranom glagoljskom rukopisu poznatom pod imenom »Hrvojev misal«: u znanstvenoj literaturi je, naime, kao naručilac rukopisa spomenut Hrvoje Vukčić.(15)

Ovdje moramo predstaviti i sedam tzv. »srednjih« voštanih pečata, koji su sačuvani na listinama bosanskih kraljeva Tvrtka II. i Tomaša Kotromanića (1443 – 1461), te na (danas izgubljenoj?) listini Tomaševe žene, kraljice Katarine (1446 – 1478).(16) Na tim pečatima (otiscima triju različitih tzv. »srednjih« pečatnjaka) kao heraldički simbol možemo vidjeti kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašene inicijale »T«. Na temelju jedne listine kralja Tomaša mađarski historičar Lajosz Thallóczy (1854 - 1916), srpski historičar Ljubomir Stojanović (1860 - 1930) i slovenski historičar Gregor Čremošnik (1890 - 1957) pokušali su dokazati, da su spomenuti pečati stvarno mogli biti otisci pečatnjaka kralja Tvrtka I. odnosno, da je Tomaš upotrebljavao tzv. »srednji«, a vjerovatno i druge pečatnjake kralja Tvrtka I.(17) Posebnu pažnju posvetili su činjenicama, da je kralj Tomaš svog strica, kralja Tvrtka II. uvijek dosljedno nazivao stric odnosno, da je u listini (na kojoj se nalazi tzv. »srednji« pečat, a kao heraldički simbol je na pečatu prikazan kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašen inicijal »T«) spomenuo, da je upotrijebio pečatnjak svog prastrica kralja Tvrtka.

ILUSTRACIJA 10. Bosanski kraljevski tzv. »srednji« pečati. Izvor: P. Anđelić, Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1970.

Smatramo, da je (na temelju heraldičkih simbola, te za 14. stoljeće karakterističnih pečatnih slika) umjetnika, koji je napravio pečatnjake za bosanske kraljevske tzv. »srednje« pečate moguće identificirati sa vrhunskim umjetnikom, koji je kralju Tvrtku I. izradio pečatnjake za osam (na žalost, samo na listinama njegovih nasljednika sačuvanih) tzv. »velikih« dvostranih pečata.(18) Najvažniji podatak o tom umjetniku nudi nam 12.3. 1380. godine datirana listina kralja Tvrtka I. U njoj je, naime, spomenut i tzv. »veliki« dvostrani pečat.(19) Smatramo, da je postojanje Tvrtkovih tzv. »srednjih« odnosno »velikih« dvostranih pečatnjaka(20) i pred 1380. godinom dovoljno razumljivo (teško je, naime, vjerovati da bi Tvrtko I. i poslije krunisanja za kralja upotrebljavao pečatnjake iz vremena dok je bio bosanski ban). Mali broj istraživača pokušao je odgovoriti na pitanje tko je izradio lik kralja Tvrtka I. na veličanstvenom tzv. Salomonovom prijestolju, biblijskom ikonografskom motivu, koji je u srednjovjekovnoj kršćanskoj umjetnosti predstavljen kao »Sedes sapientiae« (Prijestolje mudrosti odnosno prijestolje Madone sa djetetom na koljenima). Na žalost, i u ovom trenutku možemo tvrditi samo to, da se radi o vrhunskom umjetniku. Spomenute bosanske tzv. »velike« dvostrane pečate je, naime, moguće uvrstiti među najljepše i najveće sačuvane srednjovjekovne evropske pečate.

ILUSTRACIJA 11. Bosanski kraljevski tzv. »veliki« dvostrani pečati. Radi se zapravo o bolje ili slabije sačuvanim pečatima u obliku 11cm velikog kruga, koji se međusobno razlikuju po imenima trojice Kotromanića (Stephi Tvrtconis, Stephi Dabisse i Stephi Ostoia) u natpisu i heraldičkim simbolima (dva imaju kosu gredu sa šest ljiljana i dvoglavog orla, a na ostalih šest nalazi se kraljevska ljiljanova kruna. Izrađeni su od tamnocrvenog voska. Izvor: P. Anđelić, Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1970.

ILUSTRACIJA 12. Među dvadesetak najvećih i najljepših evropskih tzv. »konjaničkih« pečata uvršten je i pečat kralja Tvtka I. Izvor: A.C. Fox - Davies, The Art of Heraldry, London 1986.

Je li umjetnik, osim na dvoru bosanskog kralja Tvrtka I. radio i u Zadru, najvećem zlatarskom središtu na istočnoj obali Jadranskog mora? Možemo li ga identificirati s kojim od u Zadru djelujućih francuskih, italijanskih i njemačkih zlatara? Poznato je, naime, da su od 1380. do 1404. godine pored italijanskog zlatara Francesca da Milano u Zadru radili i francuski zlatar Ziletus te njemački zlatari Guncelinus, Hipertus i Johannes.(21) Koliko je vremena nepoznati umjetnik preživio u Bosni? Koliko je saradnika imao? Možemo li mu pripisati kraljevske insignije kralja Tvrtka I., znamenite bosanske srebrene pojaseve, kalup za jedini poznati bosanski kraljevski zlatnik i kalupe za novac kralja Tvrtka I.? Kakvu je ulogu mogao imati kod nastajanja arhitekturnih i drugih na istočnoj obali Jadranskog mora najkvalitetnijih gotičkih ukrasa(22), koje je u ruševinama bosanske prijestolnice Bobovac otkrio Pavao Anđelić? Bilo kako bilo, za tog po imenu nepoznatog, i u 14. stoljeću u zemlji Bosni možda najvećeg umjetnika u znanstvenoj literaturi predlažemo ime Zlatar bosanskog kralja Tvrtka I.

ILUSTRACIJA 13. Pogled na šumom obraslu tzv. »bobovačku kosu«. Izvor: http://bobovac.org/bobovac-galery.html (stanje 27.3. 2007).

ILUSTRACIJA 14. Bobovac: rekonstruirana luneta iznad jednih bobovačkih gradskih vrata. Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

ILUSTRACIJA 15. Bobovac: fragment gotičkog prozora na kojem vidimo kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašen mali gotički inicijal »R«. Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

ILUSTRACIJA 16. Bobovac: heraldičkim ljiljanima ukrašen kapitel (na vrlo sličan način povezani ljiljani nalaze se i na čuvenom relikvijariju/stećku sv. Šimuna u Zadru). Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

ILUSTRACIJA 17. Bosanski zlatnik. Izvor: I. Rengjeo, Novci bosanskih banova i kraljeva, Glasnik zemaljskog muzeja, Sarajevo 1943. Zanimljivo je, da je dosad pripisivan prvom i zadnjem bosanskom kralju. Posebnu pažnju zaslužuje i na zadnjim nogama stojeći lav, koji je (unatoč činjenici, da su takve lavove koristili i brojni drugi evropski vladari) u znanstvenoj literaturi predstavljen kao bizantinski/srpski lav.

ILUSTRACIJA 18. Bobovac, pozlaćena životinjska kost: neidentificirani lik (muškarac ili žena?) P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

Mogu li heraldički simboli Tvrtka I. svjedočiti o porijeklu Tvrtkovog Zlatara? Heraldički simboli (kosa greda sa ljiljanima, dvoglavi orao, lav i kraljevska ljiljanova kruna) dosta prije nego u Bosni pojavili su se na kiparskim, slikarskim odnosno zlatarskim djelima u srednjoj i zapadnoj Evropi.(23) Tko je kralju Tvrtku I. dozvolio upotrebu tih simbola (engleski kraljevi Edvard III. i Richard II., francuski kralj Karlo V., mađarski i poljski kralj Ludovik Anžuvinac ili njemačko – rimski car Karlo IV.)? Smatramo, da dio odgovora na to pitanje nude i heraldički običaji u Evropi.

Heraldičkim simbolima ukrašeni (vojnički) štitovi u srednjoj i zapadnoj Evropi pojavljuju se prvi put krajem 11. stoljeća, u vrijeme prvog tzv. »križarskog« rata protiv sljedbenika vjere islama. Pošto srednjovjekovni bizantinski i srpski vladari na štitovima nisu prikazivali svoje heraldičke simbole o njihovim heraldičkim simbolima nije moguće govoriti u smislu zapadnoevropske heraldike. To je vrlo važna i dosad začuđujuće malo korišćena historijska činjenica na koju je upozorio i ruski historičar odnosno pravnik Aleksandar Solovjev (1890 - 1971).(24) Istraživači, koji su dosad pisali o bosanskim i srpskim heraldičkim simbolima svoje su hipoteze temeljili i na činjenici, da se je Tvrtko I. Kotromanić krunisao za kralja »Srbljem i Bosne i Primoriju i Zapadnim stranam«. Tvrtkovu kosu gredu sa ljiljanima predstavili su kao grb bosanskog Kraljevstva, a dvoglavog orla kao grb srpskog Carstva.(25) Njihovim hipotezama i danas se protive činjenice, da su ljiljani (fleurs – de – lys) i dvoglavi orao što ih vidimo na dva bosanska tzv. »velika« dvostrana pečata, heraldički simboli (francuskih kraljeva i njemačko – rimskih careva) Anžuvinaca i Luksemburgovaca, u ekonomskom, kulturnom i političkom životu srednjovjekovne Evrope najuticajnijih porodica. Da se te hipoteze više ne mogu braniti na svojevrstan način potvrđuju i riječi Aleksandra Solovjeva.(26) Činjenica je, naime, da je Solovjevljev »najizuzetniji srpski orao« istovremeno i jedini, koji je prikazan na (vojničkom) štitu. Na koji način bi još bilo moguće Tvrtkovog dvoglavog orla povezivati sa srpskom vladarskom dinastijom Nemanjićima ili na primjer sa orlovima na plaštu srpskog despota Konstantina Dejanovića?

ILUSTRACIJA 19. London, British Museum, Cotton Nero E. II, II, fols. 229v., Boucicautov horarist (Majstor Horarija za Marechala de Boucicauta) i radionica: susret Tvrtkovih savremenika, njemačko - rimskog cara Karla IV. i francuskog kralja Karla V. Izvor: M. Meiss, French Painting in the Time of Jean de Berry. The Late Fourteenth Century and the Patronage of the Duke, London 1967.

ILUSTRACIJA 20. Dvoglavi orao na pečatu njemačko - rimskog cara Sigismunda Luksemburgovca. Izvor: Bertalan Kéry, Kaiser Sigismund: ikonographie Wien - München 1972.

 ILUSTRACIJA 21. Zastava Republike Bosne i Hercegovine

                         

ILUSTRACIJA 22. Portret srpskog despota Konstantina Dejanovića. Na Konstantinovom plaštu vidimo i dvoglave orlove. Izvor: A. Solovjev, Historija srpskog grba i drugi heraldički radovi, Beograd 2000 (Samo u slučaju, da je sačuvan kakav portret Tvrtka I. na kojem bi - na njegovom plaštu - mogli vidjeti ovakve dvoglave orlove odnosno tzv. »orlove u krugovima« hipoteza o bizantinskom/srpskom orlu Tvrtka I. bi dobila na vrijednosti.).

ILUSTRACIJA 23. Dvoglavi orao bizantinske dinastije Paleologa. Izvor: P. Sherrard, Bizanc, Ljubljana 1970.

Smatramo, da je kralj Tvrtko I. na svoje pečate postavio heraldički simbol njemačko – rimskih careva (crnog dvoglavog orla na zlatnoj podlozi) ili simbol kakve (sa Kotromanićima tijesno povezane) ugledne porodice iz srednje ili zapadne Evrope.(27) Da je Tvrtkov dvoglavi orao stvarno »srednjoevropski odnosno zapadnoevropski« dvoglavi orao na svojevrstan način potvrđuje i činjenica, da pred Tvrtkovim krunisanjem za kralja anžuvinski (francuski) ljiljani nisu bili heraldički simbol bosanskih Kotromanića.(28) Smatramo da i spomenuti heraldički simboli predstavljaju važne dokaze, o promjenama, što ih je (svojim krunisanjem za kralja) u bosanskoj unutrašnjoj i vanjskoj politici prouzrokovao kralj Tvrtko I. Koliko je pečatnjaka odnosno tipara kralju Tvrtku I. napravio njegov Zlatar? Pitanje je važno i zbog Anđelićeve identifikacije bosanskih tzv. »srednjih« odnosno »velikih« dvostranih kraljevskih pečata. Anđelić je, naime, bio uvjeren, da se radi o otiscima jednog srednjeg i jednog velikog pečatnjaka odnosno tipara na kojem su nasljednici Tvrtka I. (Dabiša, Ostoja i Tvrtko II.) imena svojih prethodnika zamjenjivali svojima.(29) Ni tu Anđelićevu hipotezu ne možemo prihvatiti. Smatramo, da su na dvoru kralja Tvrtka I. pisari mogli imati i dva ili tri tzv. »srednja« odnosno »velika« pečatnjaka. U svakom slučaju to ne bi bio nikakav »luksuz« već i na svim drugim evropskim dvorovima široko rasprostranjen običaj. Uostalom, danas je vrlo teško i zamisliti prilično ambicioznog vladara, koji bi jednom takvom umjetniku kao što je Zlatar bosanskog kralja Tvrtka I. povjerio izradu samo dva pečatnjaka. A koliko u svemu tome može biti istine potvrđuju i činjenice, da su bosanski kraljevi Dabiša Kotromanić (1392 – 1395) i Ostoja na (jednom?) Tvrtkovom tzv. »srednjem« odnosno »velikom« pečatnjaku stvarno brisali (iz natpisa) ime Stephi Tvrtconis i stavljali svoja imena. Unatoč tome, tzv. »velike« pečatnjake sa imenom Stephi Tvrtconis (u natpisu) koristili su i mnogo mlađi bosanski kraljevi Tomaš i Stipan Kotromanić (1461 – 1463). O tome danas svjedoči i pet njihovih tzv. »velikih« dvostranih pečata. Anđelić je (nakon što je upozorio, da je ime Stephi Tvrtconis puno ljepše napisano od imena Stephi Dabisse i Stephi Ostoia) prilično ozbiljan problem riješio tako, da je ime Stephi Tvrtconis objasnio kao ime kralja Tvrtka II., a onda je tvrdio, da je i kralj Tvrtko II. na svom dvoru imao »vrsnog majstora - gravera«.(30) Ni tu hipotezu ne možemo prihvatiti. Ako je, naime, Tvrtko II. na svom dvoru stvarno imao »vrsnog majstora - gravera« kako se je moglo dogoditi, da majstor popravlja pečatnjak star više od pedeset godina? Kako se je moglo dogoditi, da »vrsni majstor – graver« na tzv. »srednjim« pečatima kralja Tvrtka II. ponavlja motive sa pečata savremenika kralja Tvrtka I., engleskog kralja Edvarda III.? Anđelić je izgradnju i ukrašavanje bosanske prijestolnice Bobovca toliko uporno povezivao sa ženom Tvrtka II., Dorotejom, da je s njom povezao čak i Tvrtkovog »vrsnog majstora - gravera«.(31) Interpretaciju dva tzv. »velika« dvostrana pečatnjaka kralja Tvrtka I. uzeo je i kao temelj za raspravu o tzv. »grbovnoj reformi« kralja Ostoje, koji je, navodno, na Tvrtkovom tzv. »velikom« pečatnjaku »izbrisao« kosu gredu sa ljiljanima i dvoglavoga orla, a na njihovo mjesto postavio kraljevsku ljiljanovu krunu. Naveo je i razloge za Ostojinu »grbovnu reformu«.(32) Je li potrebno isticati, da je bila »corona regni Hungariae« jednako »sveta« na početku 13. i na početku 15. stoljeća? Pa i u slučaju, da bosanski kraljevski pečati uopće nisu sačuvani nijedan istraživač ne bi smio tvrditi, da se je kraljevska ljiljanova kruna (kao heraldički simbol bosanskih i drugih evropskih srednjovjekovnih vladara) pojavila tek poslije smrti kralja Tvrtka I. Da je bila kraljevska ljiljanova kruna (u vrijeme kralja Tvrtka I. u čitavoj Evropi) dobro poznata na svojevrstan način potvrđuju dio zakletve(33) stanovnika grada Trogira i novac(34) kralja Ludovika Anžuvinca. Kad će istraživači kulturne historije Banovine i Kraljevine Bosne priznati, da bi i kraljevska ljiljanova kruna što je vidimo na tzv. »kraljevskom« portalu u bosanskom gradu Jajce mogla biti heraldički simbol ne samo kralja Tvrtka I. već i kralja Ludovika Anžuvinca odnosno Ladislava Anžuvinca? Je li potrebno predstaviti još koji ljepši dokaz, da su mađarska i bosanska kraljevska kruna već u vrijeme Tvrtka I. bile »svete krune«? Je li potrebno predstaviti još koji ljepši dokaz, da je kraljevska ljiljanova kruna što je vidimo na bosanskim kraljevskim tzv. »srednjim« odnosno »velikim« dvostranim pečatima, heraldički simbol Tvrtka I.?

ILUSTRACIJA 24. Sarajevo, Zemaljski muzej: novac kralja Ludovika Anžuvinca, koji je pronađen u blizini bosanskog grada Brčko. Izvor: J. Petrović, Numizmatički izvještaji. O nalazu ugarskih denarića u Brčkom II., Glasnik zemaljskog muzeja (Arheologija) 17., Sarajevo 1962.

Smatramo, da smo (na temelju heraldičkih simbola, pečata i novca kralja Tvrtka I.) stavili pod znak pitanja Anđelićevu hipotezu o Ostojinoj »grbovnoj reformi«. Koliko je sporna tzv. »grbovna reforma« kralja Ostoje svakako su najbolje pokazali zlatari kraljeva Dabiše i Ostoje, koji nisu bili u stanju (u natpisu tzv. »srednjih« odnosno »velikih« pečatnjaka) ni imena svojih kraljeva čestito napisati, a kamoli da sa pečatne slike spomenutih pečatnjaka brišu Tvrtkove i na njihovo mjesto postavljaju druge heraldičke simbole. O odnosu, koji su do Tvrtkovog životnog djela imali njegovi nasljednici i drugi predstavnici bosanske političke elite možda najbolje svjedoči činjenica, da Tvrtkovi pečatnjaci nisu bili (u skladu sa tadašnjim običajima) uništeni nakon njegove smrti već su ih (što je možda jedinstven primjer u političkoj historiji srednjovjekovne Evrope) sve do 1478. godine upotrebljavali članovi porodice Kotromanić. Gdje je pokopan kralj Tvrtko I.? Heraldičkim simbolima, pečatnjacima odnosno pečatima i novcima je, naime, vrlo tijesno povezan i njegov grob. Anđelić je (oslanjajući se na svoju interpretaciju heraldičkih simbola Kotromanića) zanemario činjenicu, da su i nasljednici Tvrtka I. kao grb koristili kosu gredu sa zlatnim ljiljanima, te postavio hipotezu, da se Tvrtkov grob nalazi u tzv. »krunidbenoj i grobnoj crkvi Kotromanića« u naselju Mili (današnje selo Arnautovići) kod Visokog.(35) I zaista, svaki pošteni istraživač kulturne historije Banovine i Kraljevine Bosne mora priznati, da Anđelićeva hipoteza o Tvrtkovom grobu ima prilično slabe temelje.

ILUSTRACIJA 25. Sarajevo, Zemaljski muzej: fragmenti brokata na kojima vidimo dijelove štita ukrašene kosom gredom i ljiljanima, grbovima Kotromanića. Izvor: P. Anđelić, Grobovi bosanskih kraljeva u Arnautovićima kod Visokog, Glasnik zemaljskog muzeja (Arheologija) 17., Sarajevo 1962.

ILUSTRACIJA 26. Bobovac, grobna kapela: tlocrt. Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

ILUSTRACIJA 27. Na temelju fragmenata bobovačke nadgrobne ploče rekonstruiran je grb Kotromanića (kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašeni inicijali »S« i »T«) Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

ILUSTRACIJA 28. Na temelju fragmenata jedne bobovačke nadgrobne ploče rekonstruiran je grb Kotromanića (dvoglavi orao). Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

ILUSTRACIJA 29. Sarajevo, Zemaljski muzej, Fragmenat jedne bobovačke nadgrobne ploče. Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

ILUSTRACIJA 30. Sarajevo, Zemaljski muzej: fragmenat bobovačke nadgrobne ploče na kojoj se vidi idealizirano lice plemenitog Kotromanića. Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

ILUSTRACIJA 31. Skica za rekonstrukciju bobovačke nadgrobne ploče. Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

ILUSTRACIJA 32. Sarajevo, Zemaljski muzej: heraldički simboli otkriveni u ruševinama Bobovca. Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

ILUSTRACIJA 33. Sarajevo, Zemaljski muzej: dio latinskog natpisa na fragmentu jedne bobovačke nadgrobne ploče. Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

A tko je bio pokopan u bobovačkoj dvorskoj kapeli Kotromanića? Anđelić je gradnju odnosno adaptaciju spomenute kapele postavio u vrijeme kraljeva Ostoje i Tvrtka II.(36) Nisu ga puno brinule činjenice, da se na tim pločama nalaze kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašeni inicijali »S« odnosno »T« i dvoglavi orao.(37) Još manje ga je brinula činjenica, da je kvaliteta nadgrobnih ploča bosanskih kraljeva daleko iznad evropskog prosjeka. Zašto Anđelić nije postavio pitanje, koji je bosanski kralj na svom dvoru imao odnosno mogao imati umjetnine čak i u širem evropskom okviru natprosječne vrijednosti? Zašto nije fragmente nadgrobnih ploča predstavio kakvom ozbiljnom historičaru umjetnosti? Bilo kako bilo, fragmenti nadgrobnih ploča bosanskih kraljeva već skoro četrdeset godina čekaju, da ih kakav ozbiljan historičar umjetnosti predstavi evropskim istraživačima srednjeg vijeka. Imajući sve spomenuto pred očima odlučili smo, da grob kralja Tvrtka I. tražimo u bobovačkoj grobnoj kapeli Kotromanića.(38) Smatramo, da je bio kralj Tvrtko I. pokopan u grobu što se nalazi u sredini kapele.

                                                            Bilješke i Literatura

1. Sadržaj ovog članka prvi put je predstavljen na predavanju »Znamenja Bosne«, koje smo (na bosanskom jeziku) imali 7.4. 2005 godine na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Kao poseban prilog objavljen je u ljubljanskom listu Bošnjak. O tome vidi: H.S. Mekanović, Heraldički simboli, pečati i novac bosanskoga kralja Tvrtka I. Kotromanića (1377? – 1391), Bošnjak (godina 2. broj 4.), Ljubljana 2006, str. 1 – 16. Na slovenačkom internetnom portalu http://www.bosnjak.si bila je 2008. godine objavljena popravljena i nešto dopunjena verzija tog članka.

2. S. Ćirković, Istorija srednjevekovne bosanske države, Beograd 1964, str. 135 – 140; S. Ćirković, Sugubi venac: prilog istoriji kraljevstva u Bosni, Zbornik Filozofskog fakulteta (Spomenica Mihaila Dinića 1.), Beograd 1964, str. 343 – 370; J. Kujundžić. Tvrtkova krunidba 1377 godine, Dobri pastir (godina 26. svezak 1 – 2), Sarajevo 1976, str. 231 – 237; N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna: politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377.g.), Zagreb 1989; D. Lovrenović, Bosansko srednjovjekovlje u svjetlu kristijanizacije vladarske ideologije: na trećem putu tzv. »monarhijske pobožnosti«, Bosna franciscana (godina 5. broj 8.), Sarajevo 1997, str. 156 -193; D. Lovrenović, Bosanski rusag i sveta kruna bosanska: utjecaj Ugarske na razvoj političkih institucija srednjovjekovne Bosne, Bosna franciscana (godina 11. broj 19.), Sarajevo 2003, str. 79 – 106. D. Lovrenović, Na klizištu povijesti. Sveta kruna ugarska i Sveta kruna bosanska (1387 – 1463), Zagreb – Sarajevo 2006.

3. P. Anđelić, Bosanska kraljica Doroteja Gorjanska, Glasnik zemaljskog muzeja (Arheologija) 27/28, Sarajevo 1973, str. 380 – 382.

4. P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973, str. 46.

5. P. Anđelić, Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1970, str. 96 »Ostoja je izvršio velike izmjene u državnom i ličnom grbu, tako da se ova njegova intervencija opravdano može nazvati grbovnom reformom. On je sa štita izbacio stari Kotromanića simbol – kosu prugu, a zatim i ljiljane, koje je bio uveo Tvrtko I, pa na čitavom slobodnom prostoru postavio kraljevsku krunu. Tako je stvorio novi državni grb bosanske krune, koji je onda unio i u svoj osobni grb, zadržavajući dio Tvrtkove kompozicije: kacigu sa plaštem, krunom i perjanicom. Karakteristično je da Ostoja nije potpuno zabacio ni stari državni grb Tvrtkove koncepcije (štit sa kosom prugom i šest ljiljana), jer ga je ostavio na tako istaknutom mjestu kao što je zastava«.

6. P. Anđelić, 1970, cit. n. 5, str. 40 »Naše dosadašnje izlaganje i analiza svakog pojedinačnog pečata, kao i provjeravanja drugih heraldičkih dokumenata pokazali su da Tvrtko I nije imao pečata ni grba sa krunom centralno položenom na štitu…Sistematsko praćenje razvoja kraljevskih pečata i grbovnih oznaka na njima pokazalo je da je Tvrtko I u svome grbu imao kao heraldički znak samo kosu prugu sa ljiljanima, a nikada krunu na štitu. Ovaj drugi heraldički simbol uvodi tek Ostoja, kako na srednjem, tako i na svim važnijim mjestima velikog pečata. Tvrtko II u osnovi usvaja ovu Ostojinu reformu i u vrijeme svoje druge vlade zadržava krunu na štitu kao svoj vlastiti grb. Istina, taj znak nekada modificira dodajući mu inicijal svoga imena – slovo T, ali se može zapaziti da u tome nije sasvim dosljedan, jer se nekada taj dodatak proširuje u skupinu ST«.

7. P. Skubiszewski, Die Kunst in den Ländern der polnischen Krone während der zweiten Hälfte des 14. Jahrhunderts, Zbornik: Die Parler und der schöne Stil 1350 – 1400. Europäische Kunst unter den Luxemburgern, (Köln - Schnütgen - Museum, urednik A. Legner), Köln 1980, str. 112 (ilustracija je objavljena na stranici 115).

8. M. Meiss, French Painting in the Time of Jean de Berry. The Late Fourteenth Century and the Patronage of the Duke, London 1967, str. 99 - 107; H. Hlavácková, The Bible of Wenceslas IV. in the Contex of Court Culture, Zbornik: The Regal Image of Richard II. and the Wilton Diptych, (urednici D. Gordon, L. Monnas, C. Elam), London 1997, str. 223 – 232.

9. J.J.G. Alexander, The Portrait of Richard II. in Westminster Abbey, Zbornik: The Regal Image of Richard II. and the Wilton Diptych (urednici D. Gordon, L. Monnas, C. Elam) London 1997, str. 197 - 206; P. Lindley, Absolutism and the Regal Image in Ricardian Sculpture, Zbornik: The Regal Image of Richard II. and the Wilton Diptych (urednici D. Gordon, L. Monnas, C. Elam), London 1997, str. 61 – 84.

10.  I. Petricioli, Škrinja sv. Šimuna u Zadru, Zagreb 1983, str. 20.; H.S. Mekanović, Simbol anžuvinskog doba u Zadru – relikvijarij ili bosanski stećak?, Bosna franciscana (godina 13. broj 22), Sarajevo 2005, str. 191 – 198.

11. E.H. Kantorowicz, Kraljevi dve telesi. Študija o srednjeveški politični teologiji, Ljubljana 1997.

12. Š. Ljubić, Opis jugoslavenskih novaca, Zagreb 1875, str. 211, 212 (vidi: Tab. 16); B. Mimica, Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske 4. st. pr. Krista – 1918, Rijeka 1994, str. 96 – 98.

13. I. Rengjeo, Novci bosanskih vladara (Zbornik: Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine 1.), Sarajevo 1942, str. 668 – 684; I. Rengjeo, Novci bosanskih banova i kraljeva, Glasnik zemaljskog muzeja, Sarajevo 1943 str. 237 - 291; D. Kovačević, Gdje je bila kovnica novca bosanskih vladara, Godišnjak istoriskog društva Bosne i Hercegovine 4., Sarajevo 1952, str. 269 – 276; J. Šidak, Iz bosanske srednjovjekovne numizmatike. Prilog pitanju o velikom zlatniku, Godišnjak istoriskog društva Bosne i

Hercegovine 7., Sarajevo 1956, str. 95 – 101; T. Glavaš, Druga ostava bosanskog novca iz Ribića kod Konjica, Glasnik zemaljskog muzeja (Arheologija) 44., Sarajevo 1989, str. 233 – 266.

14. H. Kuna, Codex »Christiani« nomine Hval, Sarajevo 1986 (vidi i posebnu publikaciju uz faksimil tog iluminiranog rukopisa, što se danas čuva u Univerzitetskoj biblioteci u Bologni).

15. V. Štefanić, Missale Hervoiae Ducis Spalatensis croatico - glagoliticum (faksimil originala iz Topkapi Sarayi Muzeja u Istanbulu), Graz - Ljubljana - Zagreb 1973. O krstjaninu Hvalu i drugim bosanskim iluminatorima odnosno pisarima pripremamo posebnu raspravu.

16. P. Anđelić, 1970, cit. n. 5, str. 42 – 46.

17. L. Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, Leipzig 1914; LJ. Stojanović, Stare srpske povelje i pisma 1- 2, Beograd – Sremski Karlovci 1929 – 1934; G. Čremošnik, Bosanske i humske povelje srednjeg vijeka 2. Glasnik zemaljskog muzeja 4 – 5, Sarajevo 1950, pp. 105 – 199; P. Anđelić, 1970, cit. n. 5, str. 24, 25, 39 – 41, 44, 45; G. Čremošnik, Studije za srednjovjekovnu diplomatiku i sigilografiju Južnih Slavena, ANUBIH, Sarajevo 1976.

18. O glavnim karakteristikama tih pečata dosad je najviše pisao P. Anđelić. O tome vidi: P. Anđelić, 1970, cit. n. 5, str. 23 - 32, 36 – 41.

19. P. Anđelić, 1970, cit. n. 5, str. 23.

20. P. Anđelić, 1970, cit. n. 5, str. 17, 18.

21. O Francescu da Milano i drugim zadarskim srednjovjekovnim zlatarima vidi: C. Fisković, Zadarski sredovječni majstori, Split 1959; I. Petricioli, Prilozi izučavanju srednjovjekovnog zlatarstva u Zadru, Radovi 2., Zadar 1961, str. 132 - 146; N. Klaić - I. Petricioli, Prošlost Zadra. Zadar u srednjem vijeku 2., Zadar 1976, str. 578; I. Petricioli, 1983, cit. n. 10, str. 8 – 13, 17, 18.

22. Ovdje želimo spomenuti samo neke od u evropskoj znanstvenoj literaturi, na žalost, potpuno nepoznatih bosanskih (vrlo kvalitetnih) gotičkih umjetničkih spomenika: fragment prozora na kojem vidimo sa kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašen mali inicijal »R«, fragmente lunete portala na kojima vidimo sa kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašen inicijal »T«, kockasti kapitel sa ljiljanima te fragmente pećnjaka i keramičkih svjetiljki.

23. W. Ewald, Siegelkunde, München - Berlin 1914; M. Meiss, French Painting in the Time of Jean de Berry. The Boucicaut Master, London 1968, (vidi ilustraciju broj 429); T. Diedrich, Siegelkunst, Zbornik: Die Parler und der schöne Stil 1350 – 1400. Europäische Kunst unter den Luxemburgern 3., (Köln, Schnütgen Museum, urednik A. Legner), Köln 1978, str. 151 - 163; R.H. Ellis, Catalogue of Seals in the Public Record Office (personal seals) 1., London 1978; A.C. Fox - Davies, The Art of Heraldry, London 1986; D.H. Wiliams, Catalogue of Seals in the National Museum of Wales 1., Cardiff 1993; A. Solovjev, Istorija srpskog grba i drugi heraldički radovi, Beograd 2000; D. Kos, Grb in mit. Primer psevdokraljevskega izročila o gospodih Svibenskih (12. - 19. stoletje), Zgodovinski časopis 3 – 4 (letnik 56.), Ljubljana 2002, str. 287 – 325.

24. A. Solovjev, Postanak ilirske heraldike i porodica Ohmučević, Glasnik skopskog naučnog društva 12., Skopje 1933, str. 79 »Za istoriju srpskoga prava bi bilo od velikog značaja, kad bi se moglo dokazati, da je Dušanova vlastela imala svoje grbove, taj znak zapadnih feudalnih uticaja«.

25. Navedeni istraživači spomenuti su u 2006. godine objavljenoj knjizi bosanskog historičara Dubravka Lovrenovića. O tome vidi napomenu broj 1.

26. A. Solovjev, 2000, cit. n. 23, str. 76 - 79, 81 - 86, 319, 320.

27. I žena grofa Ulricha Helfensteina, koja se je potpisivala kao: »Maria Gräfin von Helfenstein, geborene Herzogin zu Bosnien« je kao heraldičke simbole koristila ljiljane i dvoglavog orla. Da li je žena prijatelja njemačko – rimskog cara Karla IV. i njegovih sinova, kao grb stvarno koristila bizantinskog/srpskog zlatnog dvoglavog orla na crvenoj podlozi? Od ovdje spomenutih istraživača Mariju Helfenstein spominjali su J. Kujundžić i D. Lovrenović.

28. U to se možemo uvjeriti i ako pogledamo heraldičke simbole, koje je koristila žena celjskog grofa Hermana I. i kćerka bosanskog bana Stipana II., Katarina. O tome vidi: I. Voje, Katarina Celjska Kotromanićka in njen pečat, Celjski zbornik 1977 – 1981, Celje 1981, str. 287 – 292; K. Žvanut, Pečati grofov Celjskih, Ljubljana 2001, str. 83; K. Mahnič, Srednjeveški ženski pečati iz Arhiva Republike Slovenije, Ljubljana 2006, str. 43.

29. P. Anđelić, 1970, cit. n. 5, str. 23 - 32, 36 – 41.

30. P. Anđelić, 1970, cit. n. 5, str. 46, 47.

31. P. Anđelić, 1973, cit. n. 3, str. 386, 392.

32. P. Anđelić, 1970, cit. n. 5, str. 98 »Kao što se vidi sa slike prijestolnog pečata, kralj Ostoja je postavio novi grb (štit sa krunom) na ona mjesta gdje je Tvrtko I, nesumnjivo bio postavio državne grbove Srbije i Bosne. Iz ovoga postupka treba zaključiti da je Ostoja iz izvjesnih razloga formirao novi jedinstveni grb koji simbolizira bosansku državu u cjelini, uključujući tu i srpske zemlje. Takav postupak imao je svoga opravdanja u činjenici da ni ostali dijelovi bosanske države nisu bili predstavljeni posebnim grbovima. Ipak je izgleda, pravi razlog za Ostojinu reformu ležao u pravnoj teoriji o (apstraktnoj) kruni kao elementu koji objedinjava sve, često autarhične, dijelove jedne državne zajednice. Takva teorija o »zemljama krune sv. Stjepana« upravo je u to doba bila dominantna među ugarskim pravnicima, a Ostoja je imao prilike da se s njome i bliže upozna. Osim toga, zna se da je baš Ostoja svoje pravo na bosanski prijesto temeljio i na faktičnom posjedovanju bosanske kraljevske krune, koju je uz pomoć Madžara, ljubomorno čuvao u tvrdom Bobovcu«; S. Ćirković, 1964, cit. n. 2, str. 224 – 226; D. Lovrenović, 2003, cit. n. 2, str. 91 »Nakon što je pod Tvrtkom I. predstavljala »simbol ličnog statusa«, evolucija koncepcije bosanske krune ulazi u novu fazu pod kraljem Stjepanom Ostojom, kada »kruna postaje osnovni simbol državnoga grba«. Ovaj »pojačani kult krune« ocrtava se u rasporedu heraldičkih simbola: kruna sada dolazi »na centralno mjesto na štitu i zadržava staro mjesto na vrhu kacige«.

33. I. Lucić, Povijesna svjedočanstva o Trogiru 2., Split 1979, str. 773 »…da ćemo čuvati vjernost i postojanost svetoj ugarskoj kruni, našem naravnom gospodaru, onako kako su je čuvali naši stari, i da je bolje umrijeti nego li odstupiti od vjernosti svetoj ugarskoj kruni te nećemo nikako podložiti nas i naš grad rečenom kralju Bosne, već kralju Ugarske, a ako ostali Dalmatinci neće da čuvaju vjernost svetoj ugarskoj kruni, mi ćemo je čvrsto čuvati«.

34. J. Petrović, Numizmatički izvještaji – V. Dinarići iz Brčkog, Glasnik zemaljskog muzeja (Arheologija) 13., Sarajevo 1958, str. 241, 242; J. Petrović, Numizmatički izvještaji: o nalazu ugarskih denarića u Brčkom 2., Glasnik zemaljskog muzeja (Arheologija) 17., Sarajevo 1962, str. 177 - 190; L. Huszár, Münzkatalog Ungarn: von 1000 bis heute, Budimpešta 1979, str. 85 – 91.

35. Kralj Tvrtko I. umro je u vremenu od 10. 2. 1391 do 10. 3. 1391. Anđelićeva hipoteza temelji se na jednom kraljevskom prstenu i ostacima brokatne tkanine na kojoj se vidi tzv. potpuni grb Kotromanića: kao heraldički simbol je na štitu prikazana kosa greda sa zlatnim ljiljanima. O tome vidi: P. Anđelić, Grobovi bosanskih kraljeva u Arnautovićima kod Visokog, Glasnik zemaljskog muzeja (Arheologija) 17., Sarajevo 1962, str. 165 – 171; P. Anđelić, Neka pitanja bosanske heraldike, Glasnik zemaljskog muzeja (Arheologija) 19., Sarajevo 1964, str. 157 – 172; P. Anđelić, Krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara u Milima (Arnautovićima) kod Visokog, Glasnik zemaljskog muzeja (Arheologija) 34., Sarajevo 1980, str. 227 – 231.

36. P. Anđelić, 1973, cit. n. 4, str. 89, 94, 98.

37. P. Anđelić, 1973, cit. n. 4, str. 95, 96.

38. Dobri temelji za hipotezu o Tvrtkovom grobu u bobovačkoj grobnoj kapeli nalaze se i u djelima znamenitog austrijskog antropologa odnosno etnologa Felixa von Luschana (1854 – 1924), koji je tvrdio, da je od 1879 do 1881 godine u selu Ravna Trešnja u blizini Tuzle otkrio grob kralja Tvrtka I. (ili Tvrtka II.?). Smatramo, da je sve ono što je von Luschan »otkrio« u selu Ravna Trešnja dio inventara bobovačke grobne kapele Kotromanića odnosno, da može svjedočiti, koji su pripadnici austro - ugarske vojske krajem 19. stoljeća »istraživali« Bobovac. O predmetima, koje je von Luschan »otkrio u Tvrtkovom grobu« pripremamo i posebnu studiju, koja će (u to smo duboko uvjereni) mnogo jasnije pokazati, da je bio Tvrtko I. Kotromanić pokopan u bobovačkoj grobnoj kapeli Kotromanića. O tome vidi: F.v. Luschan, Über altbosnische Gräber, Mittheilungen der Antropologischen gesellschaft in Wien 10., Beč 1881, str. 104 – 114; F.v. Luschan, Funde aus einer mittelalterlichen Nekropole bei Tuzla in Bosnien, Der Cicerone: Halbmonatschrift für Künstler, Künstfreunde und Sammler (broj 13. sveska 22.), Leipzig 1921, str. 659 – 666; M. Wenzel, Bosnian history and Austro – hungarian policy: some medieval belts, the bogomil romance an king Tvrtko graves, Peristil 30., Zagreb 1987, str. 29 – 54; M. Wenzel, Bosanska povijest i austro – ugarska politika: Zemaljski muzej u Sarajevu i bogumilska romansa, Erasmus 15., Zagreb 1996, str. 63 – 72; M. Wenzel, Bosanski stil na stećcima i metalu, Sarajevo 1999, str. 19 – 53, 169 – 205; D. Zadro, Franjevačka crkva i samostan sv. Nikole u srednjovjekovnim Milima (Arnautovićima) kod Visokog – Kritički osvrt na dosadašnja arheološko – povijesna istraživanja, Prilozi Instituta za historiju 33., Sarajevo 2004, str. 90, 91. Nakon što je naš članak već bio objavljen upoznali smo se i s vrlo zanimljivim člankom bosanskog arheologa Mirsada Sijarića. O tome vidi: M. Sijarić, Nadgrobne ploče tri bosanska kralja, Prilozi instituta za arheologiju 23., Zagreb 2006, str. 229 – 256.